Eurokaz ponosno najavljuje premijerne izvedbe predstave “Krležino divot pismo” u režiji Branka Brezovca. Ova jedinstvena izvedba smještena je u sam ured Eurokaza (Dežmanova 3, Zagreb), pružajući intiman i inovativan kazališni doživljaj. Premijerne izvedbe će se održati 18. i 19. veljače u 20 sati.
“Krležino divot pismo” nova je Brezovčeva metafizička komedija temeljena na Krležinu pismu poslanom književniku – nadrealistu Marku Ristiću u kolovozu 1936, koje ima neobičan, gotovo dadaistički oblik i sadržaj. To “divotvelepismo” kolaž je izrezaka iz dnevnih novina koje su se Krleži našle na stolu, a djeluje kao rebus uokolo neprilika Španjolskoga građanskog rata.
Upravo dadaistički, kolažni, nimalo narativan duktus Krležine epistole osigurava predstavi bahatost i intelektualnu aroganciju koje nimalo ne zapanjuju vrijeme u kojem živimo.
Vrhunski srpski krležolog Predrag Brebanović dao se na analizu tog “divotvelepisma” u svojoj knjizi Avangarda krležiana i ona, kako tvrdi Božo Kovačević, mijenja paradigmu otčitavanja Krleže i potiče je prema odgovornosti umjetničke inovativnosti najradikalnije vrste; riječju, izmješta Krležu iz umjerenog konzervativizma u srce ludizma europske avangarde.
Predstava prati i Krležinu razapetost i bipolarnost koju se da zapaziti na primjeru njegova eseja o Rilkeu iz 1930. U prvom dijelu tog eseja, Krleža žestoko kori Rilkea, govoreći da je riječ o poeziji baudelaireovskoga građanskog salona, pasatizmu, i za primjer ističe poeziju koja izlazi na ulice, poeziju jednog Majakovskog, Petöfija. U drugom dijelu eseja potpuni obrat: minuciozna adoracija Rilkeove akribije i intimističkih, filozofskih poniranja u nesiguran bitak i ontologiju ljudskog marazma.
Krležino “divotvelepismo”, taj esej, i Rilkeovu liriku (svakoj interpretaciji otvorenu), predstava zatvara u grubi kontekst Isusove muke, koja djeluje kao melodramatski, blasfemični šmirgl papir.
Izvedba će povjerovati u onu Ristićevu da su poetske dubine i Krležin fundamentalni ego istine prvoga reda koje ne prihvaćaju teleologiju bilo kojih dometa, sve po onoj Nietzscheovoj: “Držimo li se gramatike, još se uvijek držimo i Boga.”
“Krležino divot pismo” zloupotrebljava Eurokazov ured po treći put (nakon predstava “Bife Titanik” i “Medeja, semioklazam”), poetizira ga i, paradoksalno, rasprostire po dubini i prema beskraju. Svijet ove predstave, koja se naslanja na Eurokazovu prošlogodišnju produkciju “Simfonije / Turpituda”, može zadovoljiti kao kakva apstraktna slika ili, recimo, kao suptilna Juzbašićeva glazbena posveta Krležinoj nadrealističkoj epistoli.
