H-Alterova suradnica sudjelovala je u spomen šetnji zanemarenim pripadnicama pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu koju je organizirala Documenta. Tena Banjeglav, povjesničarka i Documentina istraživačica: “Grad Zagreb trebao bi biti proaktivniji u zaštiti, obnavljanju i povratku obilježja zagrebačkih ilegalki. Trenutačna gradska uprava pokazuje razumijevanje za važnost antifašističke borbe i njezina nasljeđa. Unatoč tome, inicijative za djelovanje i dalje prečesto dolaze izvana, od institucija, udruga, inicijativa, mjesnih odbora ili samih građana.”
Povodom 84. obljetnice smrti Narodne herojke Nade Dimić, u utorak 17.3. organizirana je spomen šetnja zanemarenim ženama u pokretu otpora u Zagrebu. Šetnju je organizirala Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, a šetnju je vodila povjesničarka i Documentina istraživačica, Tena Banjeglav.
Na Kvaternikovom trgu našlo se oko dvadesetak posjetitelja i nešto policije. Objasnivši kako je prema Documenti usmjerena iznimna količina govora mržnje, Vesna Teršelič napomenula je da je radi sigurnosti svih posjetitelja šetnje, udruzi “jako važno da je policija ovdje”. I uistinu, bilo je, ovisno o prometnosti lokacije, između 5 do 10 policajki i policajaca koji su pratili šetače. Sudeći po njihovoj odvojenosti od grupe, možemo zaključiti da policiju na dužnosti zagrebačke ilegalke nisu ni približno interesirale.
„Ova šetnja posvećena je sjećanju na Nadu Dimić, ali i na sve žene koje su dale život u borbi protiv fašizma, kao i na one koje su aktivno sudjelovale u otporu“, rekla je Banjeglav.
Šetnja je posjetitelje provela kroz grad pričom o ženama ilegalkama – o njihovom životu, hrabrosti, otporu i njihovim sudbinama: Dragici Končar, Rajni Kravar, Danici Cazi, Nadi Dimić, Anki Butorac, Dragici Vajnberger, Evi Grlić, Dragici Hotko, Mariji Habulin, Rajki Baković, Zdenki Baković, Veri Solar, Anici Rakar Magašić, Nadi Galjer i Olgi Milčinović, Dragici Hotko.
“Ideja ove šetnje je nastavak dugogodišnjeg rada Documente na promoviranju antifašističke baštine, nasljeđa te doprinosa partizanki i partizanki, kako u Zagrebu, tako i u čitavoj Hrvatskoj. U zadnje vrijeme koproducirali smo film Šume Šume Renate Poljak, koji je imao premijeru u travnju 2024., a donosi priče iz života četiri partizanke. Osim toga, prošle godine u prosincu, održali smo okrugli stol naziva Tko su nama (danas) partizanke?, u kojem smo se dotakli tema važnosti partizanki i njihove uloge za nas danas te što sve od njih možemo naučiti. Ova šetnja je dijelom bila logični nastavak tih aktivnosti, s ciljem promocije njihovih priča i uloga i motiviranja građana da u njima pronađu uzore za svoje postupanje i otpor danas. S druge strane, od 2021. Documenta provodi šetnje, one povezane s lokacijama stradanja i otpora u Drugom svjetskom ratu, tako i na druge teme – žensko organiziranje devedesetih, djelovanje Antiratne kampanje Hrvatske, itd. Ovo je jedna u nizu šetnji koje ćemo nastaviti provoditi i nuditi zainteresiranima da se u nju uključe.” poručuje Tena Banjeglav.
Spomenute su žene pridonosile pokretu otpora na razne načine. Primjerice Dragica Hotko, radnica u robnoj kući Kästner & Öhler, kasnijoj Nami, radila je na prikupljanju i distribuciju Crvene pomoći, tj. donacijama novca, hrane i drugih potrepština za obitelji zatvorenih ili progonjenih članova pokreta otpora. Zbog toga su ju ustaše 1941. godine uhitili, zatvorili i ubili u Rakovom Potoku. Ilegalka Olga Milčinović ustupila je svoj stan na korištenje ilegalcima u provedbi diverzije na pošti 1941. godine, a Anica Rakar Magašić dala je svoj stan na Trgu žrtava fašizma za skrivanje ilegalaca te kao lokaciju za održavanje ilegalnih sastanka.
Mnoge ilegalke bile su tragično ubijene, a njihovi su posljednji trenuci bili izrazito nasilni i traumatični, kao u slučajevima sestara Baković, Vere Solar, Dragice Hotko, Dragice Končar i Nade Dimić. “Često se ističe da su žene u ratu tihe i pasivne, kako čekaju te brinu za obitelji, kako žene ne nose oružje i ne sudjeluju aktivno. Primjeri ilegalki pokazuju da to nije točna slika te da žene u svim ratovima imaju i aktivne uloge, kao i uloge mirotovorki. Iako partizanke jesu nosile oružje i sudjelovale u bitkama, zagrebačke ilegalke pružale su otpor režimu te sudjelovale u pokretu na razne načine, od davanja svojih stanova za skrivanje ilegalaca ili za ilegalne sastanke, do organiziranja i dijeljena Crvene pomoći, organiziranja žena i radnika u sindikate, i na mnoge druge načine. I svaki od tih oblika otpora bio je jedan važan kotačić, zbog kojeg je cijeli sistem funkcionirao i bez kojeg ne bi bio uspješan, ne možemo reći ni za jedan da je bio manje važan. Osim toga, ilegalno djelovanje bilo je vrlo opasno i rizično. Te žene su svaki dan svojim akcijama riskirale da budu uhapšene, zatvorene i poslane u logore. Riskirale su svoje živote, kao i živote svojih obitelji, ali ni to ih nije zaustavilo u pružanju otpora. Ono što je važno istaknuti, gotovo sve su bile jako mlade, u svojim studentskim danima se pridružuju SKOJ-u, pokretu, raznim organizacijama, društvima i odborima te na kraju i KPJ.”, govori Banjeglav.
O tome koliko su ilegalke bile prisutne u javnom gradskom prostoru, Banjeglav komentira: “Zbog njihove važnosti i doprinosa antifašističkoj borbi, te zbog ideje jednakosti žena u socijalističkoj ideologiji, gotovo svaka istaknuta ilegalka imala je barem nešto od obilježja koja su joj bila posvećena. Osim spomen obilježja, po njima su nazivane i razne institucije, kao vrtići, škole, tvornice i druge, što je isto služilo odavanju počasti tim hrabrim ženama. Dio toga bili su i brojni spomenici, biste, spomen-ploče i druga obilježja posvećena ilegalkama i antifašističkoj borbi. Početkom devedesetih, s osamostaljivanjem Hrvatske, počeo se promovirati politički narativ o potpunom distanciranju od jugoslavenske prošlosti. Tijekom rata, mnogi od njih su uklonjeni, razneseni, demolirani ili su samo nestali. Ostali su uglavnom prepušteni propadanju. Promijenjena su i imena brojnih ulica, s naglaskom na one koje su nosile imena ilegalaca i ilegalki, i drugih koje su na bilo koji način bile povezane s jugoslavenskom prošlošću. Ipak, nisu sve uklonjene. I danas imamo biste Dragice Končar i Anke Butorac, imamo ulicu koja nosi ime Dragice Hotko, kao i neke spomen-ploče koje nose imena ilegalki. No, i one su dijelom nevidljive, zaklonjene u dvorištima institucija te stavljene izvan konteksta, pa ih se treba dodatno promovirati i isticati, kako bi se znalo da postoje. S druge strane, u proteklim godinama bilo je i pozitivnih primjera memorijalizacije ilegalaca i ilegalki u Zagrebu. Tijekom 2022., postavljeni su i kameni spoticanja nekima od njih, kao što su Dragica Hotko, Marija Habulin, Marica Pataki i druge. Ti kameni spoticanja dobar su način da se građani prisjete i informiraju o sudbinama ilegalki.”
Tena Banjeglav ističe da preostalim spomen obilježjima pokreta otpora prijeti trajno uklanjanje. “Uočili smo da je spomen-ploča na zgradi u Tuškanovoj 15, koja je postavljena da obilježi postojanje ilegalne radio stanice u stanu braće Engl, uklonjena zbog obnove zgrade. Zaista se nadam da će po završetku obnove biti vraćena i da to neće biti još jedan slučaj kada takve ploče samo nestanu. U ovom slučaju, vraćanje ploče ovisi o privatnim suvlasnicima zgrade te o njihovoj svijesti o važnosti takvih obilježja u javnom prostoru te komemoriranju antifašističke borbe.
Druga ploča o kojoj smo razgovarali bila je ona na zgradi Name. Znamo da je ta zgrada nedavno prodana privatnim vlasnicima, i ne znamo kakva će biti njihova odluka u vezi tog natpisa. Zgrada je zaštićena i nju ne smiju mijenjati. No, nemamo nikakve garancije da će ploča ostati, posebno ako tamo otvore trgovinu odjeće, kao što je najavljeno. S obzirom da su obje zgrade sad privatne, mislim da Grad ne može donositi nikakve odluke u vezi tih konkretnih slučajeva. Kao što sam rekla, trenutačna gradska uprava ima razumijevanje za važnost antifašističke borbe i njezinog nasljeđa za Grad, no unatoč tome, čini mi se da nisu proaktivni u zaštiti, obnavljanju i povratku takvih obilježja, i da inicijative za to trebaju doći od drugih – institucija, udruga, inicijativa, mjesnih odbora ili od građana.”
Za kraj, Banjeglav poručuje: “Nakon devedesetih godina ilegalke su nestale iz javnog prostora Zagreba, drugih hrvatskih gradova te iz školskih kurikuluma i udžbenika, nove generacije ne znaju ništa o njima te nemaju ni otkuda naučiti, osim možda u obiteljima. I zbog toga, važno nam je popuniti tu prazninu i omogućiti mladima da uče o ilegalkama i inspiriraju se njihovom hrabrošću i djelovanjem.”
Upravo taj nestanak ilegalki iz javnog prostora, i namjerno brisanje njihove ostavštine iz kolektivnog sjećanja potvrđuje simptomatičan prizor koji se odvio neposredno prije završetka šetnje. Kako je grupa prilazila najprometnijem dijelu grada, na potezu od Jurišićeve do Ilice, jedan zainteresirani prolaznik s dječakom pitao je policajca što se događa, na što je ovaj odgovorio da se radi – o prosvjedu!
