Ivana Kekin, kandidatkinja stranke Možemo! na predsjedničkim izborima, saborska zastupnica i predsjednica izvanparlamentarne stranke Nova ljevica: Nikada ne bih vratila odlikovanje Branimiru Glavašu. Bila sam duboko razočarana tim činom i doista ne vidim na koji način vraćanje odlikovanja Glavašu doprinosi bilo čemu dobrom u ovom društvu. Ideja vanjske ugroze je PR-ovski trik koji desnica redovito koristi kako bi okupila svoje glasače. Ako postoji potreba za jačanjem otpornosti stanovništva, potrebno je reformirati sustav civilne zaštite.
Predsjednička kandidatkinja stranke Možemo! Ivana Kekin u intervjuu za H-Alter govori o pitanjima vanjske politike, oduzimanju odlikovanja Branimiru Glavašu i osuđenim ratnim zločincima, proslavi Oluje te glasačima iz reda srpske nacionalne manjine, o zelenima u Europskom parlamentu i o specifičnom procesu dugog trajanja – integraciju Nove ljevice s Možemo!
Više puta ste ponovili da želite biti predsjednica nove generacije. Što to znači?
Kad kažem da želim biti predsjednica nove generacije govorim o tome da nam je potrebna osoba na čelu te institucije koja će aktivno govoriti o javnom interesu i temama koje zanimaju većinu u ovoj zemlji. Koja će ukorijenjenim problemima pristupati iz nove perspektive, ali i otvarati nove teme. Ne možemo neprestano birati iste ljude i očekivati nova rješenja.
Moji protukandidati koji dolaze iz dvije najveće stranke prisutni su na političkoj sceni više od dvadeset godina. Obojica su bili ili su dio izvršne vlasti, jedan ministar, drugi premijer i predsjednik. Smatram da smo svi vidjeli vrhunac njihovih potencijala i kapaciteta. Istodobno držim da bivši predsjednici i predsjednica tu instituciju nisu koristili da progovaraju o temama za koje smatram da su važne građanima. Javnim institucijama više se ne upravlja u javnom interesu. Primjerice, građani su se sami aktivirali u kontekstu osječkog ginekologa silovatelja i očuvanja toka rijeke Une. Hrvatskoj je potrebna osoba koja će, uz bavljenje sigurnosnim pitanjima i vanjskom politikom, ozbiljan dio svog mandata posvetiti tome da bitne teme diže na najvišu razinu. Zbog toga smatram da joj treba osoba na čelu institucije predsjednice koja će neumorno progovarati o gorućim problemima za građane.
Plenković vas u Saboru ne shvaća ozbiljno. Mislite li da će se taj trend nastaviti ako osvojite predsjedničke izbore?
Plenković itekako ozbiljno shvaća o čemu govorim, zbog čega i ima vrlo često neprimjerene i iznervirane reakcije. No na stranu, on mora poštivati institucije u ovoj zemlji. Nevažno je sviđam li mu se ili ne, on je predsjednik Vlade, a ja saborska zastupnica i to bi trebalo pretpostavljati međusobno uvažavanje. No znamo iz niza primjera da Andrej Plenković ne poštuje institucije. Posljednjih pet godina ne poštuje niti Ustav, pa ignorira ustavnu obavezu da se usuglašava s predsjednikom Republike oko niza pitanja, zbog osobnih sukoba i animoziteta. Ukoliko postanem predsjednica, inzistirat ću da osobni animoziteti ne mogu niti smiju biti predmet razgovora, a kamoli razlog da se prekine dijalog. Ako bi Plenković nastavio s protuustavnim ponašanjem, o tome bih također progovarala, ali ga ne bih prozivala pogrdnim imenima, već bih kontinuirano tražila da se javni interes stavi ispred osobnog sukoba.
Kada ste vi osobno ili u stranci započeli ozbiljno razmišljati o vašoj kandidaturi? U jednom ste nedavnom intervjuu spomenuli da ste kao dijete htjeli postati liječnica, što ste ostvarili. Kad ste odlučili krenuti na ovaj put?
Možemo! je treća stranka u zemlji. Građani su nas prepoznali kao svoj izbor, stoga je bilo logično da i mi građanima ponudimo svog kandidata ili kandidatkinju. Tu odluku smo donijeli prije više od godinu dana. Moja motivacija za poziciju predsjednice stigla je za vrijeme prošlih izbornih kampanja. Nakon što su prošla dva izborna ciklusa, primijetila sam da me građani prepoznaju i pozitivno reagiraju na moj rad, te da uspijevam učinkovito komunicirati i složene teme. Imam visoku unutrašnju motivaciju i veliku podršku stranke.
Jedna od ovlasti predsjednice je dodjeljivanje odlikovanja i priznanja u RH, ali i njihovo uklanjanje. Znate da je Milanović Glavašu vratio odlikovanja. Što biste vi napravili? Jeste li spremni oduzeti problematična odlikovanja? Recimo Prlić, Kordić, oni još uvijek imaju državna odlikovanja. Kako biste u službi predsjednice djelovali?
Nikada ne bih vratila odlikovanje Branimiru Glavašu. Bila sam duboko razočarana tim činom i doista ne vidim na koji način vraćanje odlikovanja Glavašu doprinosi bilo čemu dobrom u ovom društvu. To je bio jedan od prvih poteza aktualnog predsjednika kojeg sam doživjela, iako od njega nisam imala idealistička očekivanja, kao udarac, ne samo kao ljevičarka, već kao građanka ove zemlje koja ne želi da Hrvatska daje odlikovanja ljudima koji su vršili zločine nad civilima.
Dakle, ako dođete na poziciju predsjednice RH, možemo očekivati…
…da se ovakve stvari neće ponavljati, da ratni zločinci neće imati odlikovanja.
Jeste li spremni formirati tim koji će se baviti oduzimanjem odlikovanja?
Moram provjeriti točne procedure, ali moj stav je jasan: osobe optužene za ratne zločine nad civilima, pogotovo one s potvrđenim osudama, ne bi trebale dobivati priznanja ili odlikovanja.
Rekli ste na RTL-u da će zbog obaveznog vojnog roka država, citiram, “potrošiti hrpetine resursa na za vojsku nemotivirane mladiće”. Kakav je vaš vrijednosni sud vezano uz uvođenje obaveznog vojnog roka?
Možemo! nije za sveopću militarizaciju društva. Osobno, u obaveznom vojnom roku ne vidim svrhu. Ne smatram da dečki s odsluženim osmotjednim vojnim rokom, u današnjim uvjetima ratovanja, s današnjim tehnološkim dostignućima, mogu puno učiniti za sigurnost ove zemlje. Osim toga držim da umjesto da se koncentriramo na potencijalne vanjske neprijatelje trebamo se baviti stvarnim ugrozama naših građana. Prije tjedan dana dvoznamenkasti broj ljudi je poginuo u Bosni i Hercegovini od stvarne ugroze koja nas je ovaj put samo slučajno zaobišla. Uz to, cijelo ljeto nam je gorila obala. Ako postoji potreba za jačanjem otpornosti stanovništva, potrebno je reformirati sustav civilne zaštite. Građani bi tada, na dobrovoljnoj osnovi, mogli učiti kako spriječiti potencijalne opasnosti te isto tako biti uključeni u sustav ranog upozoravanja, intervenirati kada je potrebno i aktivno sudjelovati u pružanju pomoći. Ideja vanjske ugroze ili neprijatelja je PR trik kojeg desnica redovito koristi kako bi okupila svoje glasače. A istodobno se ne govori o opasnostima koje su već tu.
Švicarska je 2023. godine ponovno uvela obavezni vojni rok, dok se u Njemačkoj i Velikoj Britaniji o toj temi raspravljalo tijekom ovogodišnjih izbora. Također, Hrvatska, Srbija i Crna Gora razmatraju mogućnost vraćanja obaveznog vojnog roka.
Mi nismo za uvođenje obveznog vojnog roka, a pitanje ročnika i rezervi smatramo da treba riješiti u postojećem modelu dobrovoljnog vojnog roka za koji treba osigurati primjerene uvjete kako bi oni koji jesu motivirani mogli proći vojnu obuku u adekvatnim uvjetima, a ne onakvima kakve smo gledali potkraj obaveznog vojnog roka. Što se drugih zemalja tiče, živimo u izazovnim vremenima, a događaji u Ukrajini i na Bliskom istoku često povećavaju strah među građanima. Postoje akteri kojima odgovara poticanje tog straha, umjesto da ga smiruju, oni dovode ideju militarizacije u javni prostor. Smatram da je Švicarska puno više za svoju sigurnost napravila svojom posebnom pozicijom u međunarodnim odnosima nego što je napravila s uvođenjem obaveznog vojnog roka. Što će se događati u Velikoj Britaniji koja je dobila laburističku vladu, što će se događati u Njemačkoj gdje neki trendovi puno više, rekla bih, još zabrinjavaju od razgovora o vojnom roku, vidjet ćemo.
Kao predsjednica RH morali biste se pojavljivati na raznim državnim obljetnicama, svečanostima itd. Hrvatska 2025. godine slavi dvije velike i važne obljetnice – 1100. obljetnicu hrvatskog kraljevstva i 30. obljetnicu od završetka Domovinskog rata. Imate li spreman plan kako navigirati da 2025. godina ne bude parada nacionalizma?
Sasvim ću sigurno odlaziti na sve državne praznike, uključujući 30. svibnja., 18. studenog., 5. kolovoza, i često zaboravljeni 22. lipnja Predsjednik Vlade se, primjerice, ne pojavljuje redovito na obilježavanju Dana antifašističke borbe. Što se tiče ostalih protokola, odlučivat ću od događaja do događaja. Već sam pokazala svoj pristup kada sam, kao jedina predsjednička kandidatkinja, sudjelovala u obilježavanju 80. godišnjice oslobađanja otoka Korčule od fašizma. Na tom događaju, gdje je bilo zabranjeno izvođenje ženskog crnogorskog zbora pod pritiskom udruga branitelja, predsjednik Republike, koji je bio najavljen, iznenada je otkazao svoj dolazak. No, ja sam bila prisutna s građanima i brojnim antifašistima koji su došli iz cijele Dalmacije i Hrvatske. Smatram da i time pokazujem kako planiram navigirati obljetnicama u budućnosti.
U Hrvatskoj se 5. kolovoza slavi kao dan pobjede, dok je u Srbiji taj datum dan žalosti. Kakav je vaš stav o proslavi Oluje? S obzirom na to da Ured predsjednika Republike Hrvatske financira dio organizacije, kako biste vi pristupili toj situaciji kada biste preuzeli tu ulogu?
Taj se datum treba primjereno obilježiti, ali bez suvišnog trijumfalizma. Hrvatska je tada oslobodila ogroman dio teritorija, i to obilježavamo toga dana, no to ne znači da se ne trebamo prisjećati i komemorirati civilne žrtve koje su se dogodile tokom i nakon Oluje. Što se tiče budžeta, teško mi je reći koliki je točan iznos, te je li pretjeran ili nije, a što se tiče same estetike događaja, nju sigurno svaki predsjednik, odnosno predsjednica, dijelom prilagođava prema vlastitim afinitetima.
Spominjanje civilnih žrtava srpske nacionalnosti na proslavi Oluje nije ništa novo; to su već činili neki bivši i sadašnji predsjednici, no često uz određenu dozu relativiziranja. Vi biste željeli da se ta proslava održi s dostojanstvom, uz poštovanje prema civilnim žrtvama?
Nema vedre budućnosti ako ne postoji iskren pogled prema vlastitoj prošlosti. Dostojanstvena proslava i obilježavanje dana Oluje ne isključuje već, dapače, uključuje spomen na sve civilne žrtve.
Srpsko narodno vijeće svake godine svim klubovima zastupnika pošalje poziv na centralnu komemoraciju žrtava Oluje. Zašto se nikad niste odazvali od 2021. godine do sad?
Imamo jako puno događaja na koje se ne odazivamo, jer ih je zaista mnogo. Nisam nikada bila niti na proslavi Oluje jer nije bilo prilike.
Može li vaš nedolazak na komemoracije ove i prethodnih godina utjecati na birače srpske nacionalne manjine u korist Zorana Milanovića?
Sigurna sam da većina građana srpske nacionalnosti jako dobro prepoznaje tko su ljudi koji se sustavno zalažu i rade na tome da se uvjeti života generalno poprave u vidu ravnopravnosti i ekonomskih prava. Osobno sam redovito progovarala na svim saborskim raspravama gdje bi ekstremna desnica napadala srpsku nacionalnu manjinu. Dodatno podsjećam da je Milanović pozivao građane da glasaju za Domovinski pokret koji je cijelu političku platformu izgradio na mržnji prema manjinama, prije svega prema srpskoj manjini. Uvjerena sam da naši sugrađani srpske nacionalnosti znaju prepoznati tko se uistinu zalaže za njihovu ravnopravnost.
Rekli ste da se Dayton mora modernizirati kako bi odgovarao potrebama građana moderne Bosne i Hercegovine. Ako je Dayton zastario, kako biste ga modernizirali? Treba li se Hrvatska miješati u politike BiH?
Na to pitanje trebaju odgovoriti građani BiH i njihove političke stranke. Oni moraju pronaći konsenzus i iznjedriti rješenje, ako imaju želju za unaprjeđenjem demokratskog modela BiH. To se ne smije krojiti niti u Zagrebu, niti u Beogradu. Osobno se zalažem za cjelovitu BiH, stoga mi nikakva savezništva s onima koji bi BiH dijelili, poput Milorada Dodika, ne bi dolazila u obzir.
Jeste li prije petnaest godina potpisali peticiju za referendum o ulasku Hrvatske u NATO?
Mislim da nisam, no ok mi je da je postojala inicijativa za referendum o ulasku RH u NATO.
Slažete li se s Milanovićem da hrvatska vojska ne bi trebala niti na kakav način u okviru NATO-a sudjelovati u ratu u Ukrajini?
Hrvatska nije velika vojna sila, niti se može praviti da je. Nemamo previše resursa u opremi ni ljudstvu, ali taj nedostatak mogu nadoknaditi zemlje koje su bolje opremljene. S druge strane, imamo specifična znanja koja druge zemlje nemaju, ponajprije zbog našeg recentnog rata. To nas stavlja u jedinstvenu poziciju gdje možemo ponuditi nešto što mnogima nedostaje. Stav kluba zastupnika Možemo!, ali i moj stav oko sukoba u Ukrajini, jest da Hrvatska treba pomagati Ukrajini kao zemlji koja je pod ruskom agresijom. Smatram da Hrvatska treba pomoći tamo gdje može kvalitetno doprinijeti, primjerice u razminiranju, dokumentiranju ratnih zločina i procesuiranja ratnih zločina. Naš prijedlog iznesen je u Saboru, no premijer Plenković ga je odbio, vjerojatno jer nije htio prihvatiti prijedlog oporbe. Kasnije je Plenković napravio sličan dogovor izvan misije, kroz bilateralnu suradnju s Ukrajinom.
Kao klub zastupnika u Saboru htjeli smo da pomoć dolazi unutar misije NATO-a, ali u onim elementima u kojima je ona zaista kapacitirana i u kojima može konstruktivno pomoći Ukrajini. Što se tiče misije NSATU, dvije najvažnije političke institucije u zemlji, predsjednik Vlade i predsjednik Republike, govore potpuno suprotno o nečemu što ima direktan utjecaj na nacionalnu sigurnost. To držim krajnje neprimjerenim i neodgovornim prema hrvatskim građanima, koji imaju pravo znati sve potencijalne posljedice sudjelovanja u misiji, ali i prema saborskim zastupnicima koji bi o istom trebali glasati. Zato smo tražili da se sastane Vijeće za nacionalnu sigurnost kako bi se utvrdilo što je točno na stvari.
Možemo li očekivati da Možemo!-ov zastupnik u EU parlamentu Gordan Bosanac izađe iz kluba zastupnika Zelenih s obzirom na dihotomiju stavova o Palestini?
Upravo je Gordan Bosanac jedan od pokretača inicijative unutar zelenih za postizanje konsenzusa oko ključnih pitanja vezanih za Palestinu, te postoji visoka razina suglasnosti unutar grupe da odmah dođe do prekida vatre, da se odmah obustavi izvoz oružja Izraelu, da Izrael pusti humanitarnu pomoć u Gazu, da EK značajno poveća sredstva za financiranje UNWRA, da se u potpunosti podrži implementacija odluke Međunarodnog suda pravde, da se podržava rješenje dvije države, da se osudi nezakonito naseljavanje ne Zapdanoj obali kao i napadi izraelskih naseljenika na palestinsko stanovništvo.
Predsjednica ste stranke Nova ljevica. Zašto je ona i dalje registrirana na kućnoj adresi Rade Borić, premda je dobivala sredstva iz državnog proračuna od kojih ste mogli iznajmiti vlastiti prostor?
S obzirom na to da su sredstva koja su potrebna za ured prilično visoka, smatram da smo dobro funkcionirali koristeći druge resurse koji su nam bili na raspolaganju. Nova ljevica više nije parlamentarna stranka – ona više nema financijski priljev. Nova ljevica je u procesu integracije s Možemo!, stoga smo koristili prostor stranke Možemo! Nikada se nismo natjecali za prostor političkih stranaka jer to nismo smatrali potrebnim.
Kada možemo očekivati integraciju Nove ljevice s Možemo!?
Taj proces već traje, ali vjerujem da će integracija biti dovršena tijekom 2025. godine.
