Jučer je u Zagrebu održana rasprava „Institucionalno sjećanje na ustaške logore u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj: izazovi i prilike u 21. stoljeću”.
U okolnostima revizije prošlosti, kreiranja politiziranih narativa o kolektivnom sjećanju, no s druge strane i novih pristupa i metoda u institucionalizaciji sjećanja, ovaj događaj okupio je vodeće stručnjake u području istraživanja povijesti i sjećanja na zločine ustaškog režima, pruživši im platformu za raspravu o komemoriranju različitih mjesta stradanja na području Republike Hrvatske, te prilikama da Hrvatska postane regionalni primjer historiografske i memorijalne prakse 21. stoljeća.
Raspravu su organizirali Centar za istraživanje Holokausta i genocida na jugoistoku Europe pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Documenta – Centar za suočavanje sa prošlošću i Kulturno informativni centar – KIC.
Ljiljana Radonić iz Austrijske akademije znanosti upozorila je na novi val revizionizma i podsjetila kako je ravnatelj JUSP Jasenovca Ivo Pejaković o razlogu za ostavku u svibnju, u intervjuu za Jutarnji list rekao: „Već neko vrijeme osjećam da postoje razlike u određenim tumačenjima povijesnih događaja koje se odnose na ustaški logor Jasenovac i razdoblje NDH, posebno što se tiče masovnih zločina počinjenih nad Srbima, odnosno korištenja pravnog pojma genocid u tom kontekstu.”
Svjedočimo nazadovanju i državnom revizionizmu: u postavu u muzeju iz 2006. govori se o holokaustu i genocidu nad Židovima, Srbima i Romima, a danas se napadaju vodiči u Jasenovcu kad govore o genocidu nad Srbima. Svjesna je odluka svakog muzeja i svake politike sjećanja hoće li u prezentaciji stradanja u Drugom svjetskom ratu prevladati crno-bijela nacionalistička priča o „našoj patnji” ili individualnim žrtvama bez konteksta ideologije koja je vodila do genocida i Holokausta ili će otvarati kompleksna pitanja i poduprijeti bolno suočavanje s prošlošću kao dokaz zrelosti i samopouzdanja. Hoće li se, primjerice, u novom postavu u Jasenovcu postaviti pitanje zašto su, pored Njemačke, samo NDH i Rumunjska u Drugom svjetskom ratu imali logore smrti, upitala je Radonić.
Izgleda da je u politici sjećanja u Hrvatskoj u 21. stoljeću vlastima “lakše” tematizirati Holokaust i Samudaripen u NDH nego genocid nad Srbima, jer se mogu eksternalizirati u širem kontekstu nacističkih zločina. To je samo po sebi problematično jer negira specifičan ustaški antisemitizam i anticiganizam. Ljiljana Radonić se u zaključku zapitala zašto se u doba globalizacije sjećanja Hrvatska, kao i Mađarska i Bugarska, trenutno izolira kao sjedište zatucanog revizionizma.
Nebojša Blanuša s Fakulteta političkih znanosti istakao je da na fakultetima rade bez političke podrške, u uvjetima u kojima se zadnjih trideset godina dezavuiralo prošlost i povijesnu istinu, ne samo u Hrvatskoj već širom Europe. Ispričao je i o iskustvu iz 2018. s posjete kući na jezeru Wannsee u kojoj su nacisti donijeli odluku o konačnom rješenju židovskog pitanja. Kustosica se požalila na politizaciju i rekla da neke grupe ne dolaze u posjetu, kao na mjesto nacionalne sramote, već kao na mjesto nacionalnog ponosa. „Najgori naš problem je pozitivna identifikacija sa zločincima. Identifikacija sa zločinom je identifikacija s dijaboličnim zlom. To se događa i kod nas, i protiv tega se trebamo boriti. To me i potaklo na organiziranje terenske nastave u posljednjih nekoliko godina.”
Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu istakao je da je suočavanje s prošlošću Jasenovca i ustaškog režima kod nas primarno politički problem. „Nepoznanice ili dileme u vezi već provedenih istraživanja kod nas nisu poziv na znanstveno utemeljenu raspravu, nego se uglavnom koriste u nacionalističke svrhe diskreditiranja jedne skupine, a čini mi se u najvećem dijelu za revidiranje našeg odnosa prema NDH.“
Znanje učenika koji dolaze iz osnovnih i srednjih škola na fakultet je vrlo slabo, nastavio je Klasić. Precjenjujemo ulogu obrazovnog sustava, jer obrazovne institucije nemaju presudan utjecaj na javno mnijenje. No, što zajedno radimo, ima utjecaja. Od devedesetih do danas smo puno stvari promijenili. U praksi se mijenjaju imena ulica, ali to ne znači da se trebamo opustiti. Kad netko uzvikuje na ulici „Za dom spremni” to treba prijaviti. Nismo uspjeli u ključnoj stvari, nismo iz društva monologa ušli u društvo dijaloga. Ne znamo razgovarati ako ne mislimo isto, ne znamo slušati druge, posebno ako imaju argumente. Nismo još dospjeli do toga da snagom argumenata uvjerimo drugoga da promjeni stavove, ili barem da se stiša. „Jasno mi je da je netko kome je otac ili djed stradao u Bleiburgu, Golom otoku, Jasenovcu ima drugačiji odnos od mene, kome nitko nije stradao. To treba imati u vidu i za to trebamo biti educirani. Ako zato ne možeš proglasiti partizane oslobodiocima, onda bar ne trebamo u javnosti slušati o ustašama kao hrabrim patriotima.“
Milan Radanović, istraživač iz Arhiva Srba, govorio je o srpskim selima u općini Crkveni Bok, za koja je kobna bila blizina logora Jasenovac, kao o studiji slučaja genocida nad Srbima u NDH. „Više puta u vrijeme Drugog svjetskog rata mještani su bili izloženi nasilju od strane Ustaškog obrambenog zdruga. Zločini nisu počinjeni od strane susjeda, već od strane ustaških oružanih skupina.” Istakao je i problem uništenih spomenika na mjestima masovnih stradanja. Obnovljen je spomenik žrtvama Jadovnog ali mnogi drugi nisu.
Nataša Mataušić, povjesničarka i nekadašnja predsjednica Upravnoj vijeća JUSP-a Jasenovac, naglasila je: „Iako naziv Spomen područje zvuči moćno, tamo uz ravnatelja radi samo četiri kustosa, koji su ujedno, kad je potrebno, i čuvari i obrazovni radnici. Uvijek smo tražili da se zaposle novi kustosi, pedagog i tehnička služba. Njihove vrijedne publikacije možete vidjeti samo u Jasenovcu, a nisu dostupne na internetu. Propale su mnoge ideje, poput obnove Kule u Staroj Gradiški. Prošlo je dovoljno godina, i vrijeme je za novi postav. S prekapanjima o kojima se nedavno govorilo u Hrvatskom saboru nikad se ne bih mogla složiti, jer bi se tako ponovo dehumaniziralo žrtve. Mijenja se odnos prema Jasenovcu. Osluškujemo tko će biti novi ravnatelj.”
Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina Hrvatske, naglasio je: „Oko Slane već nekoliko godina vodi se igra bez granica. Dva puta smo sa Srpskim narodnim vijećem pokušali staviti ploču, koja bi drugi dan bila srušena. Prošle smo godine bili na sastanku s načelnikom općine Novalja. Poslali smo prijedlog izmijenjenog teksta za ploču u uvali Slana, na koji nismo dobili odgovor. Preko medija načelnik je poručio da Institut Ivo Pilar prvo treba završiti istraživanje. Kao da bitne činjenice nisu odavno utvrđene. Nismo uspjeli s inicijativom za zabranu ustaškog pozdrava. Ivi Pejakoviću, najozbiljnijem ravnatelju JUSP Jasenovac, podmetnuta je noga. Shvatio je da ne može bez politike napraviti ono što je želio. Pred obrazovnim centrom u Jasenovcu postavljene su ploče u kojima se ne spominje ni Holokaust, ni genocid nad Srbima, ni genocid nad Romima. Tekst je ispravljan u Ministarstvu kulture i medija. Usprkos ponovljenim upitima nismo dobili imena recenzenata.”
Lovro Kralj s Filozofskog fakulteta u Rijeci zapitao se „Trebamo li snažnije reagirati odozdo, kroz snažnije civilno društvo i snažniju akademiju? Što nama znači priča o Drugom svjetskom ratu? Je li samo dio naše prošlosti, ili je trebamo interdisciplinarno proširiti, jer nas informira za suvremenost, u dubokoj višestrukoj krizi? Povijest je relevantna ne samo kao identitetsko pitanje, već i kao znanost koja pruža vještine za svakidašnji život.”
Hrvoje Hribar, ravnatelj KIC-a, najavio je nastavak podrške JUSP-u Jasenovac, poput izložbi i popratnog programa Put bez povratka – od logora Slana do logora Jasenovac, autora Ive Pejakovića.
Vesna Teršelič iz Documente zaključno je podsjetila da su nasljeđe Holokausta i genocida antisemitizam, mržnja prema Srbima i mržnja prema Romima danas. Svih nas se tiče pitanje tko će biti imenovan na mjesto ravnatelja JUSP Jasenovac. Svih nas se tiče hoće li u novom postavu biti mjesta i za prikazivanje prošlog i sadašnjeg revizionizma i za osudu iskrivljavanja činjenica o Drugom svjetskom ratu.
