Udruge Documenta i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek: Mnogi od zločina po;injenih u vrijeme i nakon Oluje još uvijek nisu istraženi ni procesuirani, što baca mrlju na čitavo hrvatsko društvo jer nismo pokazali dovoljnu političku zrelost za suočavanje s činjenicama iz vlastite prošlosti.
Udruge podsjijećaju da su jučer gradonačelnik Otočca Goran Bukovac i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac položili cvijeće za ubijene hrvatske branitelje i civile u Otočcu i za ubijene srpske civile u Doljanima. Taj važan iskorak, komentiraju, možda bi mogao biti inspiracija za oživljavanje procesa zajedničkog komemoriranja na lokalnoj razini. Vidjet ćemo, dodaju, hoće li se u godinama pred nama na slične poteze odvažiti i drugi (grado)načelnici u suradnji s Vijećima srpske nacionalne manjine. Podsjećaju na pijetet prema žrtvama i zajedničko komemoriranje nekadašnjih predsjednika Republike Hrvatske i Republike Srbije u Vukovaru i Paulin dvoru. Na lokalnoj je razini, u Dvoru, zajedničko polaganje vijenaca krenulo 2006. godine.
Tako]er, udruge podsjećaju na odlazak biv[ih predsjednika republike i premijera u Varivode. „No ti pojedinačni pokloni žrtvama do sada još nisu prerasli u mirovni proces i kontinuitet“, ocjenjuju udruge. „Još nije stvoreno povoljno ozračje za pokazivanje pijeteta prema svim stradalima. Pozdravljamo komemoriranje u Lici kao nagovještaj međusobnog uvažavanja i priznanja patnje s različitih strana rata, u nadi da će biti poticaj drugima.“
Udruge podsjećaju i da je za veći dio stanovništva Hrvatske prva polovica devedesetih bila vrijeme progonstva, neizvjesnosti i straha, posebno na područjima okupiranim od strane srpskih jedinica, uz podršku JNA. „Nakon progona tijekom 1991., mnogi mahom stariji hrvatski civili koji su odlučili ostati, kao i svi koji su se suprotstavili politici terora, pljačke i zločina, napadani su od strane pojedinaca ili pripadnika vojnih i paravojnih srpskih formacija.“
Najveći dio zločina, nastavljaju Documenta i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, počinjen je u periodu od 1991. do 1993. „Tako je većina civilnog stanovništva koje je zatečeno u okupiranim selima bilo gotovo svakodnevno izloženo prijetnjama, zlostavljanju, pljački, silovanju, zatočeništvu, ubojstvima i prisilnim nestancima. Nakon vojnih operacija iz 1995. i procesa mirne reintegracije uslijedilo je procesuiranje ratnih zločina.“
Pravosudni epilog tih zločina uglavnom nije uslijedio, ističu udruge. Uz pravomoćne presude pred Haa[kim tribunalom, kao i priznanje krivice jednog od vodećih osoba u samoproglašenim srpskim vladama, Milana Babića, samo je mali broj pravomoćnih presuda izrečen pred sudovima u Republici Hrvatskoj. VRA Oluja uslijedila je nakon četverogodišnje okupacije gotovo četvrtine hrvatskog teritorija te neuspješnih pregovora s vodstvom pobunjenih Srba, s ciljem vraćanja okupiranih dijelova u ustavno-pravni poredak RH, te uspostave prometne povezanosti i povratka prognanika i izbjeglica u njihove domove.
„Iako je većina stanovništva napustila svoje kuće i krenula u izbjeglištvo, dio stanovnika, uglavnom starije životne dobi, odlučio je ostati, poslušavši poziv vrha vlasti kojim im se jamčila sigurnost života i imovine“, nastavljaju Documenta i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. „Pokazalo se da su mnogi od njih, osobito u danima nakon poduzete akcije, ubijeni upravo iz koristoljublja, a zabilježeno je i više slučajeva grupnih ubojstava, počinjenih i gotovo dva mjeseca nakon Oluje. Uz to, sustavno se vršila pljačka, uništavanje te palež napuštene imovine, nerijetko i po čitavim zaselcima. Mada je većina hrvatskih branitelja časno sudjelovala u obrani svoje zemlje i prilikom oslobađanja okupiranih područja nastojala zaštititi civile, neki su pripadnici hrvatskih vojnih snaga i civili postupali u suprotnosti s načelima međunarodnog humanitarnog prava.“
Udruge iznose podatke Hrvatskog helsinškog odbora, prema kojima je tijekom VRA Oluja i 100 dana nakon, evidentirano 677 stradalih civila, ubijenih na pragovima svojih kuća, a nerijetko i zapaljenih u njima. Imovina im je opljačkana i spaljena, a neki se i danas vode nestalima. Određeni broj ubojstava počinjen je upravo iz koristoljublja, a zabilježeno je i više slučajeva grupnih ubojstava, počinjenih i gotovo dva mjeseca nakon Oluje. Uz to, sustavno se vršila pljačka, uništavanje te palež napuštene imovine, nerijetko i po čitavim zaselcima.
„O počinjenim zločinima nad srpskim civilima nerado se govori u javnosti, a u mnogim su slučajevima izostale i pravne sankcije za počinitelje tih djela. Mnogi od zločina koji su počinjeni još uvijek nisu istraženi ni procesuirani, što baca mrlju na čitavo hrvatsko društvo jer nismo pokazali dovoljnu političku zrelost za suočavanje s činjenicama iz vlastite prošlosti“, ističu udruge. „Teret procesuiranja zločina, posebice nakon donošenja pravomoćne oslobađajuće presude pred Tribunalom, ostao je na pravosuđu Republike Hrvatske i susjednih post-jugoslavenskih zemalja.“
Udruge upozoravaju da su u dvadeset i osam godina od Oluje, podignute su samo tri optužnice za ratne zločine nad krajinskim Srbima i to protiv ukupno sedmorice pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi. Suđenja su rezultirala s dvije osuđujuće pravomoćne presude, za zločine u Prokljanu i Mandićima te za zločin u Kijanima kod Gračaca. Za zločin u Kijanima prvostupanjska presuda donesena je u ožujku 2019., a potvrđena u srpnju 2021. Prema podacima DORH-a, za 24 ratna zločina počinjena protiv 159 žrtava izvidi su u tijeku dugi niz godina. Zabrinjava i to što određen broj podnositeljica zahtjeva za ostvarivanje statusa prema Zakonu o civilnim stradalnicima rata koje su 1995. napustile Hrvatsku u izbjegličkoj koloni, do sada nisu dobile pozitivna rješenja. Stoga i ovaj put pozivamo sve nadležne institucije na pojačane napore u provođenju istražnih radnji, procesuiranju svih počinitelja ratnih zločina, kao i osnaživanju regionalne suradnje pravosudnih tijela. „Tražimo i ravnopravno postupanje prema svim civilnim žrtvama rata“, zaključuju Documenta i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.
