Izvještaj s Okruglog stola “Izazovi u borbi protiv trgovanja ljudima – perspektive kaznenog pravosuđa te pomoći i zaštite žrtava“.
Dana 19. ožujka u Zagrebu je održan okrugli stol „Izazovi u borbi protiv trgovanja ljudima – perspektive kaznenog pravosuđa te pomoći i zaštite žrtava“ u organizaciji Centra za žrtve rata – ROSA koji redovno organizira skupove na temu trgovanja ljudima iz raznih aspekata, uz izlaganja relevantnih stručnjaka/stručnjakinja za predstavnike institucija, akademske zajednice i organizacija civilnog društva koji se sreću s ovim problemom. Okrugli stol su podržali Grad Zagreb, mreža WAVE – Women Against Violence Europe i Netherlands Helsinki Committee. Ovoga puta tema je bila fokusirana na pravne aspekte koji se tiču zaštite i pomoći žrtvama trgovanja ljudima: preporuke europskih i međunarodnih tijela za suzbijanje trgovanja ljudima, imovinskopravni zahtjevi za žrtve trgovanja ljudima, primjena odredbi o nekažnjavanju žrtava, identifikacija žrtava i progon počinitelja.
Skupom je moderirala prof. dr. sc. Zlata Đurđević koja ga je otvorila podatkom Globalnog indeksa ropstva (Global Slavery Index) prema kojemu je od 2016. do 2023. godine 10 milijuna više ljudi u ropstvu, što znači da se situacija samo pogoršava. Ovaj indeks bilježi oko 20 000 ljudi u ropstvu u Hrvatskoj i nalazimo se na 27. mjestu u okviru Europe i Južne Azije – neznanto bolje od istočnih europskih susjeda, ali gore u odnosu na primjerice Sloveniju, Austriju, Češku i Slovačku.
Ispred organizatorica prisutne je pozdravila Nela Pamuković. Predstavljajući njihovu organizaciju, rekla je: “Centar već nekoliko desetljeća pruža podršku žrtvama trgovanja, provodi istraživanja, zagovaranje i kampanje, ali najbitnije da pruža psihološku i pravnu pomoć žrtvama, i emocionalnu i praktičnu, sve ono što je žrtvama potrebno. Uz Mrežu nevladinih organizacija za prevenciju i eliminaciju trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja PETRA predstavljamo kontinuitet u sustavu jer smo tih davnih godina 2001./2002. godine zajedno s međunarodnim organizacijama sudjelovale u kreiranju nacionalnog sustava za suzbijanje trgovine ljudima. Najviše radimo sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje i koje su prodane za brak, što je isto jedna vrsta seksualnog nasilja. Do prije 7-8 godina čak 85 posto žrtava trgovanja ljudima su bile žene i djevojčice, a sada su oko 63 posto. Imamo podatke Europske unije iz 2021. kada je kreirana važeća strategija o suzbijanju trgovanja ljudima prema kojima su 72 posto žrtava trgovanja žene i djevojčice, od toga su 60 posto žrtve seksualnog iskorištavanja. 2021./2022. na razini EU je došlo do velikog porasta žrtava koje nisu državljanke EU-a i do velikog porasta žrtava trgovanja u svrhu radnog iskorištavanja. Ženski organizacijama je važno istaknuti rodnu dimenziju, tako da mi vidimo ovaj najveći dio trgovanja ljudim, a to je seksualno iskorištavanje, kao jedan od oblika nasilja nad ženama.”
Prvo izlaganje je imao član Grupe stručnjaka za suzbijanje trgovanja ljudima GRETA na razini Vijeća Europe Luka Mađerić o standardima konvencije Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima, konkretnije o područjima koja treba unaprijediti prema zadnjem evaluacijskom krugu koji su proveli. Područje sa najvećim brojem upozorenja i preporuka je pitanje kompenzacije i nema države koja je to uspjela riješiti na način kakav bi Konvencija zahtijevala. Zatim su tu područja istrage, procesuiranja i sankcioniranja, besplatna pravna pomoć i odredbe o nekažnjavanju (tu se preporuke sve više implementiraju). Istaknuo je probleme u području besplatne pravne pomoći kod koje je iznimno bitna pravovremenost, koja najčešće nije omogućena. “Standard bi trebao biti da žrtve imaju pravo na besplatnu pravnu pomoć za vrijeme prvog intervjua, a ti postupci su često dugotrajni i birokratizirani, a znamo da je u pružanju zaštite žrtvama najvažnija hitnost”, rekao je Mađerić. Također, uočeno je da se takva vrsta pomoći pruža samo u kaznenim postupcima, ali ne i u građanskim parnicama te da je u nekim državama uvjetovana imovinskim stanjem žrtava što je po standardima bespredmetno. Veliki problem je i nedostatak specijaliziranih odvjetnika. Što se tiče kompenzacije, upitno je i na što se kompenzacija odnosi u pojedinim državama – ona bi trebala uključivati i naknadu štete i zbog ozljeda. U nekim državama postoje fondovi iz kojih se isplaćuje kompenzacija, no pitanje je na koji način se određuje taj iznos ako nema sudskog postupka i sudske odluke, a i bitno je da se ta kompenzacija razlikuje od sustava socijalne pomoći.
“Kompenzacija bi trebala biti poruka države žrtvi da ponašanje kojemu je bila izložena smatra neprihvatljivim”, zaključio je. Potom se prof. Đurđević osvrnula na preporuke za Hrvatsku koje sugerira Global Slavery Index prema kojemu je Hrvatska ocijenjena 59/100, a to su: kriminalizacija prisilnog rada u skladu s međunarodnim konvencijama ; kriminalizacija komercijalne seksualne ekploatacije djece ; povećanje zakonske dobi za brak za muškarce i žene na 18 godina bez iznimke.
Ispred vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina govorile su Lucija Lerga i Jelena Dokša vezano za naknadu štete i uvođenje odredbe za nekažnjavanje žrtava trgovanja ljudima kao jednoj od mjera iz novog Nacionalnog plana za suzbijanje trgovanja ljudima. Lerga je naglasila kako je Hrvatska godinu i pol dana bila bez tog strateškog dokumenta, te je izrazila zadovoljstvo donošenjem novog Plana i novim mjerama koje su u njega uvedene. Nacionalni plan je podijeljen u dva strateška cilja: prvi je prevencija trgovanja ljudima, a drugi je unapređenje sustava identifikacije, pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima, važeći je do 2030. godine uz prateći Akcijski plan za razdoblje 2024.-2026. Osim preporuka Grupe GRETA, strateški dokumenti RH u ovom području vode se i preporukama tzv. TIP reporta (Trafficking in Persons Report). To je globalni godišnji izvještaj koji vodi američki State Department kojim se rangiraju vlade na temelju njihovih napora u borbi protiv trgovanja ljudima. Dokša je predstavila iskorake u novom Planu te Akcijski plan. Kada se radi o prisilnom radu, naglasile su i potrebu ratifikacije nekih međunarodnih konvencija koje su povezane s ekploatacijom žrtava trgovanja (primjerice rad u domaćinstvu), što je također mjera u novom akcijskom planu.
Prof. Aleksandar Maršavelski s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s Katedre za kazneno pravo govorio je o nedavnim slučajevima pronađene djece u Brčkom i Unsko-sanskom kantonu među kojima su i djeca s hrvatskim državljanstvom, a radi se najvećim dijelom o romskoj djeci. Referirao se i na neke prethodne slične slučajeve ukazujući na dugotrajnost tih postupaka. Najveći slučajevi trgovanja ljudima u Hrvatskoj su vezani uz migrante. Podsjetio je na slučaj iz 2016. sa 67 migranata iz Afganistana i Pakistana u jednom kombiju koji su preveženi kroz Hrvatsku – dio njih je bio detektiran kao žrtve trgovanja ljudima, međutim ti slučajevi nisu bili procesuirani kao trgovanje ljudima. Fokus njegovog izlaganja su bili imovinskopravni zahtjevi žrtava trgovanja ljudima (na primjeru jednog sudskog predmeta), o čemu je kao o najproblematičnijem području u implementaciji standarda govorio i Luka Mađerić. O problemu prisilnog rada je rekao: “Imali smo prije trgovanje ljudima i ropstvo kao zajedničko kazneno djelo, to razdvojili, ali smo u ropstvo uključili i ropstvu slične odnose. Po mom mišljenju, prislini rad bi se mogao i trebao podvesti pod ropstvu slične odnose, jer imamo jako staru konvenciju o prisilnom radu iz 1930. godine.”
Potom je izlagala psihologinja Centra za žene žrtve rata – ROSA prof. Anita Lauri Korajlija iz psihološke perspektive zašto su važne ove mjere o kojima smo prethodno slušali, počevši od nekažnjavanja žrtava trgovanja ljudima. Kada se o radi o djelima za koja su optužene, vrlo često se radi o djelima koja su napravljena pod prisilnom kontrolom počinitelja (krađe, prostitucija, krijumčarenje i preprodaja droga…). “Činjenica da ih kriminaliziramo otežava povratak i rehabilitaciju. U tom trenutku imamo osobu koja je kazneno gonjena, bez pravde iz psihološke perspektive, odnosno prepoznavanja da je tu bilo prisile i da ona nije to radila svojom voljom. Također je važan element povjerenje u institucije koje su prepoznale tko je počinitelj a tko žrtva što ih ohrabruje na prijavljivanje i proces protiv počinitelja trgovanja ljudima.” Objasnila je prisilnu kontrolu kao sustavnu manipulaciui i dominaciju. “To nužno ne mora biti fizički, puno toga se događa u psihološkom aspektu – emocionalnim zlostavljanjem, ekonomskim pritiscima, psihološkim pritiscima… Tu je jako puno normalizacije nasilja kroz jednu dugotrajnu manipulaciju.” Kada je riječ o psihološkim posljedicama trgovanja ljudima, podaci vrlo jasno pokazuju da su psihičke smetnje i poremećaji značajno češći kod žrtava trgovanja ljudima – to su vrlo često depresija, disocijativni poremećaji, osjećaj bespomoćnosti, gubitak identiteta, PTSP, kompleksni PTSP, zato što se radi o dugotrajnoj traumi. Sve to im otežava povratak u društvo – pronalaženje posla, partnera, prijatelja… “Žrtve nisu kriminalci. One su preživjele nezamislive traume. Ako ih tretiramo kao kriminalce onemogućavamo njihov oporavak, usmjeravamo pravdu u krivom smjeru”, zaključila je Korajlija.
Ela Kovačić, odvjetnica Centra za žrtve rata – Rosa je na primjerima relevantnih predmeta iz prakse govorila iz perspektive zastupanja prava žrtava trgovanja ljudima u kaznenim postupcima kao i žrtava koje sudjeluju kao oštećenice u kaznenom postupku. Istaknula je kako je žrtvama jako bitno pravo da imaju uz sebe u postupku osobu od povjerenja. Zatim, tu je pravo na tajnost podataka s čim ima dosta problema, pravo da bude ispitana putem AV uređaja osim ako izričito zahtijeva drugačije, te da se žrtva trgovanja ljudima zbog retraumatizacija i reviktimizacije može samo iznimno ponovno ispitati ako to sud smatra neophodnim.
Na kraju je izlagala stručnjakinja za upravno pravo Lana Ofak s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je sudjelovala u istraživanju s Majom Munivranom s Katedre za kazneno pravo te su objavile rad “Preporuke za poboljšanje hrvatskog pravnog okvira za suzbijanje i prevenciju trgovanja ljudima”. Što se tiče nedostataka u regulaciju suzbijanja trgovanja ljudima u Hrvatskoj, rekla je: “Najprije se uočava da nedostaje jedinstveni zakon koji pokriva ovu materiju iako je riječ o međunarodno važnom pitanju i o najgrubljim povredama ljudskih prava i Hrvatska tu ima jedan nesistematični pristup gdje su odredbe raspršene po brojnim zakonima. Mi smatramo da to nije primjereno za područje trgovanja ljudima. Također smo uočile da su vrlo važna pitanja prepuštena protokolima koji nisu pravni propisi”. Potom je govorila o posljedicama nepostojanja krovnog zakona. Dužnost je zakonodavca da donese adekvatan zakonodavni okvir, da preuzme regulatornu djelatnost i uskladi se s normama koje je preuzela ratifikacijom međunarodnih akata. Temeljna preporuka proizašla iz ovog istraživanja i nalaza je donošenje jedinstvenog zakona.
Prof. Maršavelski je podržao preporuku o donošenju jedinstvenog Zakona o suzbijanju trgovanja ljudima ukazavši na jedan konkretan primjer iz svoje prakse gdje je došlo do neadekvatnog tretmana i posljedica upravo zbog neregulative o kojoj je govorila prof. Ofak.
Tijekom sva tri sata tijekom i između izlaganja, razgovaralo se o brojnim problemima u praksi iz perspektive stručnjakinja iz organizacija koje rade sa samim žrtvama.
