Antonija Mlikota, povjesničarka umjetnosti: Sustavno posvećivanje modernističkim autorima i autoricama, osobito onima koji djeluju izvan okvira nacionalne paradigme, i dalje predstavlja izazov kulturne politike. Državne institucije i javni narativi u većoj mjeri afirmiraju one aktere koji su povijesno sudjelovali u oblikovanju nacionalnog identiteta, dok su transnacionalne figure, žene i pripadnici manjinskih zajednica često potisnuti na marginu kulturnog pamćenja.
Neobično je kako jedna mala kultura sebi može priuštiti zaborav velikih imena. A upravo je zaborav ključ odnosa prema umjetnici i tekstilnoj dizajnerici Otti Berger (Zmajevac, 1898. – Auschwitz, 1944.), baš kao i s mnogim drugim slučajevima kad je u pitanju razdoblje modernizma i međuratni period.
Otti Berger je bila energična i talentirana Baranjka, rođena u današnjem pograničnom selu Zmajevac, koje je u doba njezinog rođenja nosilo ime Vörösmart. Školovana na zagrebačkoj Akademiji, 1926. odlučuje početi ispočetka i upisuje Bauhaus, školu koja je već u to vrijeme izmještena iz Weimara u Dessau. Tamo joj predaju i društvo čine Walter Gropius, Paul Klee, Wassily Kandinsky i mnogi drugi. Probijajući se svojim talentom kroz okruženje dominirano muškarcima, Berger pomalo zauzima važno mjesto u Bauhausu, školi koja je držala do dizajna, da bi u konačnici dobila priliku za profesurom. Pa iako afirmirana i poznata u europskim intelektualnim i umjetničkim krugovima, Berger zbog židovskog podrijetla gubi pravo na rad i odlazi u London. Za razliku od mnogih pripadnika Bauhausa, nije imala te sreće odseliti u Ameriku, vraća se u rodni kraj, da bi konačnici, zajedno s desecima pripadnika svoje obitelji, skončala u Auschwitzu, pred zadnju etapu rata.
Antonija Mlikota, izvanredna profesorica na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, godinama istražuje Bauhaus i život i djelo Otti Berger. Nedavno je održala predavanje u sklopu projekta Sag za dječju sobu kojim se radi na valorizaciji zaboravljene dizajnerice. Zalaganjem pripadnika civilnog društva, Berger je prije godinu dobila i park, smješten blizu Centra za kulturu Maksimir u kojemu je Mlikota održala predavanje o dizajnerici.
Istaknuli ste da se Otti Berger ne spominje u Enciklopediji hrvatske umjetnosti, dok je, primjerice, u Muzeju Bauhausa u Berlinu nekoć bila prvo lice na koje posjetitelj naiđe pri ulasku. Zbog kojih je razloga izostala recepcija stručne javnosti?
Recepcija Otti Berger u hrvatskoj stručnoj javnosti izostala je ponajprije zbog kombinacije povijesnih i institucionalnih okolnosti. Nakon Drugoga svjetskog rata, umjetnici povezani s Bauhausom u tadašnjoj Jugoslaviji nisu bili sustavno istraživani niti uključivani u dominantne narative povijesti umjetnosti, koji su se u velikoj mjeri gradili na nacionalnom okviru i na ideološkim prioritetima socijalističkog razdoblja.
U tom kontekstu, Otti Berger, koja je stvarala izvan granica tadašnje države, i pritom pripadala židovskoj zajednici, ostala je izvan interesa istraživača i institucija. Prije svega, njezin život tragično je prekinut u nacističkom koncentracijskom logoru Auschwitz, a iza nje nije ostala obitelj koja bi njegovala njezinu ostavštinu.
Osim toga, tekstil i dizajn, mediji u kojima je Berger ostvarila najvažniji doprinos, dugo su bili smatrani primijenjenim, a ne „visokim“ oblicima umjetnosti, što je dodatno pridonijelo njezinu zanemarivanju u stručnim publikacijama. Otti Berger je, unatoč svom iznimnom doprinosu modernoj umjetnosti i dizajnu, ostala gotovo nepoznata u regiji iz koje je potekla. Ovaj slučaj ukazuje na šire probleme u valorizaciji i arhiviranju umjetničkih ostvarenja žena, posebice onih koje su stvarale izvan nacionalnih granica ili bile dijelom dijaspore. Tek se kroz nova istraživanja krajem 20. stoljeća počeo prepoznavati njezin značaj i autorski doprinos Bauhausu.
Važan pomak u prepoznavanju i valorizaciji njezina opusa dogodio se kroz projekt Baunet – umrežavanje ideja i prakse, koji su vodile Jadranka Vinterhalter i Vesna Meštrić iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Projekt je omogućio sustavno istraživanje i prezentaciju rada Otti Berger, čime je njezino ime konačno vraćeno u diskurs suvremene umjetnosti i dizajna na hrvatskoj i regionalnoj sceni. Kroz izložbene i istraživačke aktivnosti, Berger više nije bila tek fusnota u povijesti Bauhausa, već afirmirana umjetnica čiji opus zaslužuje cjelovitu i interdisciplinarnu obradu.
Baranja je dala nekolicinu velikanki i velikana međuratnog modernizma i Bauhausa, a situacija u pogledu sjećanja na njih nije ništa bolja…
Što se tiče šireg konteksta Baranje, problem je sličan: nedostatak istraživačkog interesa, slaba institucionalna povezanost i periferni geografski položaj pridonijeli su tome da su brojni pojedinci modernističke orijentacije ostali izvan glavnih kulturnih tokova. Danas, međutim, imamo priliku revalorizirati njihova djela u novom svjetlu i uvrstiti ih u širi europski kontekst modernizma.
Danas na valorizaciji Otti Berger, ali i ostalih bauhausovaca s područja Baranje, intenzivno rade dvoje entuzijasta, zapravo dvoje Švicaraca po rođenju i odrastanju koji su se doselili u Baranju – Gabriela i Vasilije Lozano Vranić. Kroz udrugu Baranja Alternativa oni već nekoliko godina organiziraju manifestaciju Dani baranjskog Bauhausa, u sklopu koje se održavaju brojna predavanja, radionice i izložbe posvećene promicanju nasljeđa Bauhausa i reinterpretaciji njegovih ideja u suvremenom kontekstu.
Bauhaus napadaju i prije dolaska nacista na vlast. S kojih pozicija i zašto?
Bauhaus je bio meta napada još prije dolaska nacista na vlast, i to s više različitih političkih i ideoloških pozicija. S desne strane, konzervativni i nacionalistički krugovi optuživali su ga za „boljševičku umjetnost“, kozmopolitizam i razaranje tradicionalnih estetskih i društvenih vrijednosti. Smatrali su da škola potkopava njemački identitet i promiče „stranu“, često židovsku i marksističku, avangardu.
S druge strane, dio ljevice kritizirao je Bauhaus zbog navodne buržoazifikacije i udaljavanja od stvarnih socijalnih pitanja, osobito nakon selidbe iz Weimara u Dessau i jačeg približavanja industriji i tržištu.
Kako se Otti Berger snalazila u svemu tome?
Otti Berger našla se u središtu tih tenzija. Kao žena, Židovka i umjetnica koja je djelovala u izrazito muškom i ideološki nestabilnom okruženju, njezina je pozicija bila višestruko osjetljiva. Unatoč tome, pokazala je iznimnu profesionalnu prilagodljivost i odlučnost — radila je za brojne tvornice tekstila već tijekom školovanja na Bauhausu, nakon zatvaranja Bauhaus škole na kojoj je surađivala kao profesorica uspjela je otvoriti vlastiti tekstilni atelijer u Berlinu i registrirati patent za inovativnu tkaninu, što je u to vrijeme bio izniman pothvat.
Je li imala izgrađen politički sentiment?
Nema mnogo izravnih dokaza o političkim stavovima Otti Berger, no iz sačuvane korespondencije i njezina životnog puta može se zaključiti da je bila izrazito humanistički orijentirana te svjesna društvenih i političkih mijena u Njemačkoj tridesetih godina. Poput mnogih intelektualaca svojega vremena, nije mogla predvidjeti razmjere nadolazeće katastrofe. Sama je, misleći na Hitlera, zapisala da ne može vjerovati „da takav gangster može ispisivati svjetsku povijest“.
Iako osobno nije prakticirala vjeru, bila je žena širokog obrazovanja, načitana intelektualka otvorenog uma i velikih ideja. Nije pripadala komunističkom pokretu, ali je bila jasno naklonjena liberalnim i lijevo orijentiranim svjetonazorima, suprotstavljenima nacizmu i ideologijama ekstremne desnice.
Spomenuli ste da je međuratni Zagreb bio tmuran i nepoticajan za Otti Berger. Zašto?
Iako je uspješno odslušala i položila sve predmete, na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu Otti ipak nije i diplomirala slikarstvo. U intervjuu sa studentima za časopis Bauhaus iz 1928. godine Zagreb i Akademiju opisala je kao mjesta previše opterećena tradicijom i bez puno duha, očito uspoređujući Bauhaus i svoje prijašnje obrazovanje. Ipak, na zagrebačkoj je Akademiji upoznala brojne umjetnike i pripadnike ondašnjih intelektualnih i kulturnih krugova. Iz dokumentacije je zasad poznato da je ostala u kontaktu sa slikarom Kamilom Tompom, slikaricom Ivanom Tomljenović (udanom Meller), koju su zvali nadimkom Koka i koja se nakon Akademije u Zagrebu 1929. godine također upisala u školu Bauhaus, arhitektom Gustavom Bohutinskim, koji je upisao studij arhitekture na Bauhausu, te slikarom i ilustratorom Rudolfom Schlickom.
Zagreb joj se odužio tek nedavno, i to zahvaljujući zalaganju entuzijasta, stručnjaka i civilnog društva. Spomenuli ste i to da bi bilo prikladno Tekstilno-tehnološki fakultet nazvati po Otti Berger. Mislite li da je moguće očekivati od državnih struktura dosljednije posvećivanje modernističkim velikanima kao vidu baštine? Obično najbolje prolaze oni koji su kroz povijest sudjelovali u oblikovanju nacionalnih identiteta. Čini mi se da se velikanke poput nje teže uklapaju u takav vid narativa…
Zagreb se Otti Berger doista odužio tek nedavno, ponajprije zahvaljujući inicijativama pojedinaca, stručnjaka i organizacija civilnog društva, a ne sustavnom institucionalnom pristupu valorizaciji njezina opusa. Prije svih za to su zaslužni Saša Šimpraga i Darko Simičić. Prijedlog da Tekstilno-tehnološki fakultet ponese njezino ime bio bi primjeren i simbolički opravdan, jer bi uspostavio vezu između povijesnog nasljeđa Bauhausa, razvoja tekstilnog dizajna i afirmacije ženskog stvaralaštva u umjetnosti i dizajnu.
Sustavno posvećivanje modernističkim autorima i autoricama, osobito onima koji djeluju izvan okvira nacionalne paradigme, i dalje predstavlja izazov kulturne politike. Državne institucije i javni narativi još uvijek u većoj mjeri afirmiraju one aktere koji su povijesno sudjelovali u oblikovanju nacionalnog identiteta, dok su transnacionalne figure, žene i pripadnici manjinskih zajednica često potisnuti na marginu kulturnog pamćenja.
U tom kontekstu, Otti Berger svakako zaslužuje mnogo više od onoga što je do sada učinjeno u pogledu njezine valorizacije, no i dosadašnji koraci predstavljaju značajan pomak naprijed. Njezino ime danas je prepoznato ne samo u međunarodnim stručnim i muzeološkim krugovima, nego i u hrvatskoj javnosti, što potvrđuje da proces reafirmacije njezina opusa ide u pozitivnom smjeru.
