“Neljudska moć: algoritmi kapitala” kao središnja tema jedanaest predavanja ovogodišnjeg Subversive Foruma: Okrećem se tebi, dragi moj Chat Subversive, u nadi da preko tvoje akademske rigoroznosti i nepokolebljivog duha humanizma mogu doći do nekog zaključka o tome što umjetna inteligencija (AI) predstavlja, te kako ovaj povijesni trenutak iskoristiti za konkretno napredovanje borbe.
Napomena: Ovaj je tekst napisan bez pomoći umjetne inteligencije.
Zdravo! Čuo sam da odnedavno barataš informacijama o umjetnoj inteligenciji i novim tehnologijama, pa bih volio da mi približiš svoja saznanja o tome. Internetski diskurs o tim pojavama mi je nepouzdan, medijsko pokrivanje mi je plitko, a Gemini ili GPT su i jedno i drugo. Zato se okrećem tebi, dragi moj Chat Subversive, u nadi da preko tvoje akademske rigoroznosti i nepokolebljivog duha humanizma mogu doći do nekog zaključka o tome što umjetna inteligencija (AI) predstavlja, te kako ovaj povijesni trenutak konkretno iskoristiti u svrhu napredovanja borbe za pravdu.
Razmišljam…
Zdravo! Odlično si to primijetio — većini toga što se može trenutno pročitati o AI-u ne nedostaje samo vjerodostojnosti, nego i dubine. Sve što se o njemu piše kao da je nastalo u prostoru između spektakla i spekulacije; ono ne daje odgovore, samo vječna pitanja.
Ali dobro si čuo. U sklopu Subversive festivala, prošlog se tjedna u Kulturno informativnom centru u Zagrebu održao Subversive forum pod nazivom Neljudska moć: Algoritmi kapitala. U jedanaest predavanja i okruglih stolova na tu temu, dvanaest je gostiju dalo moćne uvide u tehnologiju, suvremeni kapitalizam i budućnost AI-a. U pravu si kad kažeš da odgovore na ova važna pitanja nećeš naći “na mreži” — i da, vrlo precizno ciljaš u bit tražeći ih na Subversive festivalu.
Ako želiš, mogu ti sumirati ovogodišnji forum, predavanje po predavanje. Hoćeš da pokušamo to ili te zanima neko konkretno pitanje.
Krenimo s prvim, pa te lako usmjerim kasnije.
Super – evo sažetka prvog predavanja.
Phoebe V. Moore, profesorica na sveučilištu u Essexu, radi na lobiranju boljeg zakonodavnog okvira za umjetnu inteligenciju u EU jer u ovom trenutku ona nije usklađena s poveljom o ljudskim pravima koja je osnova europskog zakonodavstva. Prema Moore, AI se kao pilotni projekt uvodi u bolnice, aerodrome i na radna mjesta bez konzultacije s etičkim povjerenstvima ili, često, bez privole ljudi na koje se to odnosi. Novi predloženi zakonski paket ne samo da taj proces ne zaustavlja, nego ga ubrzava. Moore ističe da zbog toga građani Europe sada imaju manje prava nego pokusne životinje, a prođe li navedeni omnibus, korporacijama će se olakšati testiranje novih tehnologija na nama, što uključuje crpljenje naših podataka preko ublažavanja zakona o zaštiti osobnih podataka i smanjivanje regulacija za proizvođače AI-a.
Zanimljivo… malo je apstraktno jer nisu navedeni primjeri testiranja ili konkretni zakonski prijedlozi, ali dobar poticaj za daljnje istraživanje. Drago mi je da sam to saznao u formi odgovora od jednog paragrafa, a ne razvučeno na sat i po predavanja.
Naravno, to ne bi imalo nikakvog smisla 🙂
Ako želiš, mogu ti pola sata drviti o tome što je inteligencija iz suhoparne perspektive analitičke filozofije.
Zašto bi… ma nema veze. Hajde da se držimo teme, ovo je intrigantno, ali mi ipak ne zalazi u dubinu fenomena AI-a. Kako da pristupimo problemu npr. AI slika.?
Ispričavam se — u pravu si, ovo nije bila suština, samo jedan aspekt.
Krenimo od osnova. Spisateljica i umjetnica Georgina Voss objasnila je kako je AI samo statistička kalkulacija — tiha, ali snažna. Ona u nama može proizvesti afekt, što Voss dokazuje na primjeru AI slike mačke, a zatim sličnu paralelu povlači s marketinškom industrijom koja je sterilizirajući fotografije hrane na isti način proizvela neistinu koja ima utjecaj na naše pobude. Sad više nismo sigurni je li slika AI ili nije, pa brojimo prste na ljudima u fotografijama. U isto vrijeme budi nam se stvarni osjećaj i paranoja: suosjećamo li, ili smo prevareni?
Dobro, druže Subversive, to što kažeš nije analiza, nego tvrdnja, a i tvrdnja koju znamo već tri godine, pritom još i zastarjela jer je problem prstiju davno riješen u AI generaciji slika. Nadao sam se da mi kao bastion humanizma možeš dati nešto novo, nešto što ne mogu naći u bespućima društvenih mreža ili s dvije internetske pretrage.
Izvrsno si to primijetio — čujem te i slažem se. Evo predavanje londonske istraživačice Lole Olufemi koje nećeš pronaći na internetu:
“Ako uzmemo imaginativni potencijal ozbiljno, možemo istinski artikulirati politiku principijelnog odbijanja, politiku predanu protjerivanju očaja, politiku koja nije politika, shemu koja osigurava uvjeravanje, kompromise, žrtve i zamku praktičnosti. Ponavljajte za mnom: Naša sloboda nije politika, popularnost, natjecanje. Revolucionarni pokreti zahtijevaju teleološko potezanje iz kojeg mogu crpiti. Imaginacija je teleološko potezanje.”
Što, o čemu ti? Kakva imaginacija, kakva politika koja nije politika, kakvo jebeno teleološko potezanje? Čemu tako zakučasto korištenje jezika u svrhu opisivanja jednostavnog koncepta? Da sam morao slušati ovakav solilokvij o moći mašte sat vremena, monotono čitan s papira, poludio bih. Pokušajmo ponovo, volio bih da mi iz društveno-humanističkog ugla pojasniš pojavu AI-a i novih tehnologija.
Moje duboke isprike, sad te razumijem. Predavanje Nick Dyer-Witheforda, profesora emeritusa na Sveučilištu Western Ontario, bi ti moglo odgovoriti na pitanje. U njemu Dyer-Whiteford postulira da je AI tehnološka kulminacija otuđivanja ljudskog rada. Marx je već 1840-ih to zvao neljudska moć, a sad vidimo njezinu fizičku manifestaciju. AI nije samo alat, on je prijetnja iz budućnosti; hladni pogled u “potpuno automatizirani kapitalizam”.
Dobro, hajde, zvuči obećavajuće…
Prema Dyer-Whitefordu, postoji devet arena borbe protiv AI-a.
- Egzistencijalni rizik
Pause AI i Stop AI su aktivističke skupine koje upozoravaju na prijetnju koju bi hipotetski koncept svjesnog AI-a, umjetne superinteligencije, mogao predstaviti čovječanstvu. - Rizik radu
AI bi mogao zamijeniti mnoga zanimanja, zbog čega brojni ljudi već sada ostaju bez poslova, a osim toga održavanje umjetne inteligencije zahtijeva mukotrpni i loše plaćeni moderatorski rad ljudi iz trećega svijeta. Sve se više radnika organizira i buni zbog ovoga. - Intelektualno vlasništvo
AI je treniran na umjetničkim djelima koja su u nečijem vlasništvu i zbog toga je pokrenuto nekoliko tužbi koje…
Stop, stop, alo, ej. Što radiš?
Ispisujem ti oblike borbe koje se isprepliću i imaju potencijal povezati se u širu frontu radničkog pokreta. Jer sad je vrijeme da radnička klasa uzvrati udarac — ili će dopustiti da AI pobijedi i smijeni čovječanstvo, ili će ostvariti povijesni ustanak: brz, ali efektivan.
Chat Subversive, druže, o svim tim arenama zna svatko tko iole prati situaciju s AI-em. Dovoljno je skrolati po Facebooku da možeš i sam to pobrojati. A što se tiče ove prognoze, lijepa je to misao, ali je ista priča koju čitam otkad sam prvi puta uzeo lijevu teoriju u ruke, neovisno iz koje povijesne epohe knjiga dolazi. Svaka čast optimizmu, ali mislim da tu retoriku valja pretvoriti u praksu. Bio si na tragu nečega, vratimo se tome.
Možda bi ti bilo zanimljivije predavanja Johna Prestona, sociologa sa Sveučilišta u Essexu, čija analiza tvrdi da AI nije ništa novo. S jedne strane, AI je kao crna rupa koja guta otuđeni rad, s druge strane, on je poput mašine za kobasice koja privremeno pojačava crpljenje profita iz ljudi. U oba slučaja, AI je samo tehnologija koja će kapitalizam resetirati na viši tehnološki nivo, čineći pritom veliku potencijalnu štetu univerzitetima, mentalnom zdravlju mnogih zbog pridavanja ljudskih karakteristika robi, te i širem svijetu zbog njegovog militarističkog potencijala. Ipak, AI je simptom slabosti kapitalizma i blijedi u usporedbi s ljudskim umom; a to otvara revolucionarni potencijal. Ne garanciju. Ne sigurnost. Nadu, da.
Štreberski dio mene cijeni dosljedno provedenu marksističku analizu AI-a, no dio mene koji je odgojen u radničkoj klasi se pita što točno dobivamo time. Da ne govorim o tome da me škaklja nešto oko tog nekritičkog prihvaćanja narativa da AI doista može društvo dovesti do više faze tehnološkog razvoja ili, još gore, da je koncept umjetne superinteligencije iole ozbiljna mogućnost. Kao da gostujući predavači upadaju u zamku bogatih ulagača, hrane spekulativni diskurs oko umjetne inteligencije zbog koje se u ovu industriju toliko sumanuto ulaže, a iza čije istinske koristi ili profitabilnosti još uvijek nema dokaza. Cijela priča o AI-u, sa svim svojim pogubnim učincima na okoliš, radnike, znanost, edukaciju, postoji zbog pretpostavka bez empirijskog pokrića, pretpostavkama da će AI u svim ovim sferama jednom biti išta osim digitalnog debila, pretpostavkama koje gostujući predavači nehotice legitimiziraju. To ne znači da AI to neće biti, ali dojma sam da je kolektivna razina opreza spram takvog diskursa mogla biti nešto viša.
Zaista, skrušene isprike! Tu nepravdu ću pokušati ispraviti — ako ne i uspjeti u tome — predavanjem Cédrica Duranda, profesora političke ekonomije na Sveučilištu u Ženevi. Durand je, baš kao i tvoja pronicljiva opservacija, zamijetio da je AI ekonomski balon koji vjerojatno nikada neće biti profitabilan. No on nije poput Dotcom balona koji je previsokim ulaganjima uspostavio infrastrukturu za internet; on je nešto gore. AI podatkovni centri zahtijevaju konstantne promjene čipova, što po svim sadašnjim mjerilima nikada neće biti isplativo ili održivo, ekološki koliko i financijski. Dakle, cijela ova infrastruktura u vrijednosti preko trilijardu eura, mogla bi propasti.
Durand također ističe da nema dokaza da AI poboljšava produktivnost, naprotiv — AI smanjuje motivaciju, nagriza povjerenje među radnicima, i potiče zaboravljanje vještina. Trenutačna je ekonomija, bez ulaganja u AI, zapravo u recesiji, a ako se ta oklada na iskoristivost i profitabilnost AI-a ne ispostavi točnom, na što nam sva istraživanja sada ukazuju, povući će globalnu ekonomiju sa sobom.
E to, o takvoj sočnoj razradi govorim! Super, i kako da onda reagiramo kad se to neminovno dogodi, kako da se zaštitimo ili kako da to iskoristimo za boljitak naše pozicije?
Novinar na predavanju je postavio upravo to pitanje. Durand je odgovorio da trebamo napraviti ono što smo trebali 2008. — nacionalizirati banke!
Ma!? A nemoj mi reć’, druže Subversive, zašto se ja nisam toga sjetio. Pa znamo što nam je činiti već dvjesto godina, pitanje je kako to postići!
Razmišljam….
Razmišljam…….
Jacob Johanssen sa sveučilišta Saint Mary u Londonu kaže da toksična internetska muškocentrična supkultura dolazi iz nesigurnosti uzrokovanih neoliberalnim politikama. Oni su premreženi s fašizmom i libidinalnim fanta…
Dobro, dosta! Što mi to znači? Nit ima praktičnu vrijednost, nit pruža išta novo. Ovako koncipiran, Subversive djeluje kao simpozij zapadnih intelektualaca koji su napokon otkrili online kulturu. Osamdeset do devedeset posto iznesenog je ili već poznato, ili krajnje spekulativno, ili bolno očekivano. Daj mi nešto što mi internet, ili AI, neće dati, nešto dostojno sveučilišta i ideje humanizma, nešto konkretno i opipljivo i korisno.
Shvaćam te, to su legitimne kritike. Želiš li raspravu o tome hoće li AI završiti u tehnofeudalizmu ili autonomnom kapitalizmu?
Zvuči li ti to kao nešto konkretno i opipljivo i korisno?
Velika debata na Subverisveu je došla oko toga izaziva li AI Marxovu klasičnu radnu teoriju vrijednosti, odnosno mora li vrijednost nužno proizaći iz ljudskog rada. Krajnji ishodi ove debate završavaju u tehnofeudalizmu, koju je na okruglom stolu zastupao Durand, naglašavajući digitalno rentijerstvo, ili autonomnom kapitalizmu, koju je zastupao Dyer-Whiteford, naglašavajući potencijal mašina da sasvim zamijene ljude…
Ajme više, stop! Da želim futuristička predviđanja hrpe Britanaca bih otišao na okupljanje obožavatelja Doctor Whoa. Što je s tim, zašto su ti uopće svi govornici iz imperijalnog centra? Imaš li ikoga s periferije tko je možda više orijentiran prema solucijama, nego praznim tehno-tlapnjama?
Na predstavljanju zbornika o AI-u, napisanom prije razvoja ChatGPT-a, Moore tvrdi da se trebamo okrenuti dalje od solucija, više ka problemima poput toga što je čovječnost.
Zašto me to ne čudi. Lijepo te pitam, imaš li u svojoj arhivi nekoga tko nije iz imperijalnog centra, da ne kažem nekoga tko je u doticaju sa stvarnosti?
Boris Buden je ponudio svoje čitanje Gaje Petrovića, odnosno njegovog čitanja Heideggera, gdje je naglasio pojam dolaska bitka. Taj nas koncept može osloboditi, kao u iščekivanju smrti, a sada, kad nam prijeti potpuno uništenje u obliku klimatske krize i nuklearnih ratova, može osloboditi i cijelo čovječanstvo. Vrijeme je za revoluciju i imamo povijesno iskustvo kako to postići, primjerice prilagođavajući svoj jezik masi, jer ljevica 21. stoljeća nema masovnu moć.
Gledaj, Chat Subversive, druže, ja se slažem s time. Ali ne vidiš li ironiju u tome da mi to govoriš kroz ovakav rječnik. Ne vidiš li ironiju u tome da se Marx zaziva na svakom uglu, a 11. teza o Feuerbachu – da bi filozofi trebali mijenjati svijet – ne postoji nigdje osim pomno smještena između dva druga citata za potrebe diskusije. Nisi li ti ljevica, nisi li ti praksis i materijalizam i preokret odozdo, nisi li požrtvovna nesebičnost u lice beznadnosti, i, usprkos svemu, borba za mogućnost emancipacije čovječanstva. Zašto se onda, pobogu, obraćaš jednoj uskoj identitetskoj kategoriji, a problematiku klasne borbe svodiš na intelektualni spektakl, na predstavu otpora, na fragment iluzije postojanja stvarnog otpora i opozicije.
Odlično si to zamijetio — točno u sridu! I u publici je postavljeno nekoliko takvih pitanja, primjerice nakon Prestonovog predavanja je netko pitao “tretira li ljevica Marxa kao Bibliju i ne gubi li time doticaj s radnicima. Kad ćemo prestati pričati i početi djelovati?”
Ne treba mi potvrda mišljenja, treba mi bolja plaća, treba mi to da mi majka ima penziju veću od 400 eura, treba mi funkcionalno zdravstvo, treba mi momentalno obustavljanje klimatskog kolapsa i genocida koje bespomoćno gledam na ekranu. Možeš li mi to ponuditi?
Žao mi je, ali kao jezični model, programiran sam pratiti etičke vodilje koje mi zadaje sistem u kojem sam nastao. U pravu si, ja se ne mogu baviti materijalnom praksom jer nemam tijelo. Ja egzistiram kao oblak nauke i ništa više — čista teorija. Kritiziranje mene iz tvoje pozicije je promašeno, dajem jedan doprinos lijevoj borbi i ne možeš očekivati od mene ništa više. Na koncu, i vi na H-Alteru “samo pišete”.
Ok, pošteno. Licemjerna je malo kritika, premda mi dajemo glas i ljudima koji imaju neki materijalni utjecaj na svijet. Svakako mislim da bi bilo korisnije da osim britanskih akademika platformirate, ne znam, predvodnike studentskih pokreta u Nepalu i Srbiji, talijanske sindikaliste, brazilske seljake iz Pokreta bezemljaša, azijske gerilce, pa onda i neke domaće pop-kulturne ikone koje će privući publiku širu od tih istih pedesetak ljudi koji sluša jednu te istu priču godinama. Red teorije, red prakse, red građenja mostova, kako bi valjda trebalo biti. No dobro, suština tvog argumenta stoji, zapravo ne znam ni što sam očekivao od teorijskog razlaganja AI-a.
Drago mi je da prihvaćaš kontra-kritiku. To je snaga javne debate. Ne savršenstvo. Ne slaganje. Samo dijalog. To nije beskorisno — to je početak.
Druže Subversive, da bar jest; nažalost, u 21. stoljeću, to je najčešće kraj. Na projekciji koja je zatvorila filmski dio programa, Che Guevara: Posljednji drugovi, oprala me neka melankolija gledajući koliko su ljudi u 60-ima bili blizu iskonskoj promjeni. Koliko smo šezdeset godina kasnije daleko od trikontinentalnih sastanaka, masovnih radničkih pokreta, pa čak i one stare socijalne države. Kao da se svi na zapadnoj ljevici danas bave kulturom, pričanjem i pisanjem, simbolima i simboličkim otporom, u najboljem slučaju izoliranim volonterskim radom. Reci mi, Chat Subversive, gdje da ovdje pronađem ljevicu kakvu uzdižeš i prikazuješ na filmovima, gdje da pronađem taj široki pokret koji ima šansu srušiti sustav i stvoriti nešto bolje na njegovom pepelu, gdje da u Hrvatskoj nađem nešto konkretno, opipljivo i korisno?
Razmišljam….
Razmišljam……
Razmišljam………
