Domaći su cirkusanti na savskom nasipu stvorili umjetničku komunu u kojoj vrijede drugačija pravila od onih u konvencionalnom svijetu. Cirkobalkana je nominalno festival cirkuskih predstava, no glavni je izložak ustvari opušteniji i solidarniji cirkuski način života. Umjetnička voditeljica i koordinatorica festivala Jadranka Žinić Mijatović iznosi nam dojam da Grad Zagreb nedovoljno uvažava prostorne probleme umjetnika, te da gradska uprava možda i nije sasvim transparentna s nekretninama kojima raspolaže.
Pogon Jedinstvo u ponedjeljak, 1. lipnja, izgleda poput metafizičke bojišnice, kao da je netko odlučio rastaviti stvarnost na proste faktore. Krhotine raznih predmeta leže razlomljene u moru loptica dok se dva člana belgijske umjetničke trupe les Vélocimanes Associés u odijelima uzdižu iznad kaosa i skidaju kante s glava. Zahvaljuju se publici. I kako ne bi, okupljeni su više nego entuzijastično sudjelovali u stvaranju spomenutog prizora. Kad su na gledatelje bačene kante prepune loptica, nikoga nije trebalo instruirati da njima počnu gađati umjetnike koji balansiraju vinske čaše na glavi. To smo napravili sami. Instinktivno, animalistički. U trenucima nakon završetka izvedbe zbog toga nastupa blagi osjećaj jeze.
Iako je atmosfera topla, ima nešto uznemirujuće u kolektivnom ludilu koje je nakratko nastupilo samo zbog konteksta predstave, zbog pažljivog podešavanja mizanscene i koda ponašanja. Upravo je taj unikatan odnos fizičkog i idejnog nešto što se može postići samo u mediju suvremenog cirkusa, a zahvaljujući festivalu CirkoBalkana prošlog je tjedna Zagreb mogao svjedočiti njegovim najaktualnijim ostvarenjima 13. godinu zaredom.
“Prije tri godine krenuli smo s fokusom na jednu cirkusku tehniku. Ove godine su to žongliranje i manipulacija objektima jer smo primijetili da, iako smo prije dvadeset godina svi krenuli sa žongliranjem, popularnost je tehnike među regionalnim umjetnicima opala”, u razgovoru za H-Alter govori Jadranka Žinić Mijatović, koja sa suprugom Nikolom Mijatovićem obnaša ulogu umjetničke voditeljice i koordinatorice festivala. Oboje se nalaze na čelu udruge Cirkorama i oboje su među osnivačima Društva umjetnika suvremenog cirkusa, a svojim su neumornim djelovanjem uz šačicu entuzijasta uspjeli u proteklih dvadeset godina suvremeni cirkus donekle etablirati u Hrvatskoj. Cirkus se na ovim prostorima dugo vezao uz tradicionalne konotacije umijeća, no zahvaljujući Cirkobalkani sve se više ljudi upoznaje s njegovom suvremenom inačicom – specifičnim medijem koji leži na tromeđu performansa, kazališne predstave i fizičke virtuoznosti.
Tako Der Lauf, primjerice, tematizira apsurd i kontradikcije postindustrijskih društava Zapada. Prije no što su publici uručene loptice, umjetnici naslijepo balansiraju tanjure na štapovima i jedno protiv drugog naizmjenično grade kule od cigla i čaša. “Slijepci” u odijelima i motiv penjanja po korporativnoj ljestvici u startu nam daju do znanja da se na neki način parodira kapital, a kičasta televizijska estetika sugerira da se takav poredak održava sveopćim spektaklom. Time se slikaju konture današnjeg društva, a njihov je rezultat u Der Laufu nevjerojatno destruktivan. Besmislene točke umjetnika završavaju nehajnim uništavanjem objekata koji su mahom industrijskog i kućanskog, a ne elitnog podrijetla. Klimaks predstave tako nije samo poziv na sudjelovanje u razaranju, već se može čitati i kao osuda našeg sudjelovanja u simuliranom društveno-ekonomskom poretku. U Der Laufu, objekti manipuliraju publikom, tjeraju je da se suoči sa spektaklom 21. stoljeća koji nehotice perpetuira.
“Često se žongliranje doživljava kao zabavna, spektakularna i sportska vještina. Mi smo htjeli prikazati umjetnički i konceptualni smjer žongliranja i manipulacije. Ove godine sve predstave, osim posljednje, imaju na neki način aktivističku poruku”, kaže Žinić Mijatović. Prema njoj i drugim cirkuskim umjetnicima forma manipulacije objekata inherentno je subverzivna. Žongliranje je jedna od materijalno najpristupačnijih umjetničkih disciplina zbog čega su mnogi cirkuski umjetnici započeli u njoj, često prvotno razvijajući tu vještinu da bi na ulici uprihodili zaradu. Zato u uvodnom tekstu 13. Cirkobalkane Agathe Dumont žongliranje naziva najmanjim činom otpora na svijetu.
“To je najmanji čin otpora u smislu da ulažeš određeni trud i u svakom trenutku možeš izmisliti novi trik, uzorak, način bacanja, hvatanja. Fascinantno mi je da se može i prkositi gravitaciji”, pojašnjava Nikola Mijatović koji se disciplinom počeo baviti prije dvadeset godina, vježbajući s čarapama i limunima. Najmanji čin otpora u najvećem se dijelu ipak manifestira kao otpor uobičajenom stanju svijesti, kako Mijatović ističe: “To je kao vrsta hipnoze, točno osjetiš u nekom trenutku da se nešto dogodi i više ništa nije bitno. Objekt se okreće sporije ili brže, nego što se realno okreće, kao nekakav trans”.
Razgovor vodimo u dvorištu Pogona gdje se oko cirkuskog šatora odvija druga polovica programa Cirkobalkane, a Mijatovićevi iskazi vidljivi su na mikro-razini. Posvuda ljudi s čunjevima i lopticama koncentrirano rade na svom zanatu, nije jasno jesu li u transu više oni ili publika koja ih pozorno gleda. Drugi plešu ili uživaju u piću, smiju se na topli ljetni dan uz funky glazbu s ploča koje pušta DJ. Vrijeme u dokolici protječe sporije.
Ista se scena mogla zateći u bilo koje doba dana od 31. svibnja do 8. lipnja. Cirkobalkana se možda vrti oko manipulacije objekata, no izmanipuliravši mali odjeljak savskog nasipa vlastitim znanjem i volonterskim radom, domaći su cirkusanti stvorili pravu pravcatu umjetničku komunu u kojoj vrijede drugačija pravila od onih u konvencionalnom svijetu. To će reći da je Cirkobalkana nominalno festival cirkuskih predstava, no glavni je izložak ustvari opušteniji i solidarniji cirkuski način života sa zajedničkim objedima i treninzima. Sudeći po broju ljudi koji su ga iz večeri u večer dolazili vidjeti, glas se o slobodnom duhu cirkusa iz godine u godinu sve više širi.
“Posjećenost je dosegla zadovoljavajući stupanj, pogotovo jer ljudi koji dolaze nisu više samo prijatelji i poznanici. Cirkobalkana je napokon dosegla prepoznatljivost”, zadovoljno ističe Žinić Mijatović. To ne vrijedi samo za lokalne posjetitelje, i u razvijenijim se cirkuskim sredinama pročulo za balkanski duh cirkusa ovih prostora. Frédéri Vernier, poznati francuski cirkuski umjetnik, tako u razgovoru za H-Alter otkriva da je na francuskoj sceni Cirkobalkana sve poznatija: “Teže je doći ovdje logistički, no kad si tu, ispunjen si pozitivnom energijom. Osvježavajuć je način organizacije festivala. Naviknut sam na urednu atmosferu u Francuskoj. Ovdje dođeš i svi te grle i daju ti rakiju.”
“Ima nešto posebno u manjim zajednicama. U Berlinu mnogi umjetnici pokušavaju pronaći posao, a nema toliko mjesta, tako da se ljudi posvađaju ili su ljubomorni”, objašnjava nam irski umjetnik baziran u Njemačkoj, Darragh McLoughlin. Kao i u matičnoj mu državi, u Hrvatskoj se cirkus gradi iz temelja dok je u Francuskoj, kako kaže: “Sve već utemeljeno, pa pokušavaš doći do vrha jer vrh već postoji. Ovdje se svi međusobno guraju prema gore što je posebno.”
McLoughlin u petak izvodi svoju predstavu Stickman u kojoj se na suprotan način od Der Laufa poigrava s odnosom objekta i subjekta. Umjesto pretvaranja gledatelja, tj. subjekata, u objekt, Stickman objekt pretvara u subjekt. Manipuliranjem štapa McLoughlin se ponaša kao da ga taj objekt nosi i animira, dok ekran iza njih pruža gledateljima upute što bi trebali vidjeti. Kad McLoughlin balansira štap na koljenu, ekran nam na šaljiv način obznanjuje da vidimo čovjeka s drvenom nogom, pirata. U tijeku predstave neprestano se gledatelje tjera da osvijeste svoju poziciju promatrača, ali i svoju podložnost da im se percepcijom manipulira. Pri kraju se i štapu i ekranu daje osobnost, postavljajući pitanje tko konstruira ideju Stickmana. Jesmo li to mi u publici koji vidimo što nam se kaže da vidimo, ili su to objekti poput ekrana koji nam serviraju interpretaciju. Sve se to postiže s minimalnom produkcijom, čovjek i par objekata. McLoughlin tako grebe u dijalektiku koju ljudi imaju sa svijetom materije, neraskidivo međudjelovanje svijesti na objekte i vice versa.
“Konstantno imamo odnose s objektima, imaš stvari u kući koje imaju veću vrijednost za tebe. Ja istražujem fenomene u ljudskoj psihologiji i percepciji, [u predstavi] stvaramo empatiju prema predmetu, a zatim ga uništimo. Interesantan mi je naš kapacitet da osjećamo. Da na isti način vidimo prirodu, možda bismo je bolje čuvali”, pojašnjava McLoughlin u razgovoru za H-Alter. Beogradska cirkuska umjetnica Danka Sekulović s njim dijeli sentiment da žongliranje postavlja specifičan odnos subjekta i objekta: “Mene to podseća na lutkarstvo. Taj neživi objekat počinje sa tobom da se igra i dobija svojstva nekog bića i partnera na sceni. Nekad uzmem loptice koje su iste boje i ne razlikujem koja je koja pa se veća pažnja posvećuje toku i pokretu, a totalno se drugo nešto desi kad su te lopte druge boje i svaka dobije svoj karakter.”
U svemu je tome, naravno, ključna uloga spomenute promjene svijesti, odnosno fantazije, koja u predstavama Cirkobalkane popunjava prostor između redaka. Isto vrijedi za dvorište cirkuskog šatora, simpatičan ambijent pokretom svih prisutnih dvorište transformira u nešto puno veće od zbroja svojih dijelova. Cirkolimpijada u subotu tako je mogla biti suhoparno natjecanje žonglera, no uvrštavanjem improvizirane svirke uživo i žustre naracije, događaj poprima oblik napete utakmice. Utrka u žongliranju uz trčanje na tisuću metara na nasipu popraćena je frenetičnim kricima publike i uzavrelim navijanjem. Na trenutke se zaboravi da je sve to odrađeno prema uradi sam principu, s posebnom pažnjom na detalje. Drugačije u Hrvatskoj nije ni moguće.
O uvjetima i pretpostavkama
“Nama je super da konačno imamo financije za sve sadržaje, ali na neki način je i medvjeđa usluga jer nemamo gdje izrealizirati te sadržaje”, elaborira Žinić Mijatović. Naime, iako je od dolaska novih gradskih vlasti Cirkobalkana, uz druge aktere na nezavisnoj kulturnoj sceni, u daleko boljem financijskom položaju, od potresa 2020. Cirkorama još uvijek ne raspolaže prostorom za prakticiranje, a ni za prezentaciju cirkuskih predstava. Umjetnici koji su završili prestižne cirkuske akademije u Francuskoj i Španjolskoj prema tome se vraćaju državi bez infrastrukture za svoj medij. Nekoliko sastanaka s gradskom upravom prošlo je bez rezultata, a komunikacija s Gradom odvija se sporo. Na posljednjem susretu rečeno im je da će se raspisati natječaj za prostore u kulturi, no ni jedan od ponuđenih nije bio ni približno adekvatan za potrebe cirkusa.
“Nama ne treba uredski prostor, treba nam prostor gdje se može trenirati sve tehnike. Treba nam visina i prostranost, a toga u ponudi Grada nema. Na sastanku smo rekli da nam nije problem derutan prostor bez struje i pola krova. Spremni smo to sami renovirati”, tvrdi Žinić Mijatović. Dodaje da im iz Grada odgovaraju da naprosto ne postoje takvi prostori u gradskom vlasništvu, no razgovarajući s ljudima na kulturnoj sceni stječe dojam da Zagreb nedovoljno uvažava prostorne probleme umjetnika, te da uprava potencijalno nije sasvim transparentna s nekretninama kojima raspolaže. Na upit Gradu o tome što namjeravaju napraviti po tom pitanju i kad će se riješiti status Klaonice, koji cirkuski umjetnici vide kao savršeno rješenje svojih problema, do zaključenja teksta ne dobivamo odgovor.
Cirkuska se scena ipak umije snaći i bez podrške, tako je i počela. Dokaz snalažljivosti ljudi u ovoj branši najvidljiviji je na otvorenoj pozornici u nedjelju, svaka petominutna izvedba na njoj transportira nas u drugačiji svijet. U jednom se nalazimo licem u lice s klaunom u depresiji, u drugom mrak osvjetljavaju raznobojne loptice koje klize kroz šator, u trećem svjedočimo psihotičnom napadu na trapezu. Na otvorenoj pozornici Cirkobalkane mladi umjetnici s još minimalnijim uvjetima pokazuju srž cirkusa, pa i žongliranja. Dovoljno je podesiti kod ponašanja i blago izmijeniti mizanscenu da bi nas cirkus bacio u trans, u neko drugo mjesto daleko od logike ustajale gradske vreve. U dijalektici objekta i subjekta, cirkusanti odbijaju biti pasivni sudionici kao u pesimističnoj viziji Der Laufa. Na primjeru vlastitog tijela vrše kaskadu stvarnosti, rastavljajući je, ali i ponovno sastavljajući na duhovitiji i šareniji način. Pogon Jedinstvo za vrijeme Cirkobalkane uistinu je metafizička bojišnica, borba između zaleđenog svijeta vladavine predmeta koji jest, i svijeta gdje ljudi vladaju objektima, svijeta koji može biti.
