CROSOL-ovo istraživanje o stanju civilnog društva: Direktne sustavne represije nema, no u praksi je diskurs o udrugama sve hostilniji, i to posebno prema udrugama orijentiranim na kulturu i ljudska prava.
Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske (CROSOL) nedavno je objavila izvješće o rezultatima svog istraživanja o stanju prostora djelovanja civilnog društva u Hrvatskoj. Zaključci se temelje na ispitivanju stručnog panela predstavnice ureda Pučke pravobraniteljice i osam članova i članica civilnog društva iz sektora ljudskih prava i kulture, zajedničkoj panel raspravi ispitanika te dosadašnjim povezanim istraživanjima. Rezultati ukazuju na teoretski čvrsto, ali u praksi sve negativnije stanje kojeg je civilna scena već dugo svjesna – prema izvješću, djeluje u okruženju “koje je formalno otvoreno i pravno zaštićeno, ali sve više ugroženo političkom polarizacijom, financijskom nesigurnošću i administrativnim pritiscima”. Povodom izvješća, 19. ožujka će se održati i okrugli stol u dvorani predstavništva Europske komisije u Zagrebu.
CROSOL-ovo istraživanje provedeno je u sklopu projekta „Osnaživanje ekosustava organizacija civilnog društva u Češkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj i Sloveniji“ (PROSECO) te su istovjetna istraživanja provedena i u tim zemljama, a uskoro će biti objavljen i zajednički komparativni izvještaj. Kako je u razgovoru za H-Alter rekao koordinator zagovaranja u CROSOL-u Kristijan Kovačić, situacija u navedenim zemljama nešto je bolja, no i tamošnje se civilne scene suočavaju sa sličnim barijerama: “Problemi nemogućnosti sudjelovanja u procesima donošenja javnih politika su slični. Udruge se također suočavaju s političkim pritiscima, suženim prostorom djelovanja i negativnim medijskim kampanjama, često baziranim na neistinitim tvrdnjama pojedinih političkih opcija.”
Metodologija istraživanja tražila je ispitanike da ocjenjuju i komentiraju pokazatelje stanja u pet aspekata rada u civilnom društvu: regulatornom okruženju, financiranju, pravu na sudjelovanje u donošenju odluka, sigurnom prostoru te kapacitetima i otpornosti organizacija. U svim aspektima, prosječna ocjena hrvatskog stanja vrti se između dvojke i niske trojke, te izvješće u svakom svom segmentu ističe diskrepanciju između pravnih jamstava i njihove realne provedbe.
Regulatorno okruženje za rad civilnog društva u Hrvatskoj formalno potiče udruživanje, registracija udruga je brza i jeftina, a sloboda udruživanja i izražavanja pravno su zajamčene. No, praksa ispitnika pokazuje da se regulative ne primjenjuju jednako za sve. Udruge koje se bave ljudskim pravima i borbom protiv korupcije često su administrativno opterećenije i podvrgnute javnim kampanjama blaćenja kako bi se njihov rad delegitimizirao, dok se istovremeno legitimizira rad udruga koje se de facto bore protiv ljudskih prava. Kako je za H-Alter ilustrirao Daniel Martinović, predsjednik udruge Dugine obitelji i jedan od ispitanika istraživanja: “Kada želimo prosvjed, moramo to prijaviti, imati redare i poštovati propise, dok se desničari spontano okupljaju i slobodno zauzimaju javne prostore.” Primjere navedenog gledali smo u nedavnom nekažnjavanju ili ograničenom kažnjavanju velikih i neprijavljenih skupova crnokapuljaša.
No vratimo se onima koji su zaduženi za takve odluke. Prema izvješću CROSOL-a, progresivno slabljenje dijaloga između državnih institucija i civilnog društva po pitanju samog njegovog položaja predstavlja ključan problem. Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2021. do 2027., naime, nije usvojena ni u 2026. Kako komentira Kovačić: “Sama činjenica da nemamo važeći strateški dokument govori o pristupu institucija prema civilnom društvu. Stvarno poticajna nacionalna strategija morala bi osigurati ne samo formalno pravo na djelovanje, nego i stabilno financiranje, stvarno sudjelovanje u odlučivanju, zaštitu od političke stigmatizacije i administrativnih pritisaka, te sustavno jačanje kapaciteta udruga.”
Takvi pomaci su sve samo ne na vidiku, a manjak navedenog plana proizlazi iz dugogodišnjeg institucionalnog zanemarivanja i degradacije položaja civilnog društva. Matija Mrakovčić, jedna od ispitanica istraživanja i koordinatorica zagovaranja mreže Clubture, u razgovoru za H-Alter pojašnjava tu pozadinu: “Ured za udruge Vlade RH nema izabrano vodstvo od 2022. godine, a na njima je vođenje procesa izrade Nacionalnog plana kojeg čekamo od 2017., osiguranje sufinanciranja za evropske projekte i koordinacija fondova kroz koje se financira civilno društvo u Hrvatskoj. Nakon što joj je 2016. prepolovljen budžet, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva još uvijek drži glavu nad vodom, iako ne vidimo pomake u smislu proširenja korisnika potpore i povećanja institucionalnih grantova u skladu s inflacijom, a tu je i potpuno rasulo u njihovom odjelu za EU fondove gdje su vodstvo i zaposlenici potkapacitirani u odnosu na kapacitete organizacija koje nadziru.”
Upravljanje civilnim društvom, dakle, pod izravnim je utjecajem sustavno oslabljenog financiranja, a situacija je istovjetna i u financiranju samih udruga. Prema izvješću, ono je formalno regulirano i transparentno, ali njegova provedba ponovno nije dosljedna – prema ispitanicima, kriteriji vrednovanja su nejasni, odluke nerazjašnjene, a organizacije bliske vlasti često imaju povlašten pristup. Mrakovčić nam je to oprimjerila Clubtureovim iskustvom: “Još 2024. upozorili smo da se javna sredstva kroz poziv za javne potrebe u kulturi RH dodjeljuju netransparentno, odnosno da ministrica kulture, temeljem zakonske mogućnosti, svojeručno prepravlja odluke stručnog Kulturnog vijeća, čak na način da ne odgovaraju na temeljne uvjete poziva. Odgovor na pitanje nismo dobili, ali smo sljedeće godine dobili prepolovljen iznos dodijeljen za dvadesetogodišnji program razmjene i suradnje.”
Kako ističe Mrakovčić, pritom nije toliko bitno tko dobiva natječaje već po kojim kriterijima, no Martinović smatra da su i u odabirima primatelja prisutni interesi: “Mi smo mala zemlja, udruge se međusobno poznaju, a onda se pojavi neki natječaj koji dodjeljuje dosta sredstava i na prvom mjestu je evaluirana udruga za koju nikad nisi čuo. Ideš malo guglati, vidiš da je dio vodstva već povezan s nekim malverzacijama i onda ti se upale lampice upozorenja da je to potencijalno namješteno. Činjenica da to nije tako teško povjerovati govori o tome u kakvoj državi živimo.” Prema rezultatima istraživanja, državno i lokalno financiranje – uz časne pomake u Rijeci i Zagrebu – ni po primitku ne osigurava održiv kontinuitet te se udruge uvelike oslanjaju na projekte EU. Višegodišnjeg financiranja gotovo da i nema, što iznimno otežava dugoročno planiranje i zapošljavanje.
Iznimno bitan aspekt djelovanja civilnog društva u RH je i pravo na sudjelovanje u donošenju odluka, jer su upravo one u izravnom kontaktu s građanima kojih se te odluke tiču i razumiju koje su mjere potrebne da bi se njihov položaj poboljšao. No iako je i pravo savjetovanja sa zainteresiranom javnošću zajamčeno zakonom, komentari udruga rijetko se uvažavaju. Primjer ponovno vidimo u recentnim događajima – Dugine obitelji, kao i udruga Zagreb Pride, prošlog su tjedna izašle iz Radne skupine za izradu nacrta akcijskog plana zaštite i promicanja ljudskih prava 2026.-2027. i nacrta akcijskog plana suzbijanja diskriminacije 2026.-2027. upravo iz tog razloga.
Kako pojašnjava Martinović, Dugine obitelji sudjelovale su u radnoj skupini zbog svog kontinuiranog praćenja stanja i zagovaranja prava LGBTQ+ obitelji: “Predložili smo konkretne mjere koje dokazano rješavaju probleme i situacije duginih obitelji, no ništa od toga nije prihvaćeno. Nadali smo se da će biti barem prostora za komentiranje, no vidjeli smo da se odbijaju i prijedlozi drugih stručnih udruga.” Prijedlozi koji i jesu uvršteni u nacrte preformulirani su u mnogo blaže verzije, iako su, kako stoji u priopćenju udruge, “pojedine institucije tijekom procesa slale dopise i očitovanja u kojima upozoravaju na problematičan tijek rada radne skupine”.
Savjetodavna tijela poput radnih skupina, kaže Mrakovčić, formalno su pokriće, a ne stvarni nositelji odluka. Primjer koji pruža je i nedavni izbor hrvatskog paviljona za Venecijanski bijenale koji je predstavljen kao izbor stručnog povjerenstva iako je ministrica Nina Obuljen Koržinek donijela odluku suprotnu njihovom prijedlogu: “U slučaju Bijenala istupili su pojedinci koji nisu pristali na to da ih se koristi kao ukras i štit jednostranim, neobrazloženim odlukama Ministarstva. Kada bi toga bilo više, i kada sustav ne bi funkcionirao zatvoren u uske skupine poslušnika, mogli bismo razgovarati o kulturnoj demokraciji u našem društvu. Ovako, fokus šire javnosti namjerno je prebačen na estetsko i ideološko vrednovanje programa, dok važnije stvari ostaju u pozadini.”
Posljednja dva segmenta CROSOL-ovog istraživanja – siguran prostor za djelovanje i kapacitet i otpornost samih organizacija – direktan su rezultat dosad opisanog disbalansa između slova na papiru i stvarnosti. Direktne sustavne represije nema, no u praksi je diskurs o udrugama sve hostilniji, i to posebno prema udrugama orijentiranim na kulturu i ljudska prava. Online zastrašivanje i verbalno uznemiravanje sve je češće, a kako stoji u izvještaju, “političari i konzervativni mediji često prikazuju neovisne organizacije kao ‘strano financirane’ ili ‘ideološki pristrane’, ‘antihrvatske’, ‘jugoslavenske’, ‘prosrpske’, potičući nepovjerenje građana”. Primjer ovog rezultata istraživanja također trenutno gledamo u zagrebačkoj politici, gdje oporba optužuje Možemo! za koruptivne veze s civilnim društvom kroz koje stranka plaća propagandu ekstremno lijevih ideologija.
Izvješće navodi međusobnu suradnju i umrežavanje udruga kao pozitivan pomak, no u kulturno-društvenom kontekstu Hrvatske danas to nije tek proaktivna mjera, već nužnost. “Umrežavanje nam daje do znanja da nismo sami i da naš rad nije izoliran, i u smislu kulturne produkcije i u smislu dijeljenja istog institucionalnog okvira. Od 2000-ih do danas kroz Clubture je prošlo više od 300 organizacija i razmijenjeno je gotovo 2000 programa u svim dijelovima Hrvatske. U tom smislu on djeluje kao faktor koji je puno više pridonio razvoju scene nego što je to učinilo Ministarstvo kulture”, komentira Mrakovčić.
Rezultatima CROSOL-ovog istraživanja svjedočimo, dakle, u stvarnom vremenu i sve većem broju primjera, no narativ desne struje istovremeno izvrće predane civilne aktere u neprijatelje javnosti. Voda se nastavlja mutiti ideološkim huškanjem i oni zaslužni za stvarni napredak bivaju gurnuti u stranu, iako su upravo oni ti koji su s građanima oči u oči, umjesto da ih ignoriraju iz fotelja. Kako poentira Mrakovčić, “civilna scena u Hrvatskoj stasala je na podlozi nerazvijenih demokratskih institucija i praksi te je u tom smislu doprinijela njihovom razvoju i demokratizaciji društva u puno većoj mjeri nego što su to učinili bilo koji predstavnici vlasti. Kada bi šira društvena svijest to prepoznavala, i kada ne bi pristajala na narativ da je za to bio zaslužan Domovinski rat i sve moguće domovinske partije koje su od njega prosperirale, već bismo kao društvo bili na nekom putu oporavka.”
