Premda se uočava dobra volja zagrebačkog gradonačelničkog terceta da program bespovratnih potpora za nakladnike elektroničkih medija podigne na višu razinu, predstoji mu popravni ispit, a rekli bismo, i izbor odgovornijih i educiranijih izvršitelja na administrativnoj razini. Zašto se, pobogu, 27 godina po okončanju rata, ratno-veteranske teme opet smatraju interesom Grada?
Na press konferenciji zagrebačkog gradonačelničkog terceta održanoj 23. kolovoza ove godine, Tomaševićeva zamjenica Danijela Dolenec najavila je raspisivanje dvaju javnih poziva za financiranje elektroničkih medija, jednog za proizvodnju i emitiranje programskih sadržaja nakladnika radija i televizija, i drugog za sufinanciranje sadržaja u tzv. elektroničkim publikacijama. Predviđeni iznos izdvojen za prve i druge je 2 milijuna kuna, a za treće, narodski rečeno: portale, pola milijuna. Natječaj je raspisao Ured gradonačelnika.
Petnaestak dana potom istekao je rok za prijavu na te natječaje. Sada, pretpostavljamo, nadležna tijela otvaraju kuverte s prijavama, podvrgavaju prijave administrativnim kriterijima i pripremaju ih za sadržajno ocjenjivanje koje će provesti komisije čije je članstvo imenovao gradonačelnik Tomašević: jednu za radija i televizije, drugu za portale.
Prije nekoliko dana Grad se po pitanju transparentnosti tih natječaja, u Bandićevo vrijeme posve neprozirnih, uspio zaletjeti pod rudo. Na svojim službenim stranicama objavio je popis članica i članova navedenih komisija, pardon, Povjerenstava. Tako smo doznali da se u onoj za televizije i radija nalaze Helena Popović u svojstvu predsjednice, te Branko Mijić, Paško Bilić, Antonija Čuvalo i Maja Novoselec kao članstvo. Predsjednik komisije za portale je Denis Romac, a članice i članovi su Andrea Milat, Antonija Letinić, Hajrudin Hromadžić i Maja Novoselec.
Trčanje pred rudo
Iz ovakvog izbora članstva ocjenjivačkih tijela vidljiva je namjera gradskih čelnih ljudi da lokalnom natječaju za medije daju na ozbiljnosti i uvjerljivosti, koje su mu ranijih godina jako nedostajale. Bandić je, naime, prijašnjih godina u ta ista tijela imenovao svoje pobočnike poput Jelene Pavičić Vukičević, Mira Lace, Slavka Kojića, Josipa Krajine, Morane Paliković Gruden itd, itsl. Kadrovska razlika je očita – Tomašević se potrudio u njega imenovati sveučilišne profesore i znanstvenike koji se iz pozicije svoje struke bave medijima, ugledne novinare, nakladnike neprofitnih medija i aktere raznih alternativnih pokušaja.
S objavom sastava ocjenjivačkih tijela gradonačelnik se ipak morao malo strpiti, a njegove stručne službe na to su ga morale upozoriti. Naime, navedenih deset ljudi sada može biti izloženo pritisku od strane nas, nakladnika i urednika elektroničkih medija: ima li ikoga među nama tko će se kandidirati za nagradu Vlado Matijanić ne javeći se znanici ili prijatelju promoviranom u povjerenstvo – i riskirati propast svojega medija na gradskom natječaju!?
Anamarija Musa, sveučilišna profesorica koja u domaćim okvirima personificira ustrajnu borbu za transparentnost rada tijela javne vlasti, objavila je prije četiri godine analitički izvještaj Transparentnost dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim organizacijama na natječajima. Njezina preporuka u vezi objave članstva natječajnih komisija glasi: „U svrhu otklanjanja mogućih sumnji u nepristranost, po završetku natječajnog postupka, odnosno po objavi rezultata i proteku roka za prigovore, potrebno je, s obzirom na okolnosti konkretnog natječaja procijeniti mogućnost objave sastava ocjenjivačkog povjerenstva (npr. popis članova povjerenstva, lista evaluatora bez povezivanja evaluatora s konkretnim projektnim prijedlogom); potrebno je uzeti u obzir da ti podaci mogu postati dostupni javnosti putem zahtjeva za pristup informacijama, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja.“
Dakle čak niti bivša povjerenica za informiranje nije insistirala na objavi imena evaluatora prije objave rezultata, već tek nakon nje: sumnje u nepristranost može pobuditi preuranjena objava, kao i neobjavljivanje toga podatka, a neobjavljivanje je u Hrvatskoj gotovo redovita pojava. Tomašević i njegov tim su, rekosmo, potrčali pred rudo, a grešku mogu ispraviti pravodobnom objavom zapisnika sjednica povjerenstava i detaljnijim obrazloženjem odluka o financiranju (a ne formalistički i ofrlje, kako to Grad inače radi).
Pitanja i odgovori
Ono što je gradonačelnikov ured trebao napraviti još prije isteka roka za podnošenje prijava, a nije, jest objava pristiglih pitanja zainteresiranih korisnika, koja se tiču nejasnoća oko natječaja, i odgovora samoga ureda. Neobjavljivanje pitanja također izaziva sumnju oko dovođenja sudionika u neravnopravan položaj, jer se može pretpostaviti da jedni nakladnici doznaju nešto što drugima ostaje uskraćeno. Objavljivanje tih podataka obaveza je tijela koje provodi natječaj za udruge, kako je izričito navedeno u Vladinom propisu šarmantna naziva, Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge. „Prije isteka roka za prijavu, davatelj financijskih sredstava potencijalnim prijaviteljima pruža podršku u vidu javne objave odgovora na pitanja i/ili pripremnih radionica za izradu projektnih prijava“, navedeno je u tom dokumentu, u poglavlju „B. Osnovni standardi provedbe financiranja“. Premda natječaji koje je raspisao Ured gradonačelnika nisu namijenjeni samo udrugama, gradonačelnikovom uredu ništa nije stajalo na putu da primijeni najviše standarde transparentnosti koji su poznati barem u našem sustavu financijskih podrški.
Sami odgovori na pitanja, koje smo iz H-Altera, kao zainteresirane strane, uputili organizatoru ovoga natječaja upućuju na nedopustivu birokratsku aljkavost, ali o tome malo kasnije.
Milan Bandić pokrenuo je program sufinanciranja medija 2012. godine, i njegovo desetogodišnje provođenje bilo je obilježeno sumnjama i pretpostavkama da se radi o kupovini medija gradskim novcem, a za vlastite političke potrebe. U boljim godinama, recimo u 2017, visina ukupnih potpora sezala je gotovo do 10 milijuna kuna za radije i televizije, odnosno do 1,7 milijuna za portale. Desetak neprofitnih nakladnika uputilo mu je odmah nakon pokretanja programa javni prigovor zato što su iz njega faktički bili isključeni mediji koji djeluju na području promoviranja ljudskih prava, kulture i civilnog društva, kao i oni koji su za svoj rad već bili dobili potpore Ministarstva kulture ili Gradskog ureda za obrazovanje. „Sama procedura, forma i kriteriji oko dodjele sredstava internetskim portalima, koju Grad Zagreb po prvi put dodjeljuje upućuje na temeljno neznanje ili namještenu proceduru“, komentirali smo tada na H-Alteru.
Za braniteljske teme spremni!
Sadržajni okvir Bandićevih medijskih natječaja tijekom desetljeća se mijenjao, no usredotočit ćemo se ovom prilikom na samo jedan detalj, koji sugerira neke od ciljeva nenapisane gradske medijske politike: medijsku revitalizaciju ratnih veterana.
Prvi natječaj za radije i televizije, koji je Bandić raspisao 2012. godine, u sadržajni je okvir uključivao, između ostalih, „teme o osobama s invaliditetom i braniteljima Grada Zagreba“. Svih kasnijih godina – od 2013. do 2020. – „branitelji“ se u Bandićevim medijskim natječajima više ne spominju.
Kao tema gradskog financiranja medijskih sadržaja vraćaju se tek 2022.godine, kada se odgovorna osoba za raspisivanje natječaja više ne odaziva na ime Milan Bandić, već na ime Tomislav Tomašević. Formulacija je, u odnosu na onu iz 2012. godine, sada ponešto promijenjena: „Cilj dodjele potpora male vrijednosti je proizvodnja i objava kvalitetnih programskih sadržaja (informativnih, obrazovnih, kulturnih, umjetničkih, stručnih, znanstvenih i drugih) koji /…/ obrađuju teme od interesa za branitelje Grada Zagreba.“
Zašto se, pobogu, 27 godina po okončanju rata, veteranske teme opet smatraju interesom Grada? Restituira li se to u Zagrebu braniteljski klijentelizam? Koje su to uopće teme koje bi uistinu bile od interesa branitelja Grada Zagreba AD 2022.? Je li natječajem predviđeno medijsko promoviranje nekog od braniteljskih interesa i u slučajevima ako se njihovo promoviranje kosi s interesima neke druge društvene skupine (npr. invalida ili drugih ranjivih skupina, pripadnika pojedinih nacionalnih manjina, antifašista, pacifista i mirovnjaka, dijela običnih građana koji eventualno smatraju da 27 godina nakon rata javni sektor ne bi trebao mehanizmima medijske politike štititi specifične interese ratnih veterana…)? Može li se, ustvari, neka tema, koja nije specifično “braniteljska”, ali obuhvaća i interes toga dijela populacije (npr. unapređenje javnog gradskog prijevoza ili zdravstva) tretirati kao promoviranje (i) ratnoveteranskih interesa?
To sve upitali smo Ured gradonačelnika, i zaprimili vrlo precizan i informativan odgovor:
„Postupak odabira korisnika potpora male vrijednosti provest će Povjerenstvo za dodjelu potpora male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama. Jedna od zadaća Povjerenstva je i razmatranje prijava, procjena i odabir programskih sadržaja. Povjerenstvo provodi postupak odabira korisnika potpora male vrijednosti, temeljem kriterija za dodjelu potpore male vrijednosti koji su određeni Listom kriterija za procjenu programskih sadržaja koja je sastavni dio Programa potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za razdoblje 2022. – 2023. Slijedom navedenoga, tijekom natječajnog postupka nadležno Povjerenstvo procijenit će udovoljava li pojedina tema odnosno programski sadržaj propozicijama Javnog poziva.“ Drugim riječima, odgovornost oko hrvanja s braniteljskim medijskim interesima Ured gradonačelnika je, bez daljnjih objašnjenja, prepustio Heleni Popović, Denisu Romcu i njihovim timovima.
Redakcijska autonomija
Sljedeća novost medijskih natječaja u izvedbi nove gradske uprave jest u tome što se u njima predviđa mogućnost da nakladnici u prijavama najave konkretne „medijske objave“ (to je birokratski izraz za novinarske članke, tekstove, priloge). „Nakladnik može na javni poziv prijaviti jednu ili više tematskih cjelina i/ili pojedinačnih objava“, navedeno je u pozivu za portale. Prijavnica sadrži ukupno dva bitna pitanja: koje tematske cjeline se predlaže, i popis pojedinačnih objava. Otvaranje mogućnosti da se već u ponudi na natječaj za medije najave tekstovi, protivno je novinarskoj logici (jer ne znamo što će biti aktualno za tri mjeseca), dodatno potiče sveprisutni konformizam i dovodi u pitanje redakcijsku autonomiju.
U komunikaciji s Uredom gradonačelnika doznajemo da “istu objavu, ukoliko je već sadržana u tematskoj cjelini koja se prijavljuje kao programski sadržaj, nije moguće prijaviti još jednom kao zasebnu objavu”. Taj “odgovor na pitanje” nije sadržan u tekstu natječaja. Neki su zainteresirani nakladnici informaciju doznali, a neki nisu, ovisno o upornosti u ispitivanju. A koji se javni interes postiže time što “istu objavu, ukoliko je već sadržana u tematskoj cjelini koja se prijavljuje kao programski sadržaj, nije moguće prijaviti još jednom kao zasebnu objavu”, ostaje nejasno. Da nakladnik ne bi dvaput honorirao isti tekst!?
Popravni ispit
Grad nije objasnio zašto su natječaji za medije bili preskočeni u 2021. godini, niti zašto je ovaj raspisan tek u drugoj polovici godine, s rokom dovršetka programa 31. prosinca. Nije jasno niti zašto nije bio najavljen Godišnjim planom raspisivanja javnih natječaja iz Proračuna Grada Zagreba za 2022.
Gradonačelnik Tomašević nedavno je izrazio spremnost da natječaje za financiranje medija ubuduće raspisuje po modelu i preporukama koje su, na temelju istraživanja udruge Gong, predložili Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske. Premda se uočava dobra volja da se zagrebački medijski natječaj podigne na višu razinu, predstoji mu popravni ispit, a rekli bismo, i izbor odgovornijih i educiranijih izvršitelja na administrativnoj razini. Premda se u relativno kratkom tekstu natječaja riječ „promicanje“ pojavljuje na 14 mjesta, „kritike“, „propitivanja“, „istraživanja“, „nadzorne funkcije“, „watchdog-funkcije“ nema niti na jednom. I premda smo svi suočeni sa strepnjom da se demokracija ne izvrgne u cirkus, ne bi škodilo niti jedno malo savjetovanje sa zainteresiranom javnošću u smislu članka 11. Zakona o pravu na pristup informacijama.