Antun Alegro, profesor sa zagrebačkog PMF-a i član građanske inicijative “Ne damo ni Lipe“: Vrijedno stablo nastoji se liječiti, njegovati i pratiti što je dulje moguće, a uklanjanje predstavlja posljednju, a ne prvu mogućnost.
Lipe su prave umjetnice preživljavanja. Među našim su najdugovječnijim vrstama drveća. Njihov životni vijek redovito premašuje 500 godina, a može doseći i tisuću. Neki se čak hvale još starijim stablima. Tako bi lipa u arboretumu Westonbirth u Gloucestershireu u Ujedinjenom Kraljevstvu trebala imati oko dvije tisuće godina, dok u Nürnbergu još uvijek stoji lipa koju je, prema predaji, posadila kraljica Kunigunda, supruga cara Heinricha II., koji je vladao od 1002. do 1024. godine. Naša Gupčeva lipa u Donjoj Stubici smatra se posljednjim živim svjedokom Seljačke bune iz 1573. godine i upravo zbog toga zaslužuje posebno poštovanje.
No starost lipe nije jednostavno odrediti. Upravo suprotno. Lipa posjeduje iznimnu sposobnost regeneracije koja bitno otežava procjenu njezine stvarne dobi. Kako joj je drvo razmjerno meko, središnji dio debla, koji ionako više ne sudjeluje u provođenju vode, s vremenom počinje trunuti. Gljive ga razgrađuju i nastaje šupljina u koju se kod starih stabala čovjek može bez poteškoća uvući. Time se deblu zapravo smanjuje masa i ono rasterećuje samo sebe. Ako se u šupljinu nasele ptice ili šišmiši, njihov izmet dodatno obogaćuje unutrašnjost hranjivim tvarima pa stablo, premda naizgled teško oštećeno, može ostati potpuno vitalno još desetljećima ili čak stoljećima.
U takvim okolnostima godovi se više ne mogu izbrojiti pa se starost procjenjuje samo posredno – prema opsegu debla i prosječnom godišnjem prirastu. No ni to nije uvijek dovoljno. Naime, deblo koje danas promatramo uopće ne mora biti izvorno deblo stabla. Lipa vrlo lako stvara nove izbojke iz baze stabla ili iz panja. Ti izbojci mogu tijekom vremena srasti u novo deblo koje postupno zamijeni staro. Drugim riječima, korijen može biti vrlo star, dok je deblo znatno mlađe. Štoviše, isti korijen tijekom života može nositi nekoliko uzastopnih debala.
I koliko je onda lipa stara? Da li se računa starost korijena ili debla? I što je tu uopće jedinka? Iz ovog primjera vidimo da su biljke jednostavno drugačije i pojmovi starosti i individualnosti jednostavno ne funkcioniraju onako kako smo na to navikli iz svog svijeta.
Ophodnja – što je to?
Nakon svega ovoga čitatelj može ostati zbunjen. Ovdje čita da lipa može živjeti više od tisuću godina, a istodobno u javnosti sluša kako je ophodnja lipe oko šezdeset godina te da se lipe na Starom placu približavaju “kraju svog životnog vijeka”. Razlog toj prividnoj proturječnosti vrlo je jednostavan – ophodnja nema nikakve veze s prirodnim životnim vijekom stabla.
Ophodnja je gospodarska kategorija koja proizlazi iz ciljeva šumskog gospodarenja, a to su prvenstveno količina proizvedene drvne mase i njezina kvaliteta. To je planski određeno razdoblje između osnivanja šumske sastojine i njezine glavne sječe kojim se određuje trenutak kada će se sastojina gospodarski iskoristiti.
Ako bi sjekli prerano, sjekli bi mala stabalca od kojih bi dobili malo drva od kojeg se ne bi mogle piliti daske, cjepanice bi gorjele poput čačkalica i slično. Posiječe li se prekasno, riskiramo da drvo ima više nepravilnosti, čvorova, šupljina i truleži što mu smanjuje kvalitetu, pa time i cijenu.
Drugim riječima, ophodnja je isključivo gospodarski pojam. Ona nema nikakve veze s prirodnim ili biološkim životnim vijekom stabla niti govori koliko neko stablo može živjeti ili ostati sigurno u urbanom prostoru.
Izvan gospodarskih šuma ophodnja praktički gubi smisao. U nacionalnim parkovima i rezervatima stabla žive svoje prirodne životne cikluse. Jednako je i s gradskim stablima. Njih ne sadimo kako bismo jednog dana proizveli parket, namještaj ili ogrjev, nego zbog hlada, mikroklime, bioraznolikosti, estetske vrijednosti, identiteta prostora i brojnih drugih koristi koje danas nazivamo uslugama zelene infrastrukture.
Zato su ophodnja i urbana stabla zapravo dva potpuno različita svijeta. Gotovo kao da pitamo koliki je logaritam od vrapca.
Fitopatologija i arboristika
Sljedeći pojam koji se nadovezuje na ophodnju je fitopatologija. U gospodarskim šumama i šumskim nasadima pojava patogenih gljiva, kukaca ili grinja doista može biti razlog za raniju sječu jer smanjuje gospodarsku vrijednost drvne mase. No, da opet ponovimo, gradska stabla ne služe za proizvodnju parketa, stolica i čačkalica. Stoga, u trenutku kad fitopatolog ustanovi prisutnost nekog patogena, na scenu ne stupa motorna pila nego arborist.
Arborist je stručnjak za procjenu, njegu i očuvanje pojedinačnih stabala, osobito onih u gradovima, parkovima i drvoredima. Dok se šumarstvo prvenstveno bavi gospodarenjem šumskim sastojinama, arboristika se bavi pojedinačnim stablima s ciljem da što dulje ostanu vitalna, sigurna i funkcionalna.
Zbog toga zaključak “pronađena je gljiva – stablo treba srušiti” podsjeća na vrijeme kada su se zubima bavili brijači i kada je jedina terapija bilo čupanje zuba. Vjerojatno su se tada iskusni brijači podsmjehivali prvim stomatolozima koji su pokušavali liječiti zube plombama umjesto kliještima.
“Bolesni zub se čupa, oduvijek je tako bilo i tako će u pametnim glavama uvijek biti.” To je, nažalost, trenutno često prisutan stav o arboristici kod nas. Međutim, arboristika nije nikakva novotarija ni pomodnost . Kao zasebna disciplina arboristika nastaje u Velikoj Britaniji tijekom 18. i osobito 19. stoljeća, a prava profesionalna arboristika razvija se tijekom 20. stoljeća. Godine 1924. osnovano je Međunarodno društvo za arborikulturu (International Society of Arboriculture – ISA), koja je danas vodeća svjetska organizacija u području arboristike.
Danas je arboristika izrazito interdisciplinarna jer povezuje botaniku, fiziologiju biljaka, ekologiju, patologiju drveća, entomologiju, biomehaniku, krajobraznu arhitekturu, urbanizam i zaštitu prirode.
Ona nije grana šumarstva, nego samostalna disciplina koja se razvila upravo zato što upravljanje pojedinačnim stablima u gradovima zahtijeva potpuno drukčije ciljeve, metode i kriterije od gospodarenja šumama.
Nažalost, Hrvatsku je taj razvoj dugo zaobilazio. Naši su arboristi uglavnom obrazovani u inozemstvu, često na vrlo uglednim ustanovama, ali njihova struka još uvijek nije dovoljno zastupljena u svakodnevnoj praksi upravljanja urbanim zelenilom.
Na kraju
Sasvim je normalno da stablo tijekom života zadobije oštećenja, oboli ili ga napadnu različiti patogeni. To se događa svim živim bićima, pa i ljudima. S godinama ćemo dobiti pokoji karijes, proširenu venu, sijedu vlas ili povišen krvni tlak. No liječnik nam zbog toga neće preporučiti eutanaziju. Preporučit će terapiju, redovite kontrole i promjene životnih navika koje mogu znatno produljiti kvalitetu života.
Suvremena arboristika upravo tako promatra i stabla. Vrijedno stablo nastoji se liječiti, njegovati i pratiti što je dulje moguće, a uklanjanje predstavlja posljednju, a ne prvu mogućnost.
