Obvezni vojni rok ponovno bi u Hrvatskoj trebao biti uveden isključivo zato što su vladajući odlučili ozakoniti svoju volju, neutemeljenu na ozbiljnim argumentima. Igor Tabak: “Ova je tema jednostavno previše ozbiljna da bi se lomila preko koljena.” Goran Redžepović: “Nema strategijskih i doktrinarnih dokumenata kao i sigurnosnih procjena koje opravdavaju uvođenje vojnog roka.”
Nema potrebe okolišati. Uostalom, ne bi to bilo niti pošteno. Dakle, ponovno uvođenje obveznog vojnog roka u Hrvatskoj sramotna je politička manipulacija, što je vidljivo „iz aviona“. Da to shvatite ne morate biti vojni stručnjak. A još je gore kad sve nedostatke, od nepostojanja ozbiljne pripreme za vraćanje vojnog roka do potpune promašenosti te ideje zbog planiranog načina realizacije, nabroji stvarni autoritet za ovu temu.
Uz to, način na koji politički vrh brani vraćanje obveznog vojnog roka najblaže je rečeno – tragikomičan. Tome neizostavno treba dodati i dodatne posljedice, mnogo šire od pitanja treba li Hrvatskoj uopće takva, zapravo provizorna, vojna obuka civila. Među najozbiljnije negativne posljedice svakako na vrh popisa možemo staviti – kršenje ljudskih prava ignoriranjem odredbi Ustava Republike Hrvatske i Povelje EU o temeljnim pravima.
Obvezni vojni rok (ili ono što se pod tim pojmom pokušava „prodati“) ponovno bi u Hrvatskoj trebao biti uveden isključivo zbog toga što su vladajući odlučili ozakoniti svoju volju neutemeljenu na ozbiljnim argumentima. Uostalom, netko raspoložen za pošalice mogao bi se zapitati kako se sad uopće najavljuje vraćanje ukinutog vojnog roka kad je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, u ožujku 2022. godine, povodom napada Rusije na Ukrajinu izjavio: “Vojni rok u Hrvatskoj nije ukinut, već je zamrznut.“ Pa je li se sad ponovno uvodi ili se „odmrzava“?
„Obvezno služenje vojne obveze postalo je od 2016. na ovamo popularna tema desnih stranaka u Hrvatskoj – prvo HSP Ante Starčević, pa Mosta, a onda i Hrvatske demokratske zajednice. Ipak, u više navrata političkog pokretanja ove teme – gotovo da nema službenih podataka o tome kakav bi se sustav tu zapravo uvodio.“, za H-Alter podsjeća Igor Tabak, analitičar portala Obris. „Ne samo da nije jasno radi li se tu tek o ‘odmrzavanju’ onoga što je Hrvatska imala do kraja 2007. godine, ili je riječ o nečem kompletno novom. Jednako tako, u javnim spomenima obveznog služenja vojne obveze ustrajno se miješaju dvije temeljito različite svrhe kojima bi takva aktivnost trebala služiti – 1) boljoj popuni djelatnog sastava Oružanih snaga, te 2) nečem bitno manje ozbiljnom (tu se spominje jačanje sigurnosne kulture, obuka pružanja prve pomoći ili snalaženje u prirodi).“
Tabak upozorava i da se spominje vojna obveza samo za mladiće. „To je bilo tipično za sustave iz prošlog stoljeća“, kaže, „dok bi elementarna spolna ravnopravnost građana danas izričito ukazivala na izjednačenu službu za pripadnike oba spola (baš kako i muškarci te žene mogu jednako služiti u djelatnome sastavu Oružanih snaga RH)“.
Tabak nabraja još argumenata u prilog tvrdnji da je najava vraćanja obveznog vojnog roka nedovoljno promišljena i nepripremljena: „Od 2013. godine, odnosno tadašnjeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju itekako je aktualno i pitanje utjecaja ovakve obveze na iseljavanje mladih građana (koje je itekako ozbiljan problem i bez dodatnih državnih prisila). Ukratko, riječ je tu o nizu pitanja na koja bi prvo Vlada morala biti u stanju odgovoriti u okviru javno objavljenog koncepta novog sustava obveznog služenja, da bi se onda svaki novi sustav uvodio tek nakon opće i detaljne javne rasprave, i temeljem konsenzusa glavnine ozbiljnih političkih snaga u društvu. Naime, ova je tema jednostavno previše ozbiljna da bi se lomila preko koljena, na način da novi sustav zgasne po prvoj idućoj većoj izbornoj promjeni vlasti“, objašnjava Tabak.
Da je u slučaju donošenja odluke o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka riječ o najprizemnijem političkom voluntarizmu potvrđuje i Goran Redžepović, vojni analitičar sa zavidnom vojnom karijerom koji je više puta kritizirao primjere nekompetentnosti prilikom donošenja strategijskih odluka u vojnim pitanjima.
Redžepović je vojni pilot koji je pobjegao iz JNA odbivši sudjelovati u napadu na Sloveniju i Hrvatsku i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci u Domovinskom ratu. Nakon desetljeća provedenog u HV-u, do prošlogodišnjeg odlaska u mirovinu, puna dva desetljeća radio je u EUROCONTROL-u, paneuropskoj civilno-vojnoj organizaciji koja upravlja zračnim prometom u Europi. Zadnja velika aktivnost u EUROCONTROL-u bila mu je vođenje grupe čiji je zadatak bio implementacija sposobnosti EUROCONTROL-a za centralizirano procesuiranje vojnog plana leta na razini Europe.
„Da je pri donošenju odluke o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka u Hrvatskoj prevladao voluntaristički pristup potvrđuje činjenica da je prvo donesena politička odluka, a onda se išlo na prilagođavanje temeljne vojne izobrazbe takvoj odluci“, izjavio je Goran Redžepović za H-Alter. Pojasnio je i kakve su posljedice takvog pristupa: “Nema strategijskih i doktrinarnih dokumenata kao i sigurnosnih procjena koje opravdavaju uvođenje vojnog roka, a slijedila je neprofesionalna priprema za regrutaciju nove generacije vojnika.” Ministar obrane Ivan Anušić naprotiv tvrdi da je za obuku ročnika “apsolutno sve spremno”.
Redžepović upozorava da je posljedica tih propusta, između ostaloga, i „nepostojanje definiranog načina selekcije polaznika vojne obuke“, kao i „nepostojanje programa o održavanju stečenih znanja, vještina i navika“ nakon što vojna obuka završi. Da je odluka o vraćanju vojnog roka donesena samo zbog toga što vlast time pokazuje moć da tako nešto učini, a ne zato što će Hrvatska na taj način imalo uvećati svoju vojnu snagu, pokazuje i to što ne postoji niti jedno relevantno sociološko istraživanje o odnosu nove generacije mladića prema uvođenju vojnog roka.
Drugim riječima, čitava politička predstava ne da stoji na klimavim nogama nego ne stoji ni na čemu. Naime, obvezni vojni rok je ukinut 1. siječnja 2008. godine jer je interes za „služenje vojske“ drastično je opao. Iz godine u godinu sve više ljudi pozivalo se na priziv savjesti. Sredinom devedesetih Hrvatska je imala 25.053 ročnika i 211 zahtjeva za civilno služenje vojnog roka. Desetljeće kasnije, vojni rok je odslužilo 7829 ročnika, a civilnu službu 9512.
Nema logike u vraćanju vojnog roka ako ne postoji istraživanje koje bi pokazalo da je došlo do promjena u vrijednostima koje nove generacije želi braniti i čuvati, što ističe i Goran Redžepović. Imamo samo „šuplje priče“ političara koji po dužnosti moraju braniti neobranjivo.
Jedna od tih neobranjivih teza je da je dovoljna vojna obuka od osam tjedana, koliko je predviđeno, što je potvrdio državni tajnik u Ministarstvu obrane Branko Hrg. Nitko od vojnih stručnjaka s kojima smo razgovarali na tu temu ne slaže se da se u samo dva mjeseca može provesti ozbiljna vojna obuka, za razliku od prorektora Sveučilišta obrane Dr. Franjo Tuđman Marinka Akrapa koji je novinarima izjavio da je osam tjedana dovoljno za stjecanje temeljnih vještina.
Urnebesno je zanimljivo Akrapovo objašnjenje zbog čega je predviđeno da vojna obuka traje samo dva mjeseca koje je kontradiktorno njegovoj netom ranije izrečenoj tvrdnji da je dva mjeseca obuke dovoljno. “Ako bi, primjerice, osposobljavanje trajalo četiri mjeseca, studenti bi izgubili cijelu godinu zbog četiri mjeseca. Model koji imamo pokazao se učinkovit”, ustvrdio je prorektor Sveučilišta obrane Dr. Franjo Tuđman. Čekaj malo… Je li odlučeno da vojna obuka traje samo dva mjeseca jer je to dovoljno, ili zbog toga da studenti ne izgube godinu ako obuka traje dulje? Ne može razlog biti i jedno i drugo. Ako se „model koji imamo pokazao učinkovit“, kako tvrdi Akrap, bit će ipak da je razlog što je dva mjeseca obuke dovoljno. Samo… imamo i tu mali problem. Kako se to i gdje pokazao učinkovitim model koji ne samo da još nije testiran u praksi nego nije niti ozbiljno osmišljen?
No, čak i da zažmirimo na oba oka i začepimo oba uha, pa da povjerujemo Marinku Akrapu nasuprot elementarnoj logici, pitanje je treba li Hrvatskoj vojsci ljudstvo samo jedne specijalnosti. „Kako sada stvari stoje svi će prolaziti neke element obuke za pješadiju. Što je s ostalim specijalnostima? Gdje su nove tehnologije: npr. dronovi…“, pita Goran Redžepović. Ali da ne bude da smo o ovoj temi iznijeli samo što tvrde vojni analitičari koji kritiziraju odluku vlasti (iako je u nekim medijima i prorektor Akrap predstavljan kao analitičar) evo jednoga koji tu odluku zdušno brani. Ime mu je Marinko Ogorec. Završio je Vojnu akademiju JNA, a kasnije je doktorirao u oblasti političkih znanosti.
Komentirajući temu vraćanja obveznog vojnog roka, Ogorec je izjavio, a mediji prenijeli, da civilno služenje vojnog roka ne postoji, te je ustvrdio kako je to „naša izmišljotina“. Na to je dodao nešto što bi zaista bilo šteta ne citirati. Evo: “Čovjek treba i mora služiti vojni rok, mora obući odoru, mora biti sa svim svojim kolegama u tome, jedino što ne mora nositi oružje. U vojsci postoji puno aktivnosti koje to niti ne traže. Ako čovjek ne želi nositi odoru časne Hrvatske vojske, onda to nešto drugo govori.”
Tu smo sad već na terenu ljudskih prava. A i sasvim blizu odgovoru na pitanje o čemu se ovdje uopće radi. Ali hajde da prvo pokušamo razmrsiti ovo misaono klupko u koje se Ogorec upleo. Da čovjeka dodatno ne zbunjujemo upućujemo ga (a i sve koji žele provjeriti) na jedan izvor, diplomski rad Matije Golomboša pod nazivom Vojni rok u kulturno-antropološkoj perspektivi, obranjen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2022. godine pod mentorstvom dr. sc. Ivone Grgurinović, docentice. U radu se autor pozvao na više od 60 originalnih izvora.
Evo nekoliko citata iz tog diplomskog rada:
- U onim državama u kojima postoji obavezni vojni rok, također u većini slučajeva postoji i civilno služenje vojnog roka.
- U Republici Hrvatskoj pravo na priziv savjesti zagarantiran je svim građanima Ustavom Republike Hrvatske. Članak 47 Ustava glasi: „Vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost je svih za to sposobnih državljana. Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom“. Prema ovome, građanska prava svih državljana su zaštićena pred zakonom te svaki pojedinac ima pravo izbora.
- Također, Zakon o civilnoj službi štiti prava pojedinaca o prizivu savjesti. Članak 6. Zakona o civilnoj službi glasi: „Zahtjev za civilnu službu zbog prigovora savjesti može podnijeti novak nakon novačenja, ročnik za vrijeme služenja vojnog roka, te pričuvnik tijekom obveze služenja u pričuvnom sastavu. Zahtjev novaka za civilnu službu podnijet prije 27. godine odgađa njegovo upućivanje na služenje vojnog roka. Ako novak podnese zahtjev za civilnu službu nakon primitka poziva za služenje vojnog roka, ne odgađa se njegov odlazak na služenje vojnog roka. Novaku koji zahtjev za civilnu službu podnese u roku koji onemogućava njegovo upućivanje na civilnu službu do isteka kalendarske godine u kojoj navršava 27 godina, produljuje se novačka obveza do kraja kalendarske godine u kojoj navršava 30 godina, o čemu rješenje donosi nadležna uprava za obranu.
Dakle, civilno služenje vojnog roka ne samo da postoji u većini država u kojima je vojni rok obavezan, nego je i u Hrvatskoj regulirano zakonom. Tvrdnja Marinka Ogoreca da „čovjek mora obući odoru“ bez obzira na prigovor savjesti prije će biti emotivno podsjećanje na praksu u Domovinskom ratu nego promišljena izjava odgovornog analitičara. Igor Tabak kaže: „Prigovor savjesti“ je Ustavom utvrđeno pravo na koje se pojedini zagovornici obveznog služenja, izgleda, nisu navikli.“
Da vidimo što o toj temi piše Matija Golomboš u svom diplomskom radu: „Prema njegovim istraživanjima iz Domovinskog rata, mnogi vojnici imali su probleme kako ostvariti pravo na priziv savjesti. Tu je također naveden i problem neinformiranja mnogih vojnika. Za razliku od mnogih drugih europskih država gdje mladići koji odbiju služiti vojni rok te su zatim poslani civilnim vlastima kako bi doista radili civilne poslove, u Hrvatskoj je bio drugačiji slučaj. Naime, Hrženjak tu dalje navodi kako su ti vojnici svejedno bili u sustavu obrane, nosili su uniformu, iako nisu morali nositi oružje (Rodik 1998:228-229). Ovo je u suprotnosti s mnogim svjetskim praksama gdje osobe koje odbiju služiti vojni rok više nisu u sustavu oružanih snaga te niti ne moraju nositi uniformu.”
Kad smo utvrdili da u Hrvatskoj otprije postoji zakonom regulirano civilno služenje vojnog roka, da provjerimo kako bi to od jeseni trebalo izgledati u praksi. Za razliku od onih za koje će vojni rok (iliti temeljno vojno osposobljavanje) trajati dva mjeseca, oni koji iskažu prigovor savjesti imat će dvije mogućnosti. Prva je da provedu tri mjeseca u sustavu civilne zaštite osposobljeni za djelovanje u kriznim situacijama poput požara, poplava ili potresa. Druga mogućnost uključuje četiri mjeseca službe u lokalnoj samoupravi, gdje će ročnici obavljati poslove poput čišćenja kanala ili košnje trave i slične.
Dok bi oni koji budu „odslužili“ dva mjeseca „pod oružjem“ svaki mjesec dobivali po 1100 eura, najavljeno je da bi svi koji iskažu prigovor savjesti dobivali po 250 eura, iako alternativno „služenje“ pretpostavlja da će biti tri mjeseca obučavani za društveno korisne poslove ili će ih četiri mjeseca već i obavljati. Jasna je ideja vlasti da što je moguće više omili ročnicima vojnu obuku, pa makar i podmićivanjem, istovremeno kažnjavajući tvrdoglave koji ne žele odustati od priziva savjesti. A lijepo im je poručio Marinko Ogorec… kako ono… a, da: „ Ako čovjek ne želi nositi odoru časne Hrvatske vojske, onda to nešto drugo govori.”
Koliko god se može učiniti pretjerano ciničnim, možda je ovo pravi trenutak za pitanje zbog čega svim silnim liječnicima zaposlenima u javnim bolnicama ne odbiju svakog mjeseca tri četvrtine plaće jer odbijaju obavljati pobačaje pozivajući se na priziv savjesti, iako su plaćeni da u skladu s Hipokratovom zakletvom (a i sa zakonskim obvezama) budu na potpunu pomoć svim pacijentima. Koliko je vlast briga za ljudska prava i ustavnu jednakost pokazuje i najava da će onima koji u vojnoj odori povedu dva mjeseca u vojarnama to vrijeme ubrojiti u radni staž, a još više to što će imati prednost pri zapošljavanju u javnim i državnim službama.
Tako će biti dodatno brojčano osnažena poslijeratna kasta „jednakijih“, koja je u Hrvatskoj ionako već skandalozno ogromna. A dok „selo gori“ oporba se „češlja“. Istovremeno, nekoliko udruga (Mreža mladih Hrvatske, Centar za mirovne studije, Inicijativa mladih za ljudska prava te Status M) organiziralo je kampanju s ciljem informiranja javnosti o problematici uvođenja obveznog vojnog roka. Pokazalo se da još ni danas većina mladih ne zna mnogo o konceptu priziva savjesti. Predstavnici vlasti i ostali zagovaratelji obveznog vojnog roka samo papagajski ponavljaju da nam je vojni rok potreban, a niti mediji se baš nisu pretrgli analitički se baviti ovom temom.
Isforsirana i neadekvatna vojna obuka (koju je moguće usporediti s nekadašnjom predvojničkom obukom „na steroidima“) samo je dio „domoljubne“ parodije koja nema veze niti sa stvarnim domoljubljem, a bogami, niti s pameću. To je na spektakularan način potvrdio ministar branitelja, ujedno i potpredsjednik vlade, Tomo Medved, javno obećavši braniteljima koji nisu uspjeli nabaviti ulaznice za koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu da će im ih osigurati Ministarstvo branitelja.
Na stranu sad to što je već prodano daleko više ulaznica nego što bi smjelo biti prodano da je napravljena ozbiljna sigurnosna procjena. Na stranu i to što se državni vrh, kroz Medvedova usta, hvali da će dati jednima ono što je nekoliko stotina tisuća drugih moralo skupo platiti. Uostalom, zbog te budalaste izjave ministra, njegovo je ministarstvo bilo prisiljeno demantirati ga. Nakon tog očito prisilnog demantija samoga sebe ministar branitelja pretrpio je i javnu kritiku kolege Ivana Anušića, koji je izjavio da bi ono što je ministar Medved rekao ostavio da on objasni “kako i na koji način misle osigurati karte i na temelju čega”.
No, to „potezanje ručne“ nije riješilo problem. Kakvu poruku šalje potpredsjednik vlade kad „diže rep“ ljubitelju ratnih zločinaca i osvjedočenom lažnom branitelju koji je u odori HV-a često viđan na pozornici i u medijima, a na bojištu baš i ne, dok vlast istovremeno vabi mlade ljude da bi se navodno obučili braniti ovu zemlju i njen ustavni poredak ako zatreba? I gdje je sad Marinko Ogorec da zavapi: “Ako čovjek ne želi nositi odoru časne Hrvatske vojske, onda to nešto drugo govori.” Ili neku sličnu kletvu namjerenu onima koji misle svojom glavom.
Ne morate odgovarati na ova pitanja. Odgovori na retorička pitanja ionako se ne nagrađuju.
Na logična pitanja – logična reakcija
Ministarstvu obrane postavili smo sljedeća pitanja, na koja do objave članka nismo dobili odgovore:
- Ministar obrane Ivan Anušić izjavio je da je za obuku ročnika “apsolutno sve spremno”. S obzirom na to da je 2008. godine ukinuto obvezno služenje vojnog roka u Hrvatskoj nakon drastičnog povećanja broja ročnika koji su od sredine devedesetih sljedećih desetak godina iskazivali prigovor savjesti, što je motiviralo prijedlog za ponovno uvođenje obveznog vojnog roka od ove jeseni?
- Na kojem se strateškom dokumentu temelji takav prijedlog?
- Jesu li pri odlučivanju provedene sigurnosne procjene?
- Je li provedeno relevantno sociološko istraživanje o odnosu nove generacije mladića prema uvođenju vojnog roka?
- Postoje li planovi obuke za različite rodove vojske? Ako postoje za koje rodove su ti planovi?
- Predviđeno je da ročnici koji vojnu obuku provedu u odorama i „pod oružjem“ dobivaju najmanje četverostruko veću novčanu naknadu od onih koji se zbog prigovora savjesti odluče za jedan od dva alternativna načina, odnosno civilno služenje. Koliko je to u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske te Povelje EU o temeljnim pravima, kao i s činjenicom da mnogi liječnici u hrvatskim javnim bolnicama dobivaju punu plaću iako, pozivajući se na prigovor savjesti, odbijaju obavljati određene medicinske zahvate?
- Predloženo je i da oni koji prođu vojnu obuku imaju prednost pri zapošljavanju u javnim i državnim službama za razliku od onih koji iskažu prigovor savjesti. Na čemu se temelji ta diskriminatorna odluka s obzirom na to da vojna obuka ne daje nikakve profesionalne kvalifikacije koje bi predstavljale logičnu prednost pri zapošljavanju u javnim i državnim službama?
