Galerija VN ugošćuje dio radova s posljednjeg Zagreb street art festivala. „Kreativnost je manje tolerirana od reklamne industrije koja plakate postavlja mahom na nedopuštenim mjestima. Umjetnici iz cijeloga svijeta sad su na lijep način povezani sa Zagrebom i mi s njima“, kažu Gregor Furkes i Krešimir Golubić, organizatori festivala ulične umjetnosti Zagreb Street Art Festival.“ Nitko nas kao građane ne pita želimo li gledati novi billboard, samo ga postave.“
Zagreb street art festival stavlja Zagreb na svjetsku mapu ulične umjetnosti. Do kraja kalendarske godine, u Galeriji VN Knjižnice Vladimira Nazora, moguće je pogledati manji segment radova s festivala čije je drugo izdanje održano prije nešto više od tri mjeseca u centru grada.
Našli smo se u Galeriji VN u vrijeme postavljanja izložbe Zagrebačka street art scena. Osunčan galerijski prostor na uglu Ilice i Vodovodne ulice u kojemu je već bio postavljen dio eksponata, mami poglede prolaznika, škicaju i fotografiraju naljepnice i kolaže koji će postati dijelom izložbenog postava.
Autori su Gregor Furkes i Krešimir Golubić, ujedno i organizatori festivala ulične umjetnosti Zagreb Street Art Festival. Na ovogodišnjem je izdanju festivala sudjelovalo ukupno 250 umjetnika iz četrdesetak zemalja. Najmlađi sudionik festivala, govori nam Furkes, ima tek sedam godina, svoj je rad poslao iz Brazila. Najstariji, pak, ima preko 70, a svoj je rad poslao iz Valencije.
„Izložbe radimo da pokažemo da tu ima i lijepih stvari, da nisu u pitanju puke šarotine. Ako dolazimo do galerija, znači da postoji interes. Imamo radove iz cijeloga svijeta, iz Indonezije, Filipina, Brazila… Svi su oni možda i čuli za Hrvatsku zbog sporta, ali nisu svi za Zagreb. Umjetnici iz cijeloga svijeta sad su na lijep način povezani sa Zagrebom i mi s njima“, pokazuje na radove Furkes dok pojedine pripisuje autorima iz različitih zakutaka svijeta.
Laičko poimanje ulične umjetnosti nerijetko staje na grafitima. Na izložbi su, pak, predstavljene dvije tehnike koje s grafitima naizgled imaju malo veze. Radi se pretežno o naljepnicama i uličnim posterima. Zbog internacionalnog karaktera ulične umjetničke scene, ustalili su se engleski nazivi, za prvu sticker, za drugu takozvani paste-up.
„Ulična umjetnost ili Street art je nastavak grafiti arta, nema dvojbe oko toga. Ipak, za razliku od grafita, Street art je prihvaćen od šire javnosti. Rezultat svega toga je otvaranje javnosti prema uličnoj umjetnosti za razliku od grafita koji se još uvijek vežu uz vandalizam“, objašnjava ukratko Krešimir Golubić.
Golubić je veteran scene. Za sebe kaže da je dio druge generacije zagrebačkih grafiti crtača. Iako je grafitima zaražen još osamdesetih, konkretni počeci kreću nakon posjete Berlinu ranih devedesetih kada je dobio „iskru i žar u očima“, objašnjava slikovito svoj put. Uvidjevši da scene u Zagrebu gotovo nema, devedesetih ju obnavlja i postavlja na noge, a kroz godine svjedoči i smjenama generacija.
Početkom milenija, kad se ustaljuje termin Street art, već postoji čitava plejada prominentnih i planetarno poznatih umjetnika koji su utjecali na pokret, poput Jean-Michela Basquiata i Keitha Haringa. Idućih desetak godina scena je nastavila bujati i rađati velikane u koje se ubraja i planetarno popularni Banksy. Nekakve (proto)početke ulične umjetnosti u Zagrebu nalaze dvadesetak godina unazad početka naglog razvitka scene, od intervencija u javnom prostoru slikara Julija Knifera, do prvog oslikavanja Branimirove ulice krajem osamdesetih. Pokret ulične umjetnosti u Zagrebu i Hrvatskoj otada neprestano raste, zahvaljujući, između ostaloga, i našim sugovornicima. Vrijedi napomenuti i to da scena ulične umjetnosti buja i u drugim hrvatskim središtima. Splitski xSTatic i Graffiti na gradele koji se održava u Bolu na Braču, neki su od festivala ulične umjetnosti koje vrijedi istaknuti.
Iako uličnoj umjetnosti nije osporena umjetnička vrijednost, problem šireg društvenog prihvaćanja i osiguravanja potrebne infrastrukture još uvijek je aktualan. „U Zagrebu ne postoji niti jedno legalno mjesto za crtanje gdje bi mladi mogli napraviti svoje prve korake u grafiti svijetu. Ljubljana ima 7 ili 8 zidova koji su oglašeni na službenim stranicama grada što mogu vidjeti i turisti, gosti ili entuzijasti. Kad postoji legalni zid za crtanje, ispliva kvaliteta. Nedovršena i napuštena bolnica u Blatu trenutno služi kao otvorena galerija jer nikoga nije briga za taj prostor“, objašnjava Furkes.
Upitan postoji li korelacija između nedostatka legalnih prostora i grada za koji dio građana tvrdi da je prekomjerno išaran, Furkes odgovara da ipak postoji više faktora u cijeloj priči: „Ljudi nisu obnovili fasade desetljećima. Ako na fasadi već postoji natpis, vjerojatnije je da će se na njega nadovezati još pokoji. Grad je sad počeo obnavljati fasade, i ako se nastavi bit će manje šaranja. Postoje grafiti stari desetak godina; da se redovito čiste, sigurno bi bilo manje šaranja. Za to su odgovorni vlasnici, ne isključivo grad, jer to je njihovo vlasništvo. Potrebno je i educirati mlade, kao što Krešimir radi programom Graffiti su umjetnost, a ne vandalizam. Klinci nakon radionice pitaju gdje mogu isprobati naučene tehnike. Nažalost, u Zagrebu takvi prostori ne postoje. Zato mladi traže prve dostupne fasade. Isti argument se čuje po pitanju parkinga. Kad nema dostupnih parking mjesta, vozači ostavljaju vozila na nogostupu ili biciklističkoj traci. Zar nije i to vandalizam svoje vrste? Tako i klinac kojega zanima ulična umjetnost kreće od garaže ili prvoga zida.“
Kreativnu potrebu mladih u urbanim sredinama nikada se neće moći spriječiti ili iskorijeniti, stoga politike koje se tiču ulične umjetnosti treba voditi na obostranu korist. Licemjerje sustava i malograđanskog pogleda na svijet, međutim ide i dalje. „Stickeri se mogu odlijepiti, paste up plakati se daju izguliti toplom vodom. Trajna šteta ne postoji. Paste up čak ima i rok trajanja, propada zbog sunčevog svjetla i kiše“, govori Furkes, ističući problem reklamne industrije, upirući pritom pogledom na drugu stranu Ilice koja svjedoči propadanju brojnih reklamnih plakata.
„Što je s reklamnom industrijom? Isto tako nas kao građane nitko ne pita za novi billboard, samo ga postave. Nitko ne pita želiš li ili ne gledat u ogromnu reklamu. Većina ovih plakata na fasadama postavljeno je bez dozvole. Budući da su komercijalnog karaktera, ljudi uopće ne obraćaju pažnju da je dosta plakata zalijepljeno ‘na divlje’. Kreativnost je manje tolerirana od reklamne industrije koja plakate postavlja mahom na nedopuštenim mjestima. Tramvaji su godinama bili obloženi reklamama, fasade su pune reklamnih videozidova koje štete zdravlju i još više narušavaju izgled grada nego što to radi ulična umjetnost“, dodaje. Kao ključ, naš sugovornik ističe, treba gledati na edukaciju mladih. Na odmet nije ni interes medija i institucija.
„Povremeno se događa suradnja, HDLU je u jednoj fazi super podržao stvari, organizirao tribine i oslikavanja. Odlazili smo u ustanove, bolnice i druge interijere. Danas je Street art ušao u različite dijelove društva, na ovaj ili onaj način, u institucije ili privatne prostore. Gradovi organiziraju festivale u suradnji s udrugama i umjetnicima“, dodaje Golubić koji je u višedesetljetnoj karijeri svjedočio različitim stupnjevima prihvaćanja fenomena ulične umjetnosti u društvu.
Financijska je podrška za sam festival stizala s različitih strana. Furkes ističe pomoć Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu, kao i Francuskog instituta, Danske ambasade, ali i Hrvatske pošte koja je pokrila troškove slanja kataloga umjetnicima iz cijeloga svijeta koji su predstavljali svoje radove na festivalu.
Ulična umjetnost, kao takva, desetljećima prolazi dug marš od svojevrsne gerilske prakse do šireg društvenog prihvaćanja. Na sebe veže dugu radikalnu povijest, govori nam Furkes, od revolucionarnih godina u Francuskoj do parola iz 1968. i oglašavanja pankera, u vremenima kada je za lijepljenje poruka na gradske zidove korištena mješavina brašna i vode. Vremenom postaje „dio jedne velike umjetničke obitelji“, kako kaže Golubić.
Ulazak u galerijske prostore i institucije kao što je slučaj s gradovima koji imaju dugu tradiciju poput Berlina pomalo je, možda, paradoksalan za umjetnički pokret nastao i razvijan na ulici. Ipak, uspješnim organiziranjem i otvaranjem široj publici, osigurava afirmaciju pokreta i možda pokoju egzistenciju umjetnicima.
