U razdoblju porasta mitova oko rodnih odrednica i tobožnje rodne ideologije nužno je da do javnosti dopru glasovi onih koji te mitove mogu raskrinkati.
Stručna tribina s tim ciljem, fokusirana na javnu zdravstvenu skrb za trans osobe, održana je u Zagrebu 25. veljače u organizaciji udruga KolekTIRV i fAKTIV. U razgovoru od sat i po pod nazivom Pričajmo o trans iskustvima: Javno zdravlje svima! sudjelovali su endokrinologinja, dijabetologinja i internistkinja Tina Dušek, psiholog i psihoterapeut Matea Popov te izvršna koordinatorica KolekTIRV-a Diana Avdić.
Pred dvadesetak gledatelja i gledateljica, tj. pred punom dvoranom, moderatorica Luiza Bouharaoua otvorila je razgovor pitanjem o proceduri tranzicije. Ilustrirala ju je Avdić: „Osoba koja sumnja da je transrodna i želi potražiti stručnu pomoć, prema smjernicama i protokolu koji su na snazi u Hrvatskoj mora proći nekoliko stručnjaka“, i to isključivo s liste koju je HZZO objavio 2015. i koja u ovih deset godina nije obnovljena. „Radi se o procjeni psihologa i psihijatra koji daju mišljenje i upućuju dalje Zavodu za socijalni rad i, eventualno, endokrinologu. Taj cijeli proces je administrativno težak i vremenski zahtjevan“, naglasila je.
Upravo je rasprava o ograničenjima navedene liste obilježila većinu tribine. Prema Dušek, koja dugi niz godina radi s trans osobama, ona je „2015. bila jako velik korak u sagledavanju potreba trans osoba i njima nužnoj integraciji skrbi.“ Političke su okolnosti tada bile i povoljne za otvorenost trans skrbi, a ključnu su ulogu igrale civilne udruge – lista se temeljila na njihovim saznanjima o petnaest stručnjaka koji imaju interes za rad s trans ljudima. No neki od njih su danas u mirovini, drugi više ne prakticiraju medicinu, a treći su odselili ili rade isključivo privatno.
„Tu cijelu listu treba rasturiti“, kaže Popov. Lista danas ne predstavlja opcije, već barijeru, jer svedenost na nju uskraćuje ljudima pravo na izbor liječnika. Psiholozi poput Popova, koji imaju znanja i rade s trans osobama, nisu ovlašteni potpisati stručno mišljenje i uputiti osobu u daljnji proces. Rodna disforija je jedina dijagnoza u Hrvatskoj za koju to vrijedi: „Nema formalnog objašnjenja zašto je to tako, osim da to moraju raditi ljudi koji su kompetentni – kao da su nas na faksu naučili sve osim te jedne dijagnoze, pa nju treba izdvojiti i to moraju raditi posebni ljudi.“
O kriterijima ulaska stručnjaka na listu i obnavljanju smjernica KolekTIRV je poslao upit Ministarstvu, no Popov kaže da trenutno postoji nedovoljno političke volje za takav rad. Problem je i u monopolizaciji skrbi. Neovisno o dobrim namjerama, privatnicima je u interesu i zarada i za njih je bolje da je pristup takvoj skrbi ograničen: „To možda nije njihova agenda, ali je realitet. Ovo pitanje nije trans-specifično, već pitanje mentalnog zdravlja na svim razinama, koje nikome nije dostupno.“
No u trans skrbi djeluju i stručnjaci poput Dušek i njezinih kolega endokrinologa, kojima osobe mogu pristupiti neovisno o listi. Hormoni su poznati kao jedan od glavnih bauka kojima se širi rodna panika – njima se navodno šopaju djeca, a žene tobože posežu za njima kako bi se odrekle ženstvenosti pod pritiskom patrijarhata. Dušek je naglasila da je njezina misija razbiti taj mit među kolegama i „pokušati osvijestiti da hormonska terapija trans osoba ima iste principe kao i druge. Terapiju testosteronom dajemo i cis muškarcima kojima su testisi odstranjeni zbog tumora“. Dodala je i da mnogi cis muškarci kupuju testosteron i uzimaju ga na svoju ruku i bez ikakve stručne podrške.
Tribina se zatim orijentirala na birokratske procjepe u sustavu. Usluge primarne zaštite ovise o spolu pripisanom u dokumentima, pa tako osobe s oznakom Ž imaju pristup ginekologu, dok s M nemaju. Shodno tome, trans muškarci koji promijene oznaku iz Ž u M gube pravo na ginekologa. Ako je ne promijene, nemaju pravo na subvenciju terapije testosteronom. U oba scenarija prisiljeni su trošiti velike količine novca na osnovnu zdravstvenu uslugu, čemu mogu posvjedočiti svi koji su intimno upoznati s cjenicima privatnih ginekologa.
Trans osobe su, dakle, svedene na limitacije liste, no ako se ona ukine mogle bi izgubiti sigurnost koju pruža. Standardni je problem to što određeni stručnjaci u hrvatskoj medicini odbijaju raditi svoj posao iz svjetonazorskih pobuda. „Apsurd je da pričamo o tome da netko iz političkih interesa ima pravo odlučivati o tuđem životu i izboru“, naglasila je Avdić. Umjesto rasturanja liste, ona zagovara „realniji pristup“ u kojem bi administrativna procedura promjene oznake spola bila odvojena od zdravstvene i zasnovana na samoodređenju. Skrb bi u tom scenariju bila reguliranija i uključivala sustav poput liste i pravilnika koji će regulirati smjernice: „Ako se to raspusti, postoji strah da netko drugi uđe i postavi svoje smjernice i onda nam može narušiti skrb koju trenutno imamo.“
Nakon završnih riječi, neki od članova publike iznijeli su vlastita iskustva, a jedna je sudionica pitala i kakav pristup skrbi imaju trans djeca. Avdić je tu priliku iskoristila da razbije još jedan od mitova koji trenutno kruže: „Razlikovala bih djecu i adolescente. Djeca ne mogu ući u ikakav oblik hormonske terapije i ne operiraju se, jer, između ostalog, još nemaju razvijene spolne značajke. Kod adolescenata imamo sustav podrške, psihologinju i psihijatra na listi stručnjaka koji vode evaluaciju. Njima treba pristanak roditelja, a uglavnom dobivaju podršku u smislu socijalne tranzicije, tj. u školi dobiju uputu psihologa da im se učenici i učitelji obraćaju drugim imenom i zamjenicama. Ako je osobi izrazito teško, onda se razmatra opcija blokatora puberteta, no to je rijetko i najčešće se odnosi na osobe starije od 16 godina.“
Oni koji taj mit koriste za opravdanje protivljenju trans skrbi čine to, riječima Avdić, „nauštrb djece, a zapravo bi rušili cijeli sustav i za odrasle osobe“.
U komentaru za H-Alter nakon tribine, Dušek je istaknula da zdravstveni stručnjaci pokazuju interes za transrodnu skrb, no problem je manjak formalne edukacije: „Najveća barijera je to što se osjećaju nedovoljno kompetentnima i nemaju pristup edukaciji. Ako se ta prepreka riješi, sve drugo će biti puno lakše.“ Interes kolega potvrđuje nam i Popov: „Vidim da je danas u publici bilo dosta kolega koji rade u javnom zdravstvu i mislim da je jako važno da se odazivaju na ovakve tribine i budu nositelji promjena na svojim radnim mjestima.“
Trans skrb, dakle, obilježena je poznatom narodnom pjesmom – do skrbi teško, ako i uopće, osobna uvjerenja liječnika često igraju ulogu, civilne udruge krpaju rupe u sustavu, a zdravstveni se radnici moraju educirati sami. Ipak, javne tribine poput ovotjedne i interes medicinara za njih predstavljaju pozitivan iskorak, a njihovim se širenjem doza zdravog razuma možda i vrati javnom diskursu. U krajnjoj liniji, tu je pitanje poštovanja – ako se nismo spremni educirati, ne bismo trebali ni diskutirati.
