Dvanaesto izdanje Zagreb Book Festivala, održano od 11. do 15. svibnja, okupilo je relevantna imena domaće i svjetske književnosti, novinarstva, sociologije i psihologije. Ta je programska širina bila i najveća prednost i najveći problem ovogodišnjeg ZBF-a. Festival je istovremeno pokušavao biti politički relevantan, tržišno atraktivan i intelektualno ozbiljan, što je ponekad rezultiralo zanimljivim tenzijama, a ponekad dojmu gledanja kulturnog ekvivalenta scrollanja po Instagram Reelsima.
Zagreb Book Festival ove se godine odlučio baviti temom “Mostovi”, što djeluje ili kao čin vrhunske hrabrosti ili manijakalne nekreativnosti, s obzirom na to da se radi o pojmu koji zvuči gotovo kompromitirano od silnog ponavljanja. U društvenopolitičkom trenutku kada pokušaji dijaloga sve više nalikuju simultanom monologu, mostovi su postali buzzword koji vole kulturne strategije, gradski uredi i LinkedIn objave o suradnji; nešto što zvuči dovoljno plemenito da nitko ne pita što zapravo povezujemo, tko s druge strane uopće stoji i postoji li još uvijek ikakva zajednička obala prema kojoj bi se moglo kretati.
Dvanaesto izdanje festivala, održano od 11. do 15. svibnja u prostorima Kulturno informativnog centra i Knjižare Ljevak, okupilo je relevantna imena domaće i svjetske književnosti, novinarstva, sociologije i psihologije, pokušavajući odgovoriti na dijagnozu svijeta koji je, prema riječima organizatora, rascjepkan i oslabljen. Zagreb se tako nakratko pretvorio u čekaonicu za bolje sutra, mjesto na kojem se pokušalo odgovoriti na pitanje koje danas lebdi nad gotovo svakim kulturnim događanjem: kako uopće organizirati razgovor u društvu koje je izgubilo kapacitet za slušanje?
To se pitanje uglavnom nije zadržalo samo u festivalskom predgovoru ni u prijemčivim PR formulacijama, nego se, manje ili više zanimljivo, usiljeno i repetitivno, provlačilo i kroz gotovo svaki program; od razgovora sa Sibilom Petlevski, Dortom Jagić i Ivicom Đikićem na otvorenju, preko njemačkog autora Uwea Wittstocka i njegove analize kulturnog raspada uoči nacizma, pa sve do psiholoških tribina o emocionalnim stanjima i književnosti kao svojevrsnom alatu samoregulacije. Ta je programska širina bila i najveća prednost i najveći problem ovogodišnjeg ZBF-a. Festival je istovremeno pokušavao biti politički relevantan, tržišno atraktivan i intelektualno ozbiljan, što je ponekad rezultiralo zanimljivim tenzijama, a ponekad osjećajem da uživo gledam kulturni ekvivalent scrollanja po Instagram Reelsima; nacizam, trauma, burnout, regionalni film, konstruktivno novinarstvo, self-help i klimatska katastrofa u razmaku od dvadeset minuta.
Programski gledano, festival je bio izrazito usmjeren na zvonka imena koja su svojevrsni kroničari i kroničarke raspada, bilo političkog, emocionalnog, klimatskog ili medijskog. To nije slučajno. Književni festivali posljednjih godina sve više funkcioniraju kao mjesta kriznog menadžmenta za urbanu srednju klasu, prostori u kojima se pokušava razumjeti zašto je osjećaj katastrofe postao trajno stanje svijesti. Gotovo je s pokušajima prodaje ideje kulturnog prestiža, bacili smo se u prodaju načina da emocionalno i intelektualno ne sagorimo!
Na otvorenju su Sibila Petlevski, Dorta Jagić i Ivica Đikić, u razgovoru sa Sanjom Baković, pokazali koliko je teško govoriti o povezivanju bez upadanja u banalnost. Petlevski je, predstavljajući svoj roman Duhovi zemlje, govorila o mostovima kao o napetom prostoru između povijesti i fikcije, činjenica i njihovih ideoloških reinterpretacija. Đikić je, s druge strane, inzistirao na tome da književnost nije alat društvenog inženjeringa i da joj je možda najveća vrijednost upravo u tome što djeluje sporo, individualno i kapilarno. Književnost ne spašava društvo u spektakularnom smislu; ona eventualno proizvodi sitne pukotine u načinu na koji razumijemo stvarnost.
Kada književni festivali pokušavaju književnosti dodijeliti funkciju društvenog ljepila, inzistirajući na tome da književnost mora povezivati, liječiti i graditi mostove, riskiraju da tekst svedu na alat korisnosti. U trenutku kada se od književnosti očekuje da bude terapeutska, društveno odgovorna, uključiva i emocionalno pismena, sve je manje prostora za njezinu destruktivnu, proturječnu i politički najnabijeniju dimenziju – njezinu imanentnu beskorisnost. Takvim tretmanom književnost lako postaje samo još jedan proizvod kulturnog wellnessa.
Iako se tema gdjegdje doista koristila dekorativno, kao lijepa metafora za bookmark, festivalski slogan i samopromociju svježe tiskanih knjiga autor(ic)a, bilo je i gorljivih razgovora u kojima je festival manje glumio harmoniju i otvoreno upirao u pukotine vlastite teme. Tada se najjasnije vidio vrlo specifičan tip urbane tjeskobe koji strukturira velik dio današnje kulturne scene. To je osjećaj da svijet ide prema katastrofi, a da je jedino što još možemo učiniti, a da se ne osjećamo potpuno beskorisno, ono što nam tako dobro ide: beskonačno analizirati, problematizirati i otvarati dijalog, samo nešto pametnije, nježnije i interdisciplinarnije.
Najbolji su programi zapravo pokazivali da književnost često funkcionira upravo suprotno od flastera. To se posebno vidjelo u programskom luku koji je spajao Uwea Wittstocka, Borisa Dežulovića, Caroline De Mulder i Boštjana Videmšeka. Wittstockova Veljača 1933. – Zima književnosti rekonstruira trenutak u kojem nacizam u svega nekoliko tjedana proždire intelektualni prostor Europe. De Mulder u Himmlerovim jaslicama otvara pitanje nacističkih rodilišta i reproduktivne politike Trećeg Reicha, dok Dežulović, očekivano, ulazi u povijest s dozom eksplozivne ironije i destruktivne lucidnosti. Paralelno s tim razgovorima, festival je bez većeg problema u isti programski okvir smjestio i razgovore o regionalnim filmskim hitovima, emocionalnoj iscrpljenosti i konstruktivnom novinarstvu Cathrine Gyldensted.
Ta kombinacija ponekad je djelovala nespretno, što vrlo precizno opisuje aktualni kulturni trenutak. Živimo u vremenu u kojem se razgovori o fašizmu, algoritmima, terapiji i burnout kulturi događaju simultano, unutar iste mentalne matrice permanentne krize. Sve je istovremeno političko, emocionalno i tržišno. I upravo se zato festivali posvećeni književnosti danas nalaze u čudnoj poziciji: pokušavaju održati ideju književnosti kao prostora ozbiljnog mišljenja, dok paralelno moraju funkcionirati unutar logike kulturne industrije koja traži emocionalnu pristupačnost, prepoznatljive teme i sadržaj koji se može prodati.
Festival knjige, sasvim je jasno, nije prostor susreta autora i publike; on je i sofisticirani mehanizam kulturne proizvodnje vidljivosti. Knjige se predstavljaju kao proizvodi koji moraju pronaći svoje mjesto na tržištu pažnje; tema traume bolje prolazi od teme klasnog sukoba, intimna ispovijest prodaje se lakše od formalnog eksperimenta, a psihološka ranjivost tržišno je puno isplativija od političke radikalnosti.
U tom gustom festivalskom rasporedu najviše strši segment koji bi se mogao nazvati “književnim Normabelom”. Neodoljivo iritantan segment festivala bile su upravo psihološki orijentirane tribine, poput onih s psihijatrom Darkom Marčinkom i psihologinjom Irenom Bezić, uz panele koji su pokušavali detektirati što točno konzumirati od teksta kada smo ljubomorni, razočarani ili emocionalno iscrpljeni.
Self-help je dominantna kulturna paradigma čiji se jezik infiltrirao u gotovo svaki segment kulturne proizvodnje – govorimo o “radu na sebi”, “emocionalnoj regulaciji”, “iscjeljujućim pričama”, “otpornosti” i “mentalnom zdravlju” čak i kada govorimo o književnosti. Čitatelj se ne tretira kao političko biće, nego kao emocionalno fragilan subjekt u potrazi za sadržajem koji će mu pomoći da ostane funkcionalan.
U ovom kontekstu književnost nije poželjna kao estetski rizik ili prostor političke subverzije; promatramo transformaciju teksta u nešto između kolektivne terapije, podcasta i sofisticiranog self-help mehanizma namijenjenog urbanoj publici koja je svladala vokabular vlastitih trauma, ali ih ne zna – ili još gore, ne želi – politički artikulirati.
Eto i najdepresivnijeg aspekta suvremene festivalske kulture: sve je manje prostora za književnost koja ne nudi rješenje. Književnost koja ne osnažuje. Književnost koja ne zacjeljuje. Čak i kada se radi o književnosti koja se bavi traumom, poželjno je da trauma dolazi s nekim oblikom katarze, otpornosti ili barem jasnog identifikacijskog modela. Čitatelj mora izaći iz knjige potresen i dobiti iskustvo dubine, ali nikako potpuni raspad vlastitih uvjerenja.
Književnost se, dakle, opasno približava statusu uslužne djelatnosti. Tržišni zahtjev je vrlo jasan: ponuditi toplu dekicu, safe space i utjehu. Ovaj zaokret prema biblioterapiji prazni džepove čitatelja i pacificira tekst, pretvarajući ga u alat za održavanje funkcionalnosti unutar sustava, umjesto u alat za njegovo demaskiranje. Dosadno!
Dok je tema “Mostova” nominalno pozivala na povezivanje različitih društvenih skupina, program je ipak ostao izrazito unutar jednog kulturnog miljea. To je publika koja zna tko je Dorta Jagić, koja će doći na tribinu o konstruktivnom novinarstvu Cathrine Gyldensted i koja razumije zašto je važno govoriti o historijskom revizionizmu. Festival je često gradio mostove unutar već postojećeg kulturnog balona, a puno manje prema onima koji u tom balonu odavno ne žele ili ne mogu sudjelovati.
To, naravno, nije problem samo ZBF-a, nego gotovo svih suvremenih književnih festivala. Oni su svojevrsni urbani rituali sredovječnih kulturnjaka, prostori potvrđivanja zajedničkih vrijednosti, estetskih preferencija i političkih pozicija. Mostovi se često grade između ljudi koji su ionako već na istoj strani rijeke. U tom smislu, ideja festivala kao mjesta stvarnog društvenog susreta pomalo je romantična fantazija. Ljudi koji ne čitaju suvremenu književnost neće magično početi dolaziti na tribine o povijesnom revizionizmu zato što se festival zove “Mostovi”.
Doduše, u toj nesavršenosti njegova je poštenija strana. ZBF barem nije pokušavao glumiti da može spasiti društvo književnošću. Bio je to festival urbane liberalne inteligencije koja pokušava shvatiti kako govoriti o katastrofi i kako zadržati ideju javnog prostora u vremenu potpune fragmentacije pažnje. Uspio je pogoditi u sridu, zvučati previše terapijski, zaglibiti u akademski snobizam, nalikovati grupnom sastanku ljudi koji su pročitali previše članaka o kraju demokracije, dati šaroliki spektar artikulacije mišljenja i shvaćanja polarizacije društva, a tu i tamo nešto pametno prosuti i o samoj pisanoj riječi. I najvažnije – barem nije zjapio prazan!
Mostovi koje je ovogodišnji Zagreb Book Festival pokušao graditi bili su raznoliki: od improviziranih dasaka, preko dobro isplaniranih konstrukcija, do onih što se grade već godinama, međutim, bez naznake završetka radova. U gradskoj močvari koja funkcionira po logici izoliranih mikrosvjetova, paradoksalna je istina da je već i sama činjenica da ljudi pet dana sjede, suprotstavljaju se i pokušavaju slušati drugu ili drugog zapravo sasvim solidan otpor općoj anesteziji. To je lijepo i pohvalno, ali baš i nema neke veze s književnosti.
