Hrvatski javni prostor dobrim je dijelom usklađen s dominantnim stavovima europskih i domaćih čelnika prema novom ratu zapada s Iranom, započetim izraelsko-američkim bombardiranjem. Agresori se predstavljaju kao žrtve, protivnici rata kao njegovi promicatelji, a opasnost od šireg sukoba pretvara se u dobrodošao materijal za žutu štampu. Pritom pojedini ne oklijevaju javno blatiti one koji se usude kritizirati izraelsko-američku agresiju i upozoriti na njezine posljedice.
U noći pred zaključenje ovoga teksta, američka prva dama Melania Trump predsjedala je sastankom Vijeća Sigurnosti UN-a na temu djece u globalnim konfliktima.
„Sjedinjene Države stoje uz svu djecu diljem svijeta. Nadam se da će mir uskoro biti vaš“, kazala je nepuna tri dana nakon što je njezin suprug Donald dao zeleno svijetlo za početak „preventivnog“ izraelsko-američkog napada na Iran, uslijed kojega su raketirane i civilne mete.
Zapadni mediji oprezno izvještavaju o tragičnom udaru na školu u iranskom gradu Minabu. Rezultat napada je više od 160 žrtava, većinom djece, raskomadanih pod ruševinama raketirane škole. U trenucima zaključenja ovoga teksta traje masovan pogreb za žrtve napada koji bi mogao ostati zapamćen kao jedan od najvećih pojedinačnih ratnih zločina posljednjih desetljeća.
Iako očekivan, novi napad na Iran koji je uslijedio nepunih devet mjeseci nakon izraelsko-američkog udara na iranska nuklearna postrojenja iznenadio je mnoge, podjednako zbog siline i preciznosti napada u kojemu je ubijen ajatolah Ali Hamenei, kao i sposobnosti Irana da odgovori. I to silovitim odgovorom na američke baze u nizu zaljevskih arapskih država. Oštećena je i britanska baza na Cipru, rat se prelijeva u Libanon, traje egzodus stranaca iz nasljednih arapskih monarhija, vjernih američkih partnera u regiji, a izraelski dužnosnici otvoreno pozivaju europske države i EU na uključenje u sukob.
Britanija je već neizravno uključena u sukob, nakon najave laburističkog premijera Keira Starmera da će dopustiti korištenje britanskih vojnih baza u napadima na Iran. Svjetska javnost iščekuje idući potez njemačkog kancelara Friedricha Merza koji „iranska nedjela“ uspoređuje s ruskom invazijom na Ukrajinu.
Očekivano poslušnički i nekritički stav spram krize zauzela je i hrvatska vlada, slijedeći sve važnije dužnosnike EU u jednostranim prozivanjima Irana zbog „neopravdanih“ napada na partnere u regiji.
„Žalimo što su nepopustljivost i nedostatak kredibiliteta iranskih vlasti u pregovorima o zaustavljanju njihova vojnog nuklearnog programa doveli do velike vojne intervencije Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana“, poručili su iz našeg Ministarstva vanjskih poslova, ponavljajući pritom stav iz lipnja prošle godine, kada su domaći čelnici isto tako osudili Iran zbog toga što je napadnut.
Iran je prva islamska država koja je priznala hrvatsku državu 1992. i s njom potom uspostavila diplomatske odnose što establišmentu čija su usta puna suvereniteta očito ne igra ulogu. Jedino se s hrvatskom putovnicom, podsjetimo ovom prilikom, unutar EU može putovati u Iran bez vize. Ne zadugo, čini se. Iz iranske su ambasade u Zagrebu osudili najnoviji val europskog licemjerja, upozorivši, da bi i sami mogli postati žrtvama američke „politike teroriziranja“.
„Vojna intervencija bez mandata Ujedinjenih naroda, a kakvoj danas svjedočimo u Iranu, neće pridonijeti rješavanju krize, već izaziva dodatnu eskalaciju sukoba i dugoročnu nestabilnost. Posebno osuđujem vojne napade na civile, s bilo koje strane dolazili“, izjavio je, s druge strane, predsjednik Milanović na društvenim mjerama, izražavajući neskriven stav da je „evidentna namjera vojne intervencije […] promjena vlasti u Iranu“.
Sve od početka godine i krvavih uličnih sukoba prosvjednika s represivnim sustavom u Iranu koji je odnio na tisuće žrtava, svjetski liberalni komentatori prozivaju progresivne krugove zbog licemjerstva. Razlog je, prema njima, odsustvo masovne mobilizacije u znak solidarnosti s pobijenim iranskim prosvjednicima, za razliku od prosvjedne mobilizacije zbog genocida i razaranja u Gazi. Sankcije koje su dovele do ekonomskog nezadovoljstva zbog čega su protesti i počeli, uloga izraelskih špijuna i operativaca u galvaniziranju mirnih prosvjednih okupljanja, kao i netaktično pozivanje monarhista u egzilu na nastavak prosvjeda pod cijenu novih žrtava, kritičarima navodnog licemjerstva progresivaca nisu bili dovoljno relevantan faktor.
„Neka Iran uskoro ponovo bude slobodan!“, ushićeno piše kolumnist njemačkog tjednika Die Welt povodom američko-izraelskog udara.
Ništa manje entuzijazma ne pokazuju niti domaći liberali. Mira Bićanić, suradnica portala Liberal osudila je „domaće izdajnike slobode i demokracije“ i „apologete islamističkih režima“, misleći pritom na domaće i strane „islamiste i ljevičare“, prema formuli već okušanoj na osudi pokreta solidarnosti s Palestincima uslijed generacijske sramote u Gazi u posljednje dvije i pol godine.
Imenuje pritom poimence domaće antifašiste, čitav red novinara i aktivista, na čelu s novinarima tjednika Novosti i članovima političke platforme Možemo!. Svi oni „naš novac troše na podršku islamističkoj propagandi“, zbog čega se Bićanić jednostavno ne može „dovoljno nasmijati“ osudi američko-izraelskog napada na režim koji ubija „djecu i žene“.
Dok čitamo kritiku dotične kolumnistice kako je „režimlije“ revolucionarni teokratski establišment „razmazio zapadnjačkim stilom i demokracijom“, nailazimo na Facebook objavu mirovne udruge Veterans for peace (Veterani za mir) koja dokumentira miran doručak ostatka porodice Netayahu, sklonjene i čuvane teškim osiguranjem već tjednima u Miamiju, dok avion glave obitelji i Izraela Benjamina Netanyahua prelijeće Europu. Doduše, bez službene potvrde da se u njemu nalazi čovjek za koga je Međunarodni kazneni sud izdao naloge za uhićenje zbog ratnih zločina.
Ne otkrivamo toplu vodu ako kažemo da najtiražnija hrvatska štampa i najčitaniji elektronički mediji već dugo vremena tek djelić svog prostora rezerviraju za sadržaj koji barem u obrisima podsjeća na proizvod novinarskog rada. Niti jedan od takvih medija nema značajniju dopisničku mrežu, zbog čega je pogotovo posljednjih dana bio razvidan poprilično bizaran način izvještavanja, sveden uglavnom na kontaktiranje i prenošenje objava s profila na društvenim mrežama hrvatskih poduzetnika, influencera, sportaša i bogataša, mahom s adresama u poreznim oazama Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Ne shvaćajući da potencijalno i sami mogu sudjelovati u pripremanju medijskog terena za ratnu histeriju, zaposlenici domaćih tabloida, pretipkavačke industrije još ponegdje zvane hrvatskim medijskim sektorom, u slučaju svjetskog rata upućuju čitatelje na udaljenje svjetske destinacije. Pa tako i, primjerice, u Čile, domovinu „fantastičnog vina i hrane“, pišu u jednom od bizarnijih tekstova posljednjih dana.
Mrtvu trku za najgnjusnijim naslovom posljednjih dana, ipak, odnosi Slobodna Dalmacija. Ljevičarka koja više voli ajatolaha od EU, glasi dio naslova nepotpisane vijesti opremljene fotografijom političarke Katarine Peović, u kojoj se prenosi priopćenje Radničke fronte, pritom lažno navodeći da je u pitanju podrška klerikalnom režimu.
„Radnička fronta čija je predsjednica Katarina Peović ističe se nominalnim zalaganjem za vrijednosti koje su nespojive sa konceptom islamske republike. Ako se u Hrvatskoj bore protiv klerikalizma, fašizma, desekularizacije,… zašto sve to podržavati u stranoj državi?“, stoji u nepotpisanom tekstu.
Obećanje klikova i mogućnost širenja reklamnog prostora, pokazuje se dovoljnim razlogom za širenje ratne histerije, a ponegdje i stavljanjem u službu ratnih propagandista europskih čelnika. Ipak, držimo da ne treba kriviti isključivo urednike novinare i profesionalce koji su struku srozali na povijesno niske grane. Ovakav se način ponekad nameće kao jedini način preživljavanja u medijskom ekosistemu kreiranom upravo po mjeri ratnih huškača. Neki od njih sjede i po našim ministarstvima.
