S obzirom na sve veće siromaštvo, nerazmjer mogućnosti i potreba socijalno najosjetljivijih skupina, među kojima su beskućnici najugroženiji, u nadolazećim godinama dramatično će rasti. Zagreb će i dalje biti najviše izložen tom problemu, koji će postajati sve veći. Na naše pitanje zašto Grad još uvijek nije donio Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2026. do 2030. godine, i kada će ona biti donesena, ostalo je bez odgovora, mada sama ta činjenica otvara nova logična pitanja.
Potaknuti pričom o dvjema ženama koje su mjesecima živjele na klupi u širem središtu Zagreba bez odgovarajuće reakcije sustava, pokušali smo istražiti kako je to bilo moguće, unatoč deklarativnoj brizi za beskućnike, zakonskim odredbama i socijalnoj osjetljivosti na koju se poziva i aktualna gradska vlast. Po tko zna koji put pokazalo se da je birokratska isključivost jača od propagirane uključivosti i stvarne brige za najranjivije članove zajednice kao i to da državna i zagrebačka vlast ne surađuju.
Tragom tog slučaja pokušali smo doznati koliku realnu pomoć mogu općenito očekivati beskućnici u Zagrebu koji u svakom pogledu čini četvrtinu Hrvatske, posebno žene kao dodatno ranjiva beskućnička skupina. Ženama beskućnicama u pravilu je teže nego muškarcima iz više razloga – od fizioloških specifičnosti do dodatne stigmatizacije i ugrožavanja osobne sigurnosti, uključujući seksualne napade.
Od svih hrvatskih gradova beskućnika sasvim sigurno najviše ima u Zagrebu, no nemoguće je s potpunom preciznošću utvrditi koliko ih je. Različiti izvori navode procjene od nekoliko stotina do dvije tisuće beskućnika u čitavoj Hrvatskoj, ali realno ih uvijek ima više od službenih brojki, jer postoje i oni koji iz različitih razloga ne ispunjavaju birokratske uvjete za priznavanje beskućničkog statusa, poput dviju žena s početka priče. Prema nekim istraživanjima, kako je na portalu Libela objavljeno krajem prošle godine, svaki peti beskućnik je žena.
Priča o dvjema ženama koje provode noći na klupi postala je javna nešto više od četiri mjeseca. U studenome 2015. godine Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) objavio je „Apel za zbrinjavanjem dvije nemoćne žene koje noći provode na klupici ispred Radničkog doma u Zagrebu“. O tome da dvije žene mjesecima provode noći na klupici ispred zgrade u kojoj je sjedište SSSH sindikalisti su obavijestili policiju, ali i gradonačelnika, te Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.
Iz Službe za informiranje i medije Grada Zagreba reagirali su informacijom da su, već ranije, nakon dojave, zaposlenici Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom odlazili „na teren“ još od rujna, ali su žene koje su boravile na klupi u Parku Bartola Kašića „odbile bilo kakvu komunikaciju uz visok stupanj nesusretljivosti“.
Informacija iz Službe za informiranje i medije Grada Zagreba zaključena je sljedećom konstatacijom: „O svemu smo izvijestili područni ured Zavoda za socijalni rad kako bi poduzeli zakonite mjere i aktivnosti u kontekstu njihova zbrinjavanja i podrške u takvim teškim životnim situacijama. Pored toga, kontaktirali smo udruge i građanske inicijative koje svakodnevno komuniciraju s beskućnicima. Napominjemo da niti njihovi predstavnici nisu uspjeli ostvariti kontakt s gospođama.“ Pa su te dvije žene i dalje noćile na klupi.
Iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad (HZSR), kojem se Središnji ured SSSH također obratio, odgovorili su da su poduzeli „sve zakonom predviđene mjere“ ali da bi smještanje u ustanovu navedenih osoba bez njihova pristanka bilo kršenje osnovnih ljudskih prava. Tako su dvije žene, starija vidljivo narušena zdravlja i mlađa potpuno nekomunikativna, s nešto stvari u vrećicama, mjesecima boravile na klupi gotovo u središtu Zagreba, a da sustav nije učinio ništa, opravdavajući to nečinjenje birokratskim pozivanjem na zakonske propise.
Srednjostrujaški mediji čitavu su priču ignorirali, pa je o njemu izvijestio jedino portal Women in Adria. Međutim, niti taj portal nije priču pratio dalje jer, kako nam je rekla Gordana Grgas, autorica jedinog (nepotpisanog) teksta na tu temu, nije bilo novih informacija. U SSSH-u smo saznali da se pomak u čitavom slučaju ipak dogodio. Dvije su žene odvedene u Požegu. U tamošnjem Centru za socijalnu skrb smo dobili neslužbenu informaciju da su smještene u bolnicu.
Osobu iz Centra za socijalnu skrb u Požegi s kojom smo razgovarali o toj temi pitali smo jesu li te žene iz Požege te kako je moguće da su mjesecima živjele na ulici u Zagrebu, koja institucija je bila nadležna za njihovo zbrinjavanje i kako to da su napokon zbrinute nakon su mjesecima ostavljene na ulici uz obrazloženje da ih bez pristanka nije moguće nigdje smjestiti.
Dobili smo odgovor da je „to komplicirano objasniti jer su mnoge institucije uključene“. Uspjeli smo još saznati da su gospođe „malo boravile tu, malo tamo… na raznim mjestima“ uz napomenu da službene informacije možemo tražiti od Hrvatskog zavoda za socijalni rad. To smo i učinili, ali odgovor nismo dobili.
U međuvremenu, pokušali smo saznati ima li u Zagrebu još sličnih slučajeva i što Grad Zagreb čini za „svoje“ beskućnike ako već, teško razumljivom logikom, ne može pomoći „tuđima“, odnosno ljudima koji se zateknu na zagrebačkim ulicama kao beskućnici, ali se iz nekog birokratskog razloga ne smatraju brigom gradskih institucija.
Da bismo to saznali, kanili smo krenuti od početka – od Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Iako je prošla prva četvrtina 2026. godine, još ne postoji Strategija Grada Zagreba u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2026. do 2030. godine, niti ima traga bilo kakvim aktivnostima na njenom donošenju. To, naravno, ne znači da Grad Zagreb ne brine o beskućnicima i ostalim socijalno ugroženim skupinama. No, nepostojanje srednjoročnog strateškog dokumenta za razdoblje koje je već započelo otvara logična pitanja, tim više što nema traga niti da se na pripremi strategije do 2030. išta radi.
Jedina službena informacija o toj temi na službenoj stranici Grada Zagreba jest da će se odlukom Gradske skupštine iz veljače ove godine do kraja 2026. provoditi strategija za razdoblje od 2021. do 2025. godine. Uz beskućnike u srednjoročnim strateškim dokumentima, u fokusu su i ostale ranjive skupine poput osoba starije životne dobi, obitelji s više djece (posebice jednoroditeljske), osobe s invaliditetom, nezaposlene osobe i drugi teže uključivi građani, što strategiju čini ključnim dokumentom za brigu o svim najugroženijim skupinama u Zagrebu.
Je li primjena strategije čiji je originalni rok istekao produljena zbog toga što su neki planirani zadaci ostali neobavljeni ili zbog toga što su rezultati primjene tako dobri da ništa ne treba mijenjati, iz javno dostupnih informacija nije moguće dokučiti. U Zaključku o produženju provedbe Zagrebačke strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2021. do 2025. do kraja 2026. godine nema objašnjenja.
Stoga smo gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću (Možemo!), predsjedniku Gradske skupštine Mateju Mišiću (SDP) i Odsjeku za odnose s javnošću Stručne služba Gradske skupštine elektroničkom poštom poslali sljedeća pitanja: Koje su to aktivnosti iz strategije 2021. do 2025. koje nisu dovršene ili se tek trebaju početi realizirati? Zbog kojih razloga te mjere nisu realizirane do kraja 2025. godine? Na koji način se provodi kontinuirano praćenje i implementacija mjera planiranih u strategiji? Kojim je glavnim zaključcima rezultiralo praćenje i implementacija mjera? U kojoj fazi je priprema strategije za sljedeće srednjoročno razdoblje?
Iz Odsjeka za odnose s javnošću dobili smo sljedeći odgovor: „Gradska skupština Grada Zagreba kao predstavničko tijelo donosi opći akt, odnosno u ovom slučaju Zagrebačku strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2021. do 2025. godine. Provedba tog općeg akta, međutim, nije u nadležnosti Gradske skupštine, nego nadležnog gradskog upravnog tijela… Gradska skupština donosi odluke na temelju stručnih obrazloženja i mjerljivih argumenata koje pripremaju nadležni gradski uredi. Međutim, upravo zbog preciznosti informacija koje tražite, a koje se tiču operativne dinamike provedbe, razloga neizvršenja pojedinih mjera u roku te tehničkih detalja monitoringa, najmeritornije adrese za odgovore su stručne službe koje te procese vode na dnevnoj bazi.“
Slijedom takvog odgovora uputili ista pitanja nadležnom upravnom tijelu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, zamolivši i za razgovor o toj temi s pročelnicom Ureda Lorom Vidović. Na odgovor smo čekali tjedan dana, ali ga do objave članka nismo dobili, pa nam je preostalo poslužiti se javno dostupnom informacijama koje, međutim, i dalje ne daju odgovor na pitanje što se dešava s temeljnim dokumentom – strategijom.
Prema podacima Hrvatske mreže za beskućnike, u Hrvatskoj u prenoćištima i prihvatilištima ima mjesta za nešto više od 400 beskućnika, od čega je gotovo 150 mjesta u Zagrebu. Međutim, ne postoji mogućnost neprekidnog boravka, jer prihvatilišta otvaraju svoja vrata tijekom poslijepodneva, a prenoćišta se otvaraju tek uvečer, ubrzo nakon toga se zaključavaju i kapaciteti su manji od potreba pa nije rijetkost da u njima nema dovoljno mjesta.
Na službenoj stranici Grada Zagreba objavljeni su podaci o mogućnostima smještaja i prehrane beskućnika u Zagrebu i okolici na lokacijama kojima upravljaju Gradskog društvo Crvenog križa Zagreb i Caritas Zagrebačka nadbiskupije. Također, u sklopu ustanove Dobri dom, za sugrađane koji su u najtežoj socioekonomskoj situaciji, pa time i beskućnicima, osigurava se i prehrana u pučkoj kuhinji na tri zagrebačke adrese.
Pored toga, Grad Zagreb financijski pomaže i pripremu i podjelu toplog obroka beskućnicima u pučkoj kuhinji Župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Grad Zagreb osigurava i sredstva za rad boravaka za beskućnike u organizaciji udruge Dom Nade i Pet plus, te Hrvatske mreže za beskućnike. Međutim, u ionako potkapacitiranim prihvatilištima i prenoćištima, mjesta za žene su vrlo ograničena, a u prihvatilištu u Sesvetskom Kraljevcu žene uopće ne primaju, izuzev u izuzetnim situacijama.
Od 2023. godini beskućnicima su, uz druge socijalno ugrožene skupine, osigurani i sistematski pregledi. Za sve navedene usluge u Proračunu Grada Zagreba za razdoblje 2025.-2026. osigurano je 2.775.000,00 eura, uključujući i prehranu, koje imaju korisnici zajamčene minimalne naknade, radno sposobni samci i obitelji čiji su računi blokirani, korisnici naknade za nezaposlene branitelje, kao i oni u potrebi koje uputi Odjel za socijalnu skrb Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom. Iznos „na prvu“ izgleda ogroman.
Međutim, prema službenim podacima, u Zagrebu ima oko 4000 korisnika zajamčene minimalne naknade. Broj osoba s blokiranim računima, kao i broj nezaposlenih branitelja, postoji samo na razini Hrvatske. Oko 200 tisuća ljudi ima blokirane račune, a nezaposlenih branitelja ima oko 60 tisuća. Računamo li da svaki četvrti stanovnik Hrvatske živi u Zagrebu, po vrlo konzervativnoj procjeni u Zagrebu bi moglo stanovati ukupno najmanje 60 tisuća koji imaju pravo koristiti usluge namijenjene najugroženijima. Tome još treba dodati neutvrđen broj onih koje po potrebi tim uslugama „pripusti“ Odjel za socijalnu skrb Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom.
Svejedno, gotovo 2,8 milijuna eura je velik iznos, pa smo željeli pitati zagrebačku vlast razmišlja li se o osposobljavanju jedinstvenog gradskog prihvatilišta s prenoćištem koje bi beskućnici mogli koristiti svih 24 sata dnevno, uz sve neophodne usluge, i postoje li kalkulacije koliki bi to bio trošak za gradski proračun u odnosu na sadašnje disperzirano financiranje istih potreba. No, s obzirom na ignoriranje našeg inicijalnog upita o ovoj temi, pitanje nismo imali kome postaviti.
S obzirom na to da je djelovanje dosadašnje srednjoročne strategije produženo, a nova se još ne spominje, logično bi bilo zaključiti da se o, uvjetno rečeno, jedinstvenom zagrebačkom „domu za beskućnike“ ne razmišlja. Naravno, ne mora to biti doslovno jedan objekt, već objedinjen sustav koji omogućava stanovanje a potom i zdravstvene i ostale neophodne usluge i kontinuiranu podršku.
Primjeri nekih velikih europskih gradova pokazuju da je takvo rješenje najučinkovitije. U Zagrebu je udruga Idemo dalje započela s provedbom novog trogodišnjeg programa Stambena zajednica Atos, koji se financira se iz proračuna Grada Zagreba, i na pragu je onoga što se već radi, na primjer u finskom Helsinkiju ili španjolskoj Sevilli.
Taj projekt stambenog zbrinjavanja beskućnika odobren je u sklopu Javnog natječaja za financiranje trogodišnjih programa udruga iz područja pružanja socijalne usluge smještaja, organiziranog stanovanja i boravka za beskućnike i potpore radu skloništa i savjetovališta za žrtve nasilja u obitelji za razdoblje od 2025. do 2027.
Međutim, uz apsolutno poštovanje aktivnosti udruga civilnog društva koje se trude pomoći beskućnicima na razne načine, kao i za proračunsku podršku koja im se pritom pruža, to je nedovoljno. S obzirom na sve veće siromaštvo velikog dijela stanovništva, nerazmjer mogućnosti i potreba socijalno najosjetljivijih skupina, među kojima su beskućnici najugroženiji, dramatično će rasti u nadolazećim godinama.
Zagreb će, kao daleko najveći grad u Hrvatskoj, i dalje biti najviše izložen tom problemu koji će postajati sve veći. A zagrebačka Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti preduvjet je planiranja prevencije i smanjenje rizika na području Grada Zagreba. No, u rješavanju problema siromaštva i socijalne isključenosti čiji je beskućništvo najdrastičniji rezultat, morale bez „fige u džepu“ zajednički sudjelovati središnja i gradska vlast bez obzira na politički rivalitet, jer riječ je o dostojanstvu najugroženijih, a često doslovno i o životima.
U ožujku 2025. godine Hrvatski sabor ukinuo je odredbu Zakona o socijalnoj skrbi kojim se iznos zajamčene minimalne naknade smanjivao korisnicima određenih usluga, što je uključivalo prenoćišta za beskućnike. To je svakako društveno odgovorna odluka u korist najugroženijih, ali je samo mali dio rješenja problema.
