Na djelu je bitka za budućnost između fosilne industrije i održivosti planete i ljudi na njemu. Ratna stanja su idealna za profitabilnost industrije na izdisaju, jer će povećati potrošnju fosilnih goriva, prebaciti sredstva i investicije iz zelene tranzicije u vojnu industriju i promijeniti fokus građanske svijesti i akcije sa klimatskih promjena i zelene tranzicije na sigurnost i obranu. Dodatni bonus je ograničavanje utjecaja civilnog društva i neovisnih medija, zbog pitanja nacionalne sigurnosti.
Pišem ovaj tekst u ranim danima 2026, kad radimo osvrte na proteklu i planove za tekuću, ali iako je tek početak siječnja, previše povijesti ga već sad čini prilično dugim.
Kao osobi koja je marširala ulicama vičući sistem change – not climate change – promjena sustava, a ne klime, i godinama se zalagala za pravednu zelenu tranziciju, teško mi je gledati vijesti zadnjih godinu dana. Zamašnjak zelenog vala se usporio, i čini se da gubimo dobivene pobjede, a rješenja se razvodnjavaju. Od zelene tranzicije, dnevnopolitičke teme su se odmakle na pitanja sigurnosti, geopolitike, te trenutne i moguće buduće ratove. Svijet ovih dana sve više liči na praktičnu primjenu teorije ofenzivnog realizma kako ga je opisao John J. Mearsheimer u knjizi Tragedija politike velikih sila. Ako je zakon jačeg novi svjetski poredak u stvaranju, koji bi trebao zamijeniti sustav koji se oslanjao na multilateralizam, međunarodno pravo i slobodnu trgovinu, ta promjena sustava znači definitivno promjenu na gore, pogotovo za male narode i bilo kakav međunarodni sporazum, poput globalnih politika zaštite okoliša i klime.
Godina 2025. definitivno je bila godina Trumpa i njegove administracije koja uspješno rastače međunarodni pravni sustav, napada UN ukidajući financiranje znanstvenih istraživanja, međunarodnih institucija i organizacija, pogotovo u području ljudskih prava, zaštite okoliša i klime te civilnog društva. Iako je u dnevnim vijestima Trump nositelj ovih politika, on je samo vrh ledene sante. Trump i političari Republikanske stranke provode politiku svojih donatora, industrije fosilnih goriva, koji su uložili znatna sredstva u njihove političke kampanje. Noam Chomski je svojedobno tvrdio, a sad se to pokazuje istinom, da je Republikanska stranka najopasnija globalna organizacija u svjetskoj povijesti, za što je dovoljan dokaz njihova politika negiranja klimatskih promjena i aktivnog poticanja fosilnih goriva.
Širenje američkog utjecaja na Venezuelu, kidnapiranjem Nicolása Madura, samo je korak dalje u provedbi politike ovisnosti o fosilnim gorivima, no povrh toga SAD provodi hegemonijsku politiku u Amerikama te vrši značajni pritisak na Kubu i Kinu, jer se dogovorom SAD-a i Venezuele od 07. siječnja 2026. preusmjerava izvoz nafte u SAD. Za Trumpa to je spajanje ugodnog i korisnog – hegemonija na zapadnoj polutci i dobivanje profita naftne industrije Venezuele.
Grenland se spominje kao sljedeći na redu, ali možda je Kuba ta koja treba strepiti. U svakom slučaju, s politikom jači-kvači nitko više nije siguran. Dok se postojeći sustav na očigled urušava, pitanje je koje su mogućnosti da učinimo svijet boljim, a ne gorim mjestom za većinu ljudi.
Čini se da je petroindustrija u naletu i pokušava na sve moguće načine odgoditi zelenu tranziciju. To se jasno vidi i u UN-ovim procesima, poput konferencija o zaštiti okoliša i klimatskim promjenama. U studenom 2025, na UN-ovoj konferenciji o klimi u Brazilu, završni dokument je usvojen tek nakon što je iz njega izbačen zahtjev za postupno ukidanje fosilnih goriva. Genevieve Guenther je navela sljedeće u Guardianu: Izgledno je da su petrodržave, predvođene Rusijom i Saudijskom Arabijom, vodile borbu protiv postupnog ukidanja fosilnih goriva i u tome pobijedile… izgledno je da te države u svom fosilno-gorivnom autoritarizmu podupire Donald Trump, predsjednik zemlje koja je najveći svjetski proizvođač fosilnih goriva i koji klimatsku krizu naziva „obmanom“. Iako Sjedinjene Američke Države službeno nisu sudjelovale u pregovorima, Trumpov savez sa Saudijskom Arabijom i njegova izgledna blagonaklonost Rusiji, omogućuju promicanje energetskih interesa SAD-a [1].
Drugi primjer je usvajanje UN-ovog GEO-7 (Global Environmental Outlook) izvještaja objavljenog u prosincu 2025. godine nakon višegodišnjeg rada 287 stručnjaka iz 82 zemlje i sudjelovanja preko 800 recenzenata, glavnog svjetskog izvještaja o stanju okoliša koji se objavljuje svakih sedam godina. Izvještaj je predstavljen javnosti, po prvi put bez sažetka za donositelje politika. Kako navodi Matt McGrath za BBC, GEO-7 izvještaj povezuje klimatske promjene, gubitak prirode i onečišćenje s neodrživom potrošnjom ljudi koji žive u bogatim i rastućim gospodarstvima. Kako bi se riješili povezani problemi klimatskih promjena, zagađenja, te gubitka prirode i bioraznolikosti, izvještaj donosi brojne preporuke, uključujući brzo napuštanje ugljena, nafte i plina te drastično smanjenje subvencija za poljoprivredu i fosilna goriva. Ove snažne mjere, osobito one koje se odnose na fosilna goriva i plastiku, bile su previše za Sjedinjene Američke Države, Saudijsku Arabiju i Rusiju… „Mali broj zemalja u osnovi je jednostavno oteo cijeli proces, da budem posve iskren“, rekao je profesor Sir Robert Watson za BBC News. „SAD je odlučio uopće ne sudjelovati na sastanku. Na samom kraju uključili su se putem telekonferencije i u biti izjavili da se ne mogu složiti s većinom izvješća, što znači da se nisu složili ni s čim što smo rekli o klimatskim promjenama, bioraznolikosti, fosilnim gorivima, plastici i subvencijama“. Budući da znanstvenici nisu bili spremni ublažiti ili mijenjati svoje nalaze, izvješće je sada objavljeno bez sažetka i bez potpore vlada, što je oslabilo njegov učinak.
Taj oslabljeni učinak može biti i činjenica da nije lako pročitati izvještaj od preko tisuću stranica, bez usaglašenog sažetka. A osim detaljnog pregleda stanja globalnog okoliša i predstavljanja najnovijih znanstvenih istraživanja o njemu, GEO-7 je donio i razvojne scenarije, što i jest točka prijepora, jer ti scenariji zadiru u društveno ekonomski razvoj i naravno podrazumijevaju postupno ukidanje fosilnih goriva. Naziv izvještaja je Budućnost koju biramo, a glavna tvrdnja da investicija u zaštitu okoliša – tj. planet Zemlju – može donijeti korist vrijednu bilijun dolara za cijelo čovječanstvo.
Osim trenutnog stanja okoliša, ekosustava i klime, izvještaj analizira trendove i predlaže scenarije koji odgovaraju na sljedeća pitanja: Koje su vjerojatne okolišne i socioekonomske posljedice nastavka sadašnjih trendova? Što je potrebno kako bi se postigli međunarodno dogovoreni ciljevi zaštite okoliša i kako pritom osigurati doprinos ostvarivanju Ciljeva održivog razvoja (SDG-ova)?
Kako bi se dobio odgovor na ova pitanja, razvijena su tri scenarija.
Scenarij trenutačnih trendova opisuje kako se pet sustava (gospodarstvo i financije, hrana, energija, materijali i otpad te okoliš) razvijaju uz nastavak postojećih trendova i napora te omogućuje procjenu okolišnih i socioekonomskih posljedica u izostanku strožih politika za rješavanje globalnih okolišnih kriza. U suprotnosti s njim dva transformacijska scenarija opisuju alternativne pravce razvoja s postizanjem zadatih ciljeva održivog razvoja, a koji kombiniraju različita rješenja unutar pet sustava.
Oba transformacijska scenarija utječu na obrasce proizvodnje i potrošnje, postepenog smanjenja i eliminacije fosilnih goriva, te odmaka od BDP-a kao pokazatelja ekonomske uspješnosti, kao i na upravljanje okolišem, ali polaze od različite logike, pretpostavljajući različite oblike strukturnih promjena u društvu. Transformacijski scenarij usmjeren na ponašanje predviđa duboku promjenu društvenih vrijednosti, uvjerenja i normi, praćenu znatnim smanjenjem potrošnje, osobito u bogatim zemljama. Transformacijski scenarij usmjeren na tehnologiju predviđa masovna ulaganja u razvoj i širenje tehnologija i inovacija s ciljem povećanja učinkovitosti i profita čistih tehnologija. Na temelju tih općih pretpostavki, oba scenarija kombiniraju konkretna rješenja za svaki sustav, koja se onda u praksi se mogu kombinirati, ovisno o preferencijama i mogućnostima u različitim zemljama. Izvještaj obiluje konkretnim primjerima iz različitih zemalja a daje i konkretne upravljačke mjere i politike za 5 sustava i za različite UN regije koje uzimaju u obzir povijesne i društveno ekonomske specifičnosti i razlike. Tako na primjer, za Regiju istočne Europe u koju spada i Hrvatska, u sustavu energetike se razmatra velika ovisnost regije o fosilnim gorivima, značajan potencijal instalacije solara, te uvođenje mjera za izbjegavanje energetskog siromaštva.
Naglašeno je da je za postizanje zadatih ciljeva u oba transformacijska scenarija potreban pristup sveopće društvene i upravljačke akcije odnosno društvena mobilizacija. Drugim riječima, GEO-7 je pokazao da postoje i društvena i tehnološka rješenja za postizanje ciljeva održivog razvoja, a za primjenu je potrebna politička volja i akcija, kao i društvena potpora. Stoga nije čudo, da se industrija fosilnih goriva i njihovi politički pijuni uprli u razvodnjavanje i odbacivanje preporuka UN-ovog izvještaja, te uložila energiju (novce) u miniranje zelene tranzicije i odbacivanje znanstvenih dokaza.
Ovo što trenutno vidimo u praksi je bitka za budućnost između fosilne industrije i održivosti planete i ljudi na njemu. Ratna stanja su idealna za profitabilnosti industrije na izdisaju, jer će povećati potrošnju fosilnih goriva, prebaciti sredstva i investicije iz zelene tranzicije u vojnu industriju i promijeniti fokus građanske svijesti i akcije sa klimatskih promjena i zelene tranzicije na sigurnost i obranu. Dodatni bonus je ograničavanje utjecaja civilnog društva i neovisnih medija, zbog pitanja nacionalne sigurnosti.
Praćenje vijesti izaziva depresivnost i osjećaj nemoći, ali upravo je to ono čemu se sad ne smijemo prepustiti. Možda su naši prostori moći mali i ograničeni, ali svako djelovanje na promicanju i provedbi zelene tranzicije u lokalnim zajednicama i na nacionalnoj razini su pomak ka cilju održivosti. Lokalna rješenja daju i veću otpornost na globalne nestabilnosti a najbolji način djelovanja je – brza defosilizacija ekonomije.
Uopće ne sumnjam da čovječanstvo može i mora izgraditi društvo i ekonomiju koje istovremeno eliminiraju siromaštvo i podržavaju planetarne sustave, a to pokazuje i GEO-7 izvještaj. Ono što me brine jest, hoće li ta tranzicija biti pokrenuta tek nakon novog velikog rata i globalne destrukcije, ili ćemo biti dovoljno pametni i aktivni da preskočimo fazu razaranja. Ma kako se trenutno činilo da se globalni poredak raspada pred očima u zakon jačega, u kojem mali nemaju šanse nego da podilaze moćnicima, to ne znači da je to kraj priče. Mogu sasvim lijepo zamisliti da je izgledna budućnost nekih današnjih moćnika – drastična kazna za zločine protiv čovječnosti i ekocid na nekom budućem međunarodnom sudskom procesu. Kako će se stvari dalje razvijati ovisi i o svima nama, prepoznajmo o čemu se radi, širimo svijest i doprinosimo rješenjima za ljude i planet koliko god možemo unutar svojih mogućnosti.
