Muzički biennale Zagreb pozvao je Boruta Šeparovića iz Montažstroja na još jedan Obilazak. Financijske krize, napuštanje strateških planova, sistemske promjene i ispreplitanje interesa strukovnih lobija neki su od razloga koji su kumovali propasti projekta Sveučilišne bolnice u Zagrebu čijom se likvidacijom bavi istraživački projekt Obilazak. Donosimo reportažu s četverosatnog vodstva betonskim pustopoljinama nedovršene bolnice.
U društvu koje svjesno napušta strategije, dogovor malog broja ljudi trasira i kroji sudbine velikih projekata. Neke su to od misli s kojima je ostavljena publika nakon četverosatnog probijanja kroz blato i ruine nikada dovršene Sveučilišne bolnice u Zagrebu. Uhodani Borut Šeparović, kazališni redatelj i osnivač Montažstroja, u sklopu projekta Obilazak iza sebe ima već desetak vodstava i otprilike toliko godina istraživanja. Ljudi raspoređeni širom Zagreba i njegove okolice (uglavnom, dokle seže pogled s krova objekta na sve strane svijeta) trebali su gravitirati bolnici u zagrebačkom Blatu. Planirano je zapošljavanje oko 2000 radnica i radnika, uključujući i pomoćno osoblje, kao i izgradnja oko 17 tisuća stanova za pedesetak tisuća ljudi na lokacijama na kojima se sad u zagrebačkom Blatu rasprostiru golf tereni. Neke su to od brojki koji dočaravaju ambiciju nedovršenog projekta.
Prisustvovali smo posljednjem Obilasku, održanom prošle nedjelje u sklopu predbiennalskog programa ovogodišnjeg Muzičkog biennalea Zagreb. Nedjeljni je obilazak poslužio kao svojevrstan „most“ prema projektu dvojice umjetnika koji će nedovršenu bolnicu promatrati zajedno s ostalim „usnulim“ zagrebačkim lokalitetima za nekoliko dana u sklopu redovitog programa festivala.
Priča počinje na nekoliko minuta vožnje od upravne zgrade nekadašnjeg pravnog subjekta Sveučilišna bolnica Zagreb u osnivanju u likvidaciji, pred istočnim ulazom u nikada dovršenu Sveučilišnu bolnicu. Ako za potrebe ovog teksta zapostavimo pretpovijest projekta (rađanje ideje i razvoj strateških planova sustava koji je strategije zdravstvenog sustava krojio desetljećima unaprijed), početak možemo naznačiti u 1982. Tada se zagrebački radni narod referendumom odlučuje za prvi petogodišnji samodoprinos – dobrovoljno davanje 1,5 posto mjesečne plaće za izgradnju nove bolnice.
„To je zapravo dio samoupravljanja, modela čiji je temeljni koncept ideja da zajedno u dogovore idu radnici koji trebaju zdravstvenu zaštitu i radnici koji ju pružaju. Zdravstveni je sustav na federalnoj razini bio decentraliziran i prepušten republikama na upravljanje. Važno je i to da su zdravstveni sustavi bili decentralizirani u malim mjestima, pa je niz manjih gradova imao svoje bolnice prije 70-80 godina. Bolnica je predstavljala vrlo važan segment neke zajednice. Formiranjem jedne velike zajednice kakav je Novi Zagreb, otvorila se potreba za bolnicom“, precizno bilježimo riječi Šeparovićevog suradnika i sekundanta u vodstvu, Aleksandra Džakule s Katedre za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar.
Međutim, bez obzira na realnu potrebu, zahtjeve i strategije, signali koji ukazuju na otpor prema izgradnji vidljivi su od samih početaka. Već na dan samog referenduma, objašnjava publici Šeparović, predsjednik Skupštine grada Zagreba Ivo Latin u medijima izražava moguće otpore prema osnutku bolnice i to iz pravca medicinske struke. Svašta se zbilo u desetak godina između spomenutog referenduma i konačne odluke o likvidaciji 1995. projekta. Grad je ulaganjima u projektu teškom 200 milijuna dolara trebao sudjelovati dvotrećinski, dok je trećina novaca trebala doći iz republičke blagajne. Projekt je začet u počecima ekonomske krize osamdesetih, a uslijedila je ekonomska kriza, inflacija, pa i galopirajuća inflacija i, konačno, napuštanje ekonomskog modela društvenog vlasništva.
Krcanje stakla pod nogama zvuk je koji prati grupu odmah po ulasku u monumentalan prostor prepušten devastaciji. Dijelovi zdanja su do prije desetak godina bili donekle i očuvani, primarno zbog prisutnosti čuvara, zaposlenih na čuvanju skladišnih prostora, jedine prave funkcije ovoga prostora od postavljanja kamena temeljca 1985. godine. Kišnim i sivim danima, kakva je bila prošla nedjelja, prostor više nalikuje kakvom poprištu bitke u ratom opustošenom Donbasu ili Donjecku. Dojam dodatno pojačava ekipa mladića u punoj spremi koji se tamo igraju rata. Nas, obične civile, upozoravaju da prolazimo u blizini poprišta paintball bitke.
Gotovo pa ništa manje od slušanja, zanimljivo je bilo gledati dvojac Šeparović-Džakula, koji nepreglednu betonsku pustopoljinu poznaju kao vlastiti džep. Unaprijed upozoravaju na rupe i zamke prostrte na svakom koraku, neprilagođene prijelaze, na poneki klin ili čavao koji bi mogao razderati odjeću ili ozlijediti posjetitelje. Sve u svemu, ne čini se na odmet pozvati na oprez pri samostalnom obilasku. Štoviše, i ovom je obilasku prethodilo potpisivanje izjave o sudjelovanju na vlastitu odgovornost.
Da nema oznaka po nosivim stupovima na koji povremeno ukazuju da bismo se, u nekom paralelnom svemiru, ovdje nalazili na kliničkom prijemu, intenzivnoj njezi, patologiji ili nekom drugom odjelu, lako bismo pomislili da se nalazimo na poprištu prirodne katastrofe poput potresa. Zagrebački potres od prije pet godina, uzgred, nije ni takao čvrsti kostur nedovršene bolnice.
Trzaje života ovdje udišu subkulture različitih vrsta. U prvome redu, to su grafiteri koji ovaj prostor, kako nam je nedavno objasnio mladi Street art umjetnik, smatraju „otvorenom galerijom“. Od ozbiljnih umjetničkih djela renomiranih grafitera od kojih se neka protežu na nekoliko katova, preko početničkih potpisa, do sveprisutnih Dinamovih amblema, svašta se može naći na površinama nedovršene bolnice.
Suterenski prostor priča neku drugu priču. Tri atomska skloništa, niz donedavno korištenih skladišta (glavni izvor prihoda pravnog subjekta Sveučilišne bolnica Zagreb u osnivanju u likvidaciji koji je uredno i, štoviše, sasvim pristojno poslovao) nepregledni podrumski prostori, arhivske prostorije s misteriozno spaljenom dokumentacijom, trafostanice i prostori predviđeni za napajanje bolničke tehnološke mašinerije… U jednome trenutku, pod osvjetljenjem lampi i pametnih uređaja, u mračnim i vlažnim prostorijama koje teško da mogu biti zahvalnim domaćinom dulje od nekoliko sati, nalazimo nešto odjeće, ambalažu od hrane i higijenskih potrepština, čak i ostatke dokumentacije. Iako u mnogobrojnim obilascima na ljude nije naišao, Šeparović nam govori da je ovo mjesto, zbog blizine slovenske granice, sasvim logična točka skrivanja ljudi koji se pokušavaju domoći zapadne Europe na ruti švercera koji im ovakve lokalitete vjerojatno i preporučuju…
Izlaskom iz tmine i približavanjem kraju predavanja klupko propasti kolosalnog projekta polako se odmotava, ali nikada do kraja. Priče o liječničkim lobijima nadovezuju se na priče o građevinskim interesima, financijskoj krizi i raznim nepredviđenim okolnostima. Ipak, ništa od toga ne razrješava pitanje obustave i neobnavljanja izgradnje, dva problema koja Šeparović smatra ključnima. Kraj obilaska vodi nas do amfiteatra, zapravo do točke početka obilaska, kod istočnog ulaza gdje nas dočekuje kostur amfiteatra s predviđenim kapacitetom za četiristotinjak ljudi. Da nije amfiteatra, govore vodiči, bolnica bi možda bila završena. A upravo je amfiteatar trebao ispuniti misiju obrazovne funkcije upisane u nazivu sveučilišne bolnice. Taj je predikat projektu upisan tek tri godine nakon referenduma nakon kojega je osnovan pravni subjekt inicijalno nazvan “Klinička bolnica Novi Zagreb”.
“Ustanove koje imaju sveučilišnu poziciju su centri moći. Drugim riječima, činjenica da bi ovo moglo u jednom trenutku povijesti postati novo sveučilišno-fakultetsko (pa i republičko) brdo, predstavljalo je nekima opasnost. Tu bi došli neki novi šefovi, ravnatelji, direktori, profesori… U pitanju su velika sredstva. Takvo što je predstavljalo veliki rizik da se moć sa zagrebačkih brda na kojima su bolnice prelije na ovu lokaciju. Potreban novac je postojao, ali je potrošen na drugim lokacijama proširenjem postojećih bolnica. Nova bolnica je trebala biti novi igrač i to je njezin najveći krimen“, objašnjavaju naši vodiči.
„To znači da nikad nećemo dobiti bolnicu?“ – upitao je netko iz publike pred kraj završnih misli vodičkog dvojca i kraja obilaska.
„Vrlo vjerojatno, nikada ne“, znakovito je odgovorio profesor Aleksandar Džakula.
Šeparović je istraživački projekt o bacanju „Kolosa na Savi“ na koljena, iscijedio do momenta nemogućnosti prenošenja sve siline važnih podataka u okvirima jednog novinskog članka. Zbog toga, ostaje pozvati auditorij na neko od sljedećih vodstava u režiji Montažstroja. A iduće takvo, „obljetničko“, govori nam vodič, održat će se 11. svibnja, na okruglu četrdesetu godišnjicu postavljanja kamena temeljca.
Proširenu fotogaleriju nedjeljnog obilaska iz objektiva fotografkinje Ive Trogrančić možete pogledati ovdje.
