Una Štalcar-Furač i Šimun Stankov, Škvadra: Kad šira javnost bude stvarno iziritirana vidjet ćemo neke druge performanse u gradu, jer protest generalno je izvedba, simbolički prikaz ljudstva.
Okupljeni u umjetničku organizaciju Škvadra, Anđela Bugarija, Ema Crnić, Ema Kani, Eva Kocić, Gendis Putri Kartini, Marta Habulin, Margareta Firinger, Una Štalcar-Furač i Šimun Stankov od 2018. kontinuirano razvijaju autorske plesne projekte, organiziraju radionice i izvedbene protestne akcije. Njihov rad nadilazi estetsko istraživanje pokreta i promatra tijelo u prostoru kao mjestu društvenog susreta, pregovaranja i propitivanja odnosa moći.
Povodom novog ciklusa radionica u sklopu projekta Trešnjevački imaginarij, s Unom Štalcar-Furač i Šimunom Stankovom razgovaramo o participativnoj umjetnosti, političkoj dimenziji njihovih projekata te o osjetljivosti takve vrste produkcije u aktualnom društveno-političkom kontekstu u Hrvatskoj.
Proizlazi li vaš rad primarno iz unutarnje potrebe za umjetničkim istraživanjem ili iz zatečenih društvenih i prostornih okolnosti u kojima djelujete? Može li se ta razlika uopće jasno povući? Kada radite u prostoru, djelujete li “o” njemu, “iz” njega ili ga kroz rad tek proizvodite?
Stankov: Mislim da radimo iz okoliša s fokusom na stvari koji nam u stvarnom životu, u ubrzanom sustavu u kojem živimo, promaknu. To onda postaje plodno tlo za razvoj izvedbenog materijala.
Štalcar-Furač: Od početka smo okupirani društveno-političkim pitanjima iz kojih onda dolazi i potreba za umjetničkim odgovorom. Mori nas nedostatak prostora i marginaliziranost plesne umjetnosti naspram drugih umjetničkih grana, premda je cijelo kulturno polje u vrlo kritičnoj situaciji. Iz toga se razvilo promišljanje prostora za rad, prostora za bivanje, prostor za pojavljivanje i našli smo prostor zapravo na ulici.
Kako se ta neodvojivost artikulira u vašim radovima s obzirom na to da prostor nije neutralna pozadina, bilo da gradite vrlo vidljive, gotovo samostalne prostorne strukture ili ulazite u javni prostor kroz intervenciju. Kako prostor postaje materijal?
Štalcar-Furač: Rad u javnom prostoru nastao je iz pitanja gdje ćemo raditi. Imamo ideju da bi mi radili svoje radove, ali gdje ćemo ih dijeliti. Onda smo se uhvatili i ukoštac s marginaliziranim plesom koji teško dopire do šire publike i naprosto smo izašli na ulice jer se tamo susrećemo htjeli ne htjeli sa širom publikom. Predstava Bazen se bavi rušenjem skate poola kao neko alternativnog okupljališta subkulture. Predstava The Pogo Dolls kroz prizmu punka i punk estetike promišljaju marginaliziranost tijela i plesa.
Stankov: Čak i radovi koji jesu u nekim izvedbenim prostorima to nisu formalno kazališni prostori, niti nužno specijalizirani za izvedbenu umjetnost. Često i sami procesi budu u prostorima u kojima ih izvodimo. Zato kroz godine tražimo nove načine prezentacije rada, pokušavamo generirati, osim nove publike, i kritičko mišljenje da ljudi iz kosa gledaju na sigurnu zona gledališta.
Kada intervenirate u javni prostor, jeste li bliže ideji izgradnje novog prostora, privremenog poremećaja postojećeg ili razotkrivanja onoga što je u njemu već potisnuto?
Štalcar-Furač: Činili mi se kao kombinacija, ali ovisi o projektu, umjetničkom interesu i specifičnosti prostora. Uzmimo za primjer projekt Trešnjevački imaginarij koji je uronjen u zajednicu i iz toga nastaju umjetnički odgovori. Usmjeren je na propitkivanje nekih dominantnih struktura koje postoje u javnom prostoru kvarta. Tko ga oblikuje, kako ga oblikuje i što to čini našoj percepciji javnog prostora On je često pod kontorlom onih koji su moćni, odnosno oni koji raspolažu kapitaloma, ali kad kreneš malo kopati i propitkivati, imamo alate s kojima to ne mora biti tako. Interes tog projekta više je u razotkrivanju, dok Bazen iznosi problematiku nestajanja i brisanja prostora, mjesta okupljališta za mlade ljude – kao što smo mi izbrisani kao plesni umjetnici iz kulturnog polja. Pitanje prostora i pojavljivanja tijela u prostoru je zajednički nazivnik svih naših radova dosad.
Vaši radovi formalno izbijaju iz konvencionalnih, institucionalno prihvatljivih okvira. Na koji način formalna inovacija doprinosi političkoj dimenziji vaših radova?
Stankov: Recimo da je kazališni prostor siguran prostor. Većinski si u mraku sjediš, udobno je. Čim dovedeš publiku u izvedbenu situaciju koja je vani, njima se mijenja percepcija. Tu je onda pitanje i odnosa među publikom, fizičke blizine, buke i slično što se počinje upisivati u sam rad. Na taj se način dodatno involviraju i za mene je to jako politično. Također, materijal na kojem zadnjih nekoliko godina inzistiramo je plesanje po rubu, scenografski elementi koji su ready made i nađeni na cesti što je i za izvođače „poluopasno“ jer se mogu ozlijedit. Sve to doprinosi tome da se nešto na osjetilnoj razini promijeni u recepciji.
U projektu Ples is not dead publici dajete upute za gledanje (Publika is not dead) i time modelirate uvjete same percepcije. Istodobno, u radu na Trešnjevci publika i zajednica postaju aktivni sudionici u proizvodnji i oživljavanju lokalnog imaginarija. Može li se reći da vas ne zanima samo participacija kao sudjelovanje, nego kao preoblikovanje odgovornosti gledanja?
Štalcar-Furač: Participacija je za mene aktivna uloga zajednice u oblikovanju umjetničkog odgovora. Postoji razlika između interaktivnosti i participativnosti. Projekt Trešnjevački imaginarij je participativni projekt u kojem su svi ti ljudi koji su prošli kroz akcije, radionice i izvedbene proteste zaista njihovi autori. Tako da tu po meni postoji razlika od interaktivnosti gdje se na neki način dijeli prostor sa publikom. Ples is not dead je interaktivna predstava, publika određuje gdje ćemo ponuditi određeni materijal. Naravno da su neke stvari fiksirane, ali ovisno o tome kako se publika pozicionira na taj način i mi pozicioniramo predstavu. Interaktivnost postaje odluka od strane publike i nas kao izvođačica.
Stankov: Za participativne prakse, pogotovo u zajednici koji promišljaju javni prostor kroz umjetničke alate, potrebno je osvijestiti da smo mi kao građani živi akteri grada, kvarta i izvedbene scene. I tu se, na neki način, veže taj Publika is not dead jer ako je dead onda smo samo konzumenti nekog sadržaja algoritamski satkanog za nas. U tome vidim budućnost umjetničkog djelovanja – da zajedno počnemo promišljati neke bolje ulaze, načine spajanja i promišljanja jer ne ide nam u korist ovaj svijet.
Kako razumijete političnost umjetničkog rada u Hrvatskoj danas? Je li se taj pojam relativizirao ili je inherentna političnost umjetnosti postala vidljivija?
Stanikov: U Hrvatskoj u kontekstu ove političke klime koja se crni, gotovo svaki istup umjetnika protumačen je kao provokacija, kao da raskrinkavamo ne znam što. Mislim da je to zato što smo generalno institucionalno potkapacitirani za neke ozbiljnije probleme, pa se ti ozbiljni problemi ne rješavaju. Pa kad dođe inicijativa od umjetnika, onda “Što se vi miješate”. I dalje tu postoji ustaljena ideja da umjetnost ne može generirati novo znanje ili da ne možemo kroz umjetnost politički promišljati, a ja mislim da možemo i te kako, samo je ishod drugačiji – participativna snaga. Vani recimo nisam čuo da se takve stvari ovaj uopće dovode u pitanje. U umjetnost se ulaže kakva god politička struja bila. Ovdje je svaki snažni istup prema van, na medije i na ulicu tematski političan.
Štalcar-Furač: Imam osjećaj da je kod nas ostao pogled na umjetnost kao zabavu. Kada je tu nešto više dolaze strijele koje gađaju u krivim smjerovima. Umjetnost oduvijek propituje što se trenutno događa, društvene pojavnosti i fenomene, jedino je sad nastupila nova retorika da nemamo što propitkivati. No, ne razumijem onda što bismo trebali raditi.
U trenucima kada ipak nailazite na otvoreno nerazumijevanje, ili čak medijsku reakciju, čitate li to kao signal značajnosti rada ili svojevrsni poraz ili neuspjeh?
Štalcar-Furač: Meni ovisi o životnoj fazi. Jednom prilikom nam je profesorica Agata Juniku rekla da je to što radimo kao umjetnici i ljudi koji djeluju u civilnom društvu bolje gledati kao maraton. Da jedan napad nije nužno poraz jer cijeli život ćeš se baviti ovime i nakon tebe će se još netko baviti time. Ta borba za pozicioniranje će biti konstanta. To mi je pomoglo da me jedan članak na Pulsu Trešnjevke potpuno rastavi na samo par sati i onda se sjetim da je kroz taj projekt prošlo toliko stanovnika i stanovnica koji su aktivno sudjelovali. Nešto se tu pomiče i nekima je važno, a ovi napadi su u maratonu samo jedna točkica.
Pokušavam se izvući s razmišljanjima o dugoročnosti toga što radimo, ali činjenica je da kad se izmakneš iz svog balona, gdje smo sigurni i gdje dijelimo među sobom svoj rad, susretneš se s potpuno drugačijim promišljanjima. Bivanje u kolektivu me puno puta spasilo. Bilo bi mi puno drugačije da samostalno djelujem. Ovako ipak postoji moment kolektiviteta gdje osjećaš ok skupa smo.
Stankov: Dosta osobno shvaćam te stvari. Kad vidim da je netko od kolega napadnut ili se izvitoperi neka priča, kao da su meni to napravili. I mislim da to tako i treba biti. Mora postojati povezanost između nas umjetnika, interconnected struggle. Zato, umjetnici koji govore da nisu politični, postanite ako niste, odnosno osvijestite da jeste. Također, to se odnosi i na publiku. Ja sam dosta tradicionalan po tom pitanju pa mislim da našeg posla niti nema bez odnosa s publikom. Zato obrana nije samo pitanje nas da se branimo sa svoje pozicije, nego je bitno da publika i građani stanu u obranu „zdravog razuma“.
Što to znači za vašu praksu i promišljate vlastitog rada? Ohrabruje li vas činjenica da će se radovi svakako politički čitati ili je javni diskurs iziritiran do točke u kojoj nastupa autocenzura?
Štalcar-Furač: Ja se nemam potrebu stišati, niti autocenzurirati, jer opravdavanje vlastitog postojanja je nešto toliko degradirajuće. Moramo više razmišljati kao autori kako se pozicioniramo, puno govoriti o tome i promišljati što to znači. Znati kako reagirati na napade na kolege ili na sebe, imati spremne izjave i znati se snaći. Ali šutnja mi stvarno ne dolazi u obzir.
Stankov: Mislim da javni diskurs čak nije dovoljno iziritiran nego se informacijski šumovi množe do te mjere da gubiš interes jer ne znaš gdje bi uopće gledao, što je istina što nije. Prosječan građanin nema naviku kopanja članaka i referenci, to uzima vrijeme. Kad šira javnost bude stvarno iziritirana onda ćemo vidjeti neke druge performanse u gradu, jer protest generalno je izvedba, simbolički prikaz ljudstva. S te strane mislim da nema mjesta toj vrsti stišavanja.
