Ima li parlamentarna ljevica uopće pripremljenu vanjsku politiku, ili samo skup moralnih stavova bez stvarnog sadržaja?
U Hrvatskoj je vanjska politika rijetko predmet stvarne političke utakmice i predmet masovne mobilizacije i sukoba s državom.
Međutim, agresivna Trumpova politika, i energetske i ekonomska krize koje će se nedvojbeno osjetiti u svakodnevici europskih društava, izazvane nelegalnom američko-izraelskom agresijom na Iran, znače da će vanjskopolitičke teme morati postati dijelom političkih platformi pretendenata na vlast.
“Niti vlast, niti opozicija nema razrađen, promišljen koncept vanjske politike“, kaže Tomislav Jakić u razgovoru za ovaj portal. Povod za razgovor s iskusnim novinarom i političkim analitičarom jest rasprava o vanjskopolitičkim stajalištima stranaka nominalne ljevice u redovima parlamentarne opozicije.
„Što se tiče opozicije, vidim nekoliko oporbenih figura, da ih tako nazovem. Primarno mislim na Sabor – postoje pojedinci koji se izdvajaju, koji evidentno misle svojom glavom i znaju formulirati ono što misle. No, smislenu vanjsku politiku ne vidim. Saborske rasprave uglavnom se svode na unutarnjopolitičke teme, pa zastupnici koje imam na umu nemaju ni priliku profilirati se na vanjskopolitičkim pitanjima. Ne vidim potencijal za ozbiljno bavljenje vanjskom politikom, ni kod sadašnje Vlade, ni kod bilo koje buduće vlade koja bi potekla iz opozicije“, nastavlja Jakić.
SDP kao vodeća opozicijska stranka i Možemo! kao više nego potencijalni koalicijski partner neskriveno pretendiraju na vlast. U javnim istupima pozivaju se na posljednje rezultate ispitivanja javnog mnijenja, prema kojima zajedno prelaze HDZ za nekoliko postotnih bodova. O tome kako bi vodili zemlju, pod uvjetom da svijet do tada ne bude vraćen u kameno doba, malo toga znamo.
SAD
Kako se SDP određuje spram nelegalnog američko-izraelskog napada na Iran prvo je što nas zanima od Joška Klisovića, međunarodnog tajnika stranke, koji odmah ističe da je „američko-izraelskim napadom na Iran prekršeno međunarodno i domaće američko pravo“.
Pitanje je može li najjača opozicijska stranka pokazati zube američkom hegemonu. Tomislav Jakić podsjeća na „koaliciju voljnih“ s početka stoljeća i podršku zapadnih zemalja američkoj invaziji na Irak, protiv koje je prosvjedovala i hrvatska javnost.
“Vlada premijera Račana bila je blizu sudjelovanja, ali zahvaljujući predsjedniku Mesiću, Hrvatska je to odbila. Znam kako su Amerikanci reagirali jer sam tada bio njegov savjetnik. I što se dogodilo? Ništa. Nakon toga smo imali posjet predsjednika Busha Hrvatskoj. U međunarodnim odnosima uvijek su na višoj cijeni oni koji imaju stav nego oni koji povlađuju. A Hrvatska, nažalost, povlađuje, i to gotovo refleksno“, kaže Jakić, ističući i to da trenutačna vlada nije imala samostalnu inicijativu niti na razini EU-a, imajući pritom na umu obveze koje proizlaze iz članstva.
Izrael
Stanovito protivljenje europskoj podršci agresorskim nastojanjima Amerike i Izraela, kao i opozicija svrstavanju kreatora europske vanjske politike na njihovu stranu, osobito u slučaju napada na Iran, poteklo je i iz redova europarlamentarne opozicije u kojoj Možemo! ima jednog zastupnika.
Za elaboraciju stavova stanke Možemo! o vanjskopolitičkim pitanjima kontaktirali smo Jelenu Miloš, članicu saborskog Odbora za vanjsku politiku i predsjednicu Odbora za europske poslove koja je u nedavnom saborskom govoru osudila američko-izraelsku agresiju na Iran.
„Smatram da ljevica ima jasno profiliranu vanjskopolitičku platformu za iduće izbore“, kaže Jelena Miloš za H-Alter.
Upitana da elaborira mišljenje, Miloš nudi dodatno razrađene, ali i dalje načelne stavove, ističući pritom da europska desnica nije ponudila rješenja za postojeće višestruke krize, a kao pozitivne pomake navodeći primjere poput Španjolske i Slovenije: „Glavna ideja na vanjskopolitičkom planu je da surađujemo zajedno sa saveznicima na rješenjima koja će odgovoriti na višestruku krizu koja nas okružuje: klimatsku krizu, rastuće ekonomske nejednakosti, ratove, migracijske krize i jačanje autoritarnih režima.“
Upravo je nedavna vijest o potezu španjolskog premijera podijelila Europu. Socijalist Pedro Sánchez želi zatražiti od Europske unije raskid sporazuma o pridruživanju s Izraelom.
„Što se konkretnih mjera tiče, smatram da Hrvatska ni druge članice EU-a ne bi smjele ni na koji način sudjelovati u američko-izraelskom napadu na Iran, a isto tako da se trebaju uvesti sankcije za sva kršenja međunarodnog prava“, govori nam Miloš, dodajući da je dobar primjer gore navedena španjolska inicijativa.
„Već smo podržali takvu inicijativu te smo tražili o njoj glasanje u Saboru jer je jasno da Izrael opetovano i ozbiljno krši članak 2 Sporazuma koji navodi da odnosi EU i Izraela moraju biti utemeljeni na poštivanju ljudskih prava i demokratskih načela. No, nažalost, treba isto tako biti svjestan da je puna suspenzija sporazuma teško izvediva na EU razini, jer je za nju potrebna jednoglasnost svih država članica u Vijeću, zbog čega nažalost još jednom nije prošla inicijativa španjolske vlade, no istovremeno takve inicijative nisu bezvrijedne jer služe da se izvrši politički pritisak, a ujedno su moguće i parcijalne suspenzije gdje nije potrebna jednoglasnost“, kaže Miloš.
NATO
U Sloveniji, pokušaj dijaloga o mogućnosti referenduma o izlasku iz NATO-a došao je posljednjih godina više puta iz redova ljevice. Danas tu mogućnost, u vrijeme političke neizvjesnosti oko sastava nove vlade, otvaraju desne stranke.
“Meni se čini da u hrvatskom političkom mainstreamu postoje dvije “svete krave”: Europska unija i NATO. Onaj tko to dovede u pitanje odmah postaje neprijatelj, gotovo veleizdajnik, strani agent, Putinov čovjek – što god hoćete. A po meni je legitimno propitivati sve. Ako mene pitate, primarni cilj Hrvatske trebao je biti ulazak u Europsku uniju. To što je NATO – odnosno Sjedinjene Američke Države – postavio članstvo u NATO-u kao preduvjet za ulazak u EU, to je druga stvar. To nikada nije bilo formalno zapisano, ali je očito da se tako postupalo. U kontekstu bilateralnih odnosa, mislim da bi bilo puno pametnije da smo radili na tome da Hrvatska i Srbija potpišu međudržavni ugovor o punoj normalizaciji odnosa, pa i o uzajamnom nenapadanju. Koliko znam, to nikome u Hrvatskoj ne pada na pamet, a riječ je o jednoj vrlo konkretnoj i dugoročno stabilizirajućoj ideji“, objašnjava nam Jakić.
Iako je NATO u svojoj povijesti nastupao kao neprijatelj europske ljevice, politička cijena preispitivanja pakta za hrvatsku parlamentarnu ljevicu uvijek je bila prevelika i nikada nije prodrla do mainstreama. Klisovića smo upitali bi li podržao takvo što kad bi se pokazala značajna podrška javnosti.
„NATO će sasvim sigurno ostati i dalje kičma europske sigurnosti jer je jedina organizacija u kojoj postoji interoperabilnost europskih vojski, što ga čini najboljom osnovom za razvoj europske obrane. Mi drugu obrambenu strukturu u EU nemamo. U tome smislu ne bih podržao niti referendum o izlasku iz NATO-a. Činjenica jest da EU ide prema strateškoj autonomiji, ali to je daleko od realizacije“, odgovara nam Klisović, uz napomenu da podržava jačanje europske sigurnosne politike. Takav stav podržava i Miloš koja dodaje da bi „Hrvatska trebala podržati jačanje obrambene samodostatnosti Europske unije.“
Savjetovanje
“Ako aspirirate na vlast, morate imati razrađen koncept unutarnje i vanjske politike, i to takav da ga javnost poznaje i može procijeniti. Ne možete doći na vlast s hrpom obećanja za koja znate da ih nećete ispuniti, niti s općenitim formulacijama koje ništa konkretno ne znače. Potreban je zaokret i opozicija koja nudi jasan recept kako do njega doći, a ne samo kritiku postojećeg stanja“, zaključuje Jakić
Potez čelnika SDP-a Siniše Hajdaša Dončića koji je pozvao vladajuće da na razini parlamenta pokrenu razgovore, između ostaloga, o vanjskoj i obrambenoj politici, te krizi izazvanoj američko-izraelskim napadom na Iran, naišao je na rijetke, ali i više nego zanimljive kritike. Postavlja se pitanje, dakle, treba li opozicija koja sebe smatra ljevicom graditi i nametati vlastite narative ili pružati ruku vladajućima.
Jakić pritom ističe i da je jedna od tragedija hrvatske politike što birači nemaju osjećaj da opozicija ima izgrađenu vladu u sjeni i profilirane kandidate za pojedine resore.
„Da, SDP je spreman vladati i ima po nekoliko kompetentnih kandidata za svako ministarsko mjesto, kao i stav o svakom važnom vanjskopolitičkom i obrambenom pitanju“, zaključuje odlučno Klisović u razgovoru za H-Alter, ocjenjujući ranije spomenutu inicijativu šefa stranke „mudrom i zrelom državničkom gestom.“
Nominalno lijeva parlamentarna opozicija ne nudi radikalan rez ni inovativno sagledavanje svijeta u kojem Hrvatska, kao europska poluperiferija, ionako igra marginalnu ulogu. Ostaje za vidjeti u kojoj se mjeri nešto zdraviji pogled na globalne lomove može pretočiti u konkretne politike, koje barem ne bi trebale biti katastrofalnije od onih koje provodi dugogodišnja vlast Andreja Plenkovića.
Pitanje je i razlika između ovih parlamentarnih opcija opozicije koje se, za sada, možda najviše očituju u tome što SDP službeno podržava temeljno vojno osposobljavanje, dok Možemo! zauzima oprezniju poziciju. Kako nam je na upit o vojnom roku odgovorila Jelena Miloš, fokus stavljaju na profesionalnu vojsku i traženje alternativa militarizaciji društva, uz naglasak na diplomaciju i mirno rješavanje sukoba.
Svete krave se, u svakom slučaju, ne propituju.
