Borut Šeparović, redatelj: Čitav cordon sanitaire pristup u kojem bismo Thompsona odgurali na margine meni više izgleda kao zakašnjelo zgražanje liberalnih politika nad nečim što su one same dugo tolerirale, pa i prešutno poticale. Publika neće prestati slušati Thompsona zato što je zabranjen jedan koncert. Ne znam ni što bismo time doista postigli ili “ozakonili“. Antifašizam? Teško, kad već desetljećima dominira narativ koji, primjerice, NDH prikazuje kao “iskaz volje hrvatskog naroda“.
Kazališni redatelj Borut Šeparović utemeljio je 1989. godine umjetnički kolektiv Montažstroj, projekt koji je početkom godine proslavio 35 dugih godina postojanja. Već tri i pol desetljeća Šeparović i Montažstroj komplotiraju provokaciju protiv umjetničke scene suviše impotentne ili slijepe da bi se uhvatila umjetnički analizirati važne društvene probleme. „Ne vidim zašto ne bismo danas otišli dalje od metafore, izravno apelirajući na svijest gledatelja“, rekao je Šeparović prije 15 godina za H-Alter, čemu Montažstroj ostaje dosljedan.
U razmaku od nešto više od mjesec dana imali smo priliku pogledati dvije Šeparovićeve predstave. Predstava Jezik kopačke, nastala suradnjom Zagrebačkog kazališta mladih i Montažstroja, odmah je nakon premijere proglašena kazališnim hitom sezone. Patrijarhat, kapitalizam i dehumanizacija u svijetu profesionalnog sporta neke su od tema kojima se bavi ova predstava. Scenaristi su Filip Grujić i Ivan Ergić, od kojih je posljednjih nekoć i sam bio profesionalni nogometaš. U navratu u kojemu smo prvi put imali prilike pogledati Jezik kopačke, pljeska i naklona ansambla nije bilo. Ranije tijekom dana, naime, javnost je saznala za napad u Prečkom. Vrijedi spomenuti i to da je nasilje između mladih jedna od tema kojima se Šeparović bavi u svojim projektima. Mala Gavella dom je najnovije predstave Slijepi vode slijepe kojom Šeparović i Montažstroj obilježavaju 35 godina umjetničkog djelovanja. Većim dijelom građena je intertekstualno u odnosu na druga umjetnička djela: šesnaestostoljetnoj slici flamanskog slikara Pietera Bruegela starijeg koja prikazuje propast malenog kolektiva od šestero slijepih i modernističkih dramskih tekstova od kojih je neprepoznatljiviji “R.U.R.” Karela Čapeka, stotinjak godina stara drama o pobuni humanoidnih robota protiv njihovih stvoritelja.
Nedavno ste javno govorili o tome da financiranje iz sustava značajno otupljuje kritičku oštricu i ukida razne slobode. Kad se zbroje i oduzmu dugovi prema društvu i strukturama, radite li slobodnije sada nego prije 35 godine, u počecima Montažstroja?
Važno i teško pitanje, pogotovo zato što sam i ja, kao i Montažstroj, drugačiji projekt nego prije 35 godina. Nasuprot mladenačkoj naivnosti, s vremenom shvatiš da rad na nezavisnoj sceni ne podrazumijeva apsolutnu slobodu, od izbora teme do odabira potencijalnih partnera. Neke projekte jednostavno nije moguće realizirati isključivo nezavisno; a ni rad u okviru sustava ne garantira potpunu slobodu. U tom smislu, objektivne okolnosti nisu se bitno promijenile od naših početaka.
Kao kolektiv suočavamo se s tim da bez ozbiljne, višegodišnje podrške ne možemo razvijati vrlo ambiciozne ideje, makar smo rano bili prepoznati na kazališnim festivalima i gostovanjima. Nedostatak strukturne podrške sredinom devedesetih doveo me do toga da odselim u Nizozemsku. I dalje se sve financira na godišnjoj bazi, istim iznosima, unatoč visokoj inflaciji. Nikada nisam imao priliku osmisliti i provesti ozbiljniji četverogodišnji projekt. Dakle, u tom pogledu stvari se doista nisu promijenile.
Međutim, na osobnoj razini sada se osjećam slobodnije nego u mladosti, jer bolje poznajem sebe i svoj rad. Kad si mlad, možda misliš da te ništa ne sputava, ali zapravo nisi slobodan od vlastitog neznanja. Primjerice, devedesetih sam više znao što ne želim, pa sam eksperimentalne formate često koristio da “šokiram publiku“. Danas znam da je prava sloboda u tome da ideje oblikujem tako da potiču dijalog, a ne samo šok ili reakciju. U tom smislu, naučio sam jasnije artikulirati ono što doista želim reći – i to doživljavam kao veću, barem osobnu, slobodu.
U deset godina starom intervjuu za H-Alter o počecima Montažstroja kažete: “Mislim da je Montažstroj specifičan slučaj jer se još od ranih devedesetih bavi jednom vrstom pop kulture. Bavili smo se mišlju kako određene etičke i estetske vrijednosti proširiti na što veći krug ljudi, a da sve to ne postane nešto poput Thompsona.” Kako vidite povratak dotičnog u mainstream?
Ne volim razmišljati u smjeru zabrana – čitav cordon sanitaire pristup u kojem bismo Thompsona odgurali na margine meni više izgleda kao zakašnjelo zgražanje liberalnih politika nad nečim što su one same dugo tolerirale, pa i prešutno poticale. Publika neće prestati slušati Thompsona zato što je zabranjen jedan koncert. Ne znam ni što bismo time doista postigli ili “ozakonili“. Antifašizam? Teško, kad već desetljećima dominira narativ koji, primjerice, NDH prikazuje kao “iskaz volje hrvatskog naroda“. Istovremeno se radi na izjednačavanju komunizma s nacizmom, a posredno i fašizma s antifašizmom. To je širi politički proces koji ne uključuje samo Hrvatsku, nego i globalne sile poput Rusije i EU. Nije dakle problem samo u Thompsonu, već u dubokoj klimi koja mu omogućuje popularnost.
Što ćemo onda sa zdušnim klicanjem tolike publike na “Za dom spremni“?
Iskreno, ne znam što bih s ljudima koji oduševljeno kliču ustaške pozdrave; najradije bih ih posjeo i pokušao im objasniti povijesno i ideološko značenje takvih slogana. Ali promjena ne dolazi dekretom ili zabranom, već godinama sustavne edukacije. Pritom se otvara još jedno ključno pitanje: gdje je danas ljevica i zašto je odustala od komunikacije s radničkom klasom? Liberalni mainstream zatvara se u male, privilegirane kulturne krugove, a tzv. “narodne mase“ ostavlja desnici – koja, paradoksalno, nerijetko pokazuje više smisla za socijalne politike nego sama liberalna elita.
U konačnici, oni koji danas kliču “Za dom spremni“ često su kolateralne žrtve privatizacije, rata i medijske manipulacije. Njima se kao zabava i “ispuh“ nude turske sapunice ili reality emisije. Istodobno, kazalište i slični “elitni“ mediji, u kojima i ja djelujem, ostaju zatvoreni unutar uskog kruga publike. Čak i kada radim predstavu koja nema nikakvu “prepreku“ za razumijevanje, poput Jezika kopačke, rijetki izvan tog kruga dođu je pogledati. U takvoj situaciji lakše je posegnuti za pojednostavljenim, konfekcijskim sadržajem – bilo da je riječ o domoljubnim pjesmama, navijačkim pokličima ili nepreglednoj internetskoj raspravi. Bez dijaloga i trajne posvećenosti radu s ljudima, teško ćemo probiti taj zatvoreni krug nerazumijevanja.
Kakvu bi ulogu u kontekstu navedenoga kazalište moglo i trebalo imati?
Kazalište se često doima kao posve jalov medij, pogotovo kada vidim da ga mnogi posjećuju prije svega kako bi potvrdili vlastite postojeće vrijednosti ili pokazali “kulturni kapital”. Takva zatvorenost doista izaziva sumnju u smisao onoga što radimo, pa povratno ponekad prezirem i samoga sebe i svoju profesiju. Ipak, povremeno se dogodi da neka predstava otvori relevantnu društvenu temu i tada shvatiš da kazalište još uvijek može imati ulogu javnog foruma. No, to se ne događa samo od sebe – da bi se pokrenula istinska rasprava, potrebno je i da publika i mediji pokažu želju za dijalogom. Bez tog povratnog interesa, koliko god mi sebe zavaravali, kazalište ostaje tek nišni “elitistički“ prostor. U idealnom scenariju, kazalište može služiti kao posrednik ili “pojačalo“ za važna društvena pitanja, ali samo ako je komunikativno, aktualno i dovoljno otvoreno da ga ljudi dožive kao mjesto susreta i propitivanja.
O tome ste za H-Alter govorili i prije 10 godina. Stvari se ne mijenjaju?
Stvari su se doista promijenile, ali ne nužno na bolje, pa je kazalište, nažalost, postalo još manje važno u društvu nego prije: više nije masovni medij kao što je bilo u dvadesetom stoljeću. Danas granice komunikacije određuje internet – svatko s pristupom mreži može trenutačno širiti svoju poruku, što je, u neku ruku, i ostvarenje sna avangardnih pjesnika poput Majakovskog. Međutim, time je kazalište izgubilo dio svoje nekadašnje društvene uloge i teško će ponovno doprijeti do široke publike kao nekoć u društvima nalik grčkom polisu.
S druge strane, upravo je u toj skromnijoj, “nišnoj“ poziciji moguće prepoznati specifičnu vrijednost kazališta: živu izvedbu i čin zajedničkog rada pred publikom, s publikom. Teško je zamisliti da ćemo u bliskoj budućnosti ljude u potpunosti zamijeniti hologramima. Ta ljudskost, fizička prisutnost i interakcija uživo donose iskustvo koje se ne može lako replicirati digitalno. Upravo o tome govori i naša predstava Slijepi vode slijepe – pokazuje da, koliko god se sve činilo izgubljeno u beskonačnoj bujici virtualnih informacija, postoji neprocjenjiva vrijednost u trenutku kada se ljudi okupe na jednom mjestu i zajedno dožive izvedbu.
U idealnom scenariju, kazalište može postati posrednik ili “pojačalo” za važne društvene teme, ali samo ako nastupa pravovremeno, hrabro i dovoljno jasno da potakne raspravu. Presuh, apstraktan ili elitistički pristup publika će jednostavno zaobići. Razlozi za marginaliziranje kazališta brojni su: digitalizacija, tržišni pritisci, percepcija “elitizma“… Ipak, vjerujem da kazalište mora riskirati i izići iz uobičajenih okvira – umjesto da čeka publiku, ono mora poći k njoj. To znači odlazak u tvornice, sportske dvorane, pa i na društvene mreže poput TikToka, suradnju s drugim medijima i stalno traženje tema koje rezoniraju sa stvarnošću, čak i pod cijenu kontroverze. Razgovori nakon predstava, interakcija s publikom i otvaranje prostora za dijalog mogu dodatno produbiti doživljaj.
Primjer za to je predstava Mladež bez boga iz 2019. godine, predstava o vršnjačkom nasilju, samoozljeđivanju, samoubojstvima i masovnim ubojstvima. Premda su takve teme mnogima isprva zvučale kao “daleka američka stvarnost“, predstava je bila redovito rasprodana. Nedavni tragični događaji u Beogradu, kada je dječak Kosta K. počinio masovno ubojstvo u školi, a i zločin u zagrebačkoj osnovnoj školi u naselju Prečko, pokazuju da su te teme itekako aktualne. Ipak, naš koprodukcijski partner ZKM, koji predstavu ima na repertoaru, trenutno je ne izvodi, iako je ovo možda najbolji trenutak da predstava kontinuirano igra. To zorno ilustrira važnost pravovremene reakcije i volje za iznošenjem gorućih društvenih pitanja na svjetlo dana – pa i na kazališne daske. Kazalište, makar u smanjenom opsegu, i dalje ima potencijal odigrati važnu ulogu, ali samo ako se usudi odgovoriti na izazove vremena.
Budućnost je važna tema predstave Slijepi vode slijepe. Montažstroj ste utemeljili prije 35 godina, kao apsolvent, u jednoj od prijelomnih godina dvadesetog stoljeća. Kako zamišljate svijet za 35 godina?
Živimo u zahtjevnom i nepredvidivom razdoblju koje me podsjeća na prijelomnu 1989. godinu. Tada se u zraku osjećao dolazak nečeg što će radikalno promijeniti svijet, a danas se taj osjećaj opet javlja. Ipak, dok je 1989. označila pad socijalizma i otvorila nadu u novi poredak, današnje promjene često izgledaju nepovratno – klimatske krize, rastuća društvena nejednakost i ubrzani tehnološki napredak prijete da nas odvedu u distopiju. Ledeni se pokrovi ubrzano tope, a najbogatiji pojedinci, poput Jeffa Bezosa i Elona Muska, umjesto da se aktivno uključe u “spašavanje“ Zemlje, ulažu milijarde u svemirske projekte. Kao da živimo u Čapekovoj drami “R.U.R.” gdje tehnokratska elita gleda na planetu kao laboratorij za svoje eksperimente, dok se ostatak čovječanstva bori za osnovne uvjete života.
Ne mogu sa sigurnošću reći kakav će svijet biti za 35 godina; možda se dogode novi pokreti, nove ideje koje će nas sve iznenaditi. No, najviše me brine ravnodušnost – kao da su mnogi spremni ignorirati sve osim vlastite svakodnevice. Bez snažnog pritiska odozdo i bez promjene te letargije, mogli bismo završiti u scenariju kakav su autori poput Čapeka zamišljali još početkom 20. stoljeća.
Ipak, smatram da budućnost nije samo ono što nam se događa, nego i ono što mi sami činimo. Ako se ljudi solidariziraju, pokrenu inicijative i prosvjede, ako postoji volja da se postigne globalni konsenzus i suoči s gorućim problemima, vjerujem da se putanja ipak može promijeniti. Klimatske i društvene krize ne poznaju granice – stoga se samo zajedničkim i sistemskim pristupom može stvoriti pravedniji svijet. Zvuči idealistično, ali bez te iskre nade nećemo daleko stići.
