U Muzeju grada Zagreba nedavno je promovirana publikacija Wer ist Walter? Međunarodne perspektive otpora u Evropi tokom Drugog svjetskog rata u kojoj je se nalazi i prilog o sudbini Muzeja revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu. Nataša Mataušić, povjesničarka: “Političari se rado, kada je to potrebno, pozivaju na antifašističke tradicije i drže figu u džepu. I Muzej revolucije naroda Hrvatske osnovala je politika, a kada joj više nije trebao da promovira njene ideološke stavove, poslan je u ropotarnicu povijesti.”
Muzej revolucije naroda Hrvatske – do 1991. smješten u Meštrovićevom paviljonu na Trgu žrtava fašizma – devedesetih je postao lakom metom provoditeljima čistke kulturnih institucija i javnog prostora od antifašističke baštine. O njegovom gašenju, između ostaloga, riječ je u publikaciji Wer ist Walter? Međunarodne perspektive otpora u Evropi tokom Drugog svjetskog rata, predstavljenoj u ponedjeljak u Muzeju grada Zagreba. Publikacija je plod dvogodišnjeg rada stručnih suradnika međunarodnog projekta Wer ist Walter? Otpor nacizmu u Evropi koji je rezultirao spomenutim zbornikom radova, digitalnom platformom i stalnom izložbom u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Povjesničarka Nataša Mataušić, članica Walter tima iz Hrvatske i kustosica Muzeja revolucije od sredine osamdesetih do njegovog gašenja, u zborniku je podrobno opisala slučaj otimačine Muzej revolucije naroda Hrvatske u prilogu What Remains from the Museum of the Revolution of the People of Croatia? A Personal Perspective (Šta je ostalo od Muzeja revolucije naroda Hrvatske? Lična perspektiva). Osamdesete su vrijeme pokušaja rada na novijim modelima privlačenja publike. Linearne izložbe pretrpane činjenicama mijenjaju tematskim, dok pokušaji mijenjanja stalnog postava ostaju jalovim, unatoč sve manjem partijskom utjecaju na kulturne institucije. Tada, piše autorica, zaposlenje više nije uvjetovano članstvom u Savezu komunista.
Početkom devedesetih je najprije uslijedio period neizvjesnosti, a potom likvidacija. Epizoda u kojoj Mladen Vedriš, tada predsjednik Izvršnog vijeća Grada Zagreba, na sastanku s predstavnicima ustanove na Trgu žrtava fašizma u augustu 1990. godine objašnjava da u okvirima novih kulturnih politika nema opravdanja da bi se ustanova zadržala u postojećem stanju, slikovito dočarava gašenje sličnih ustanova diljem zemlje. Niti jedna, naime, od podružnica u Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu, Makarskoj i Splitu, nije preživjela u formi u kojoj je i osnovana. Priča je završila „integracijom“ Muzeja revolucije s Hrvatskim povijesnim muzejom, a zapravo abolicijom prvoga.
Proteklih je desetljeća Mataušić nastojala vratiti ideju obnove ustanove u različitim oblicima, pri čemu je najbolje sugovornike pronašla u Savezu antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Političke volje, međutim, nikada nije bilo. Ipak, Hrvatska je prošle godine došla na korak od političke odluke za osnutkom, od hrvatskih ultradesničarskih političara pompozno najavljivanog, muzeja žrtava komunizma.
Navedena i ostala politička pitanja koja uvjetuju politike oko kulturnih institucija tema su kraćeg razgovora vođenog s povjesničarkom Natašom Mataušić povodom članka u zborniku Wer ist Walter? Međunarodne perspektive otpora u Evropi tokom Drugog svjetskog rata.
Koga bi inicijativa za osnutkom Muzeja antifašističke borbe/baštine/otpora trebala (ili imala više smisla) adresirati, Republiku Hrvatsku ili Grad Zagreb, imajući u vidu trenutačne konstelacije vladajućih struktura države i grada?
Jednako i Republiku Hrvatsku kao i grad Zagreb. Doista je žalosna činjenica da Hrvatska, koja se može ponositi svojim doprinosom pobjedi antifašističke koalicije nad nacizmom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu, nema jedan takav muzej, ma kako god ga nazvali. A šanse za to su male, gotovo nikakve. Radi se o nevjerodostojnoj politici koja će se rado, kada je to potrebno, pozivati na antifašističke tradicije i držati figu u džepu. Jedini interes za osnivanje pokazao je Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske u Zagrebu. Pa kada nemamo pravi, imamo barem začetke virtualnog.
Mislite li da trenutačna gradska vlast, naklonjenija antifašističkim vrijednostima, radi dovoljno na očuvanju kulture sjećanja vezane uz NOB na području Zagreba?
Predstavnici trenutačne gradske vlasti redovito dolaze na Trg žrtava fašizma kada se u organizaciji nevladinih udruga i Srpskog narodnog vijeće obilježava Dan pobjede, ali ne znam da li je za njihovog mandata obnovljen ijedan spomenik, ijedna spomen ploča… Ako i je, onda je to napravljeno u priličnoj tišini.
Grad Zagreb, pa tako i cijela Hrvatska nemaju, uostalom, ni muzej Holokausta, mjesto na kojem je stajala sinagoga, porušena do temelja u vrijeme Nezavisna Države Hrvatske, i dalje je prazno.
Kustosi Hrvatskog povijesnog muzeja iz Zagreba (državna institucija) rade na stalnom postavu koji bi se sadržajno, između ostalih tema, trebao referirati i na razdoblje Drugog svjetskog rata. Nadajmo se da će Narodno-oslobodilačka borba dobiti zasluženo mjesto kakvo joj i pripada bez bespotrebnih reinterpretacija.
U radu naglašavate da je danas nepravedno zapostavljena činjenica da je svaki četvrti stanovnik Zagreba na neki način sudjelovao u otporu. Ipak, vrijedi pretpostaviti da bi, unatoč ispravljanju povijesne nepravde, inicijativa mogla naići na kritiku prema kojoj za sličnu inicijativu ne postoji potencijalna publika dovoljna da opravda cjelogodišnji rad slične institucije. Kako bi se prema takvom obliku kritike trebala postaviti inicijativa?
Ne bih se mogla složiti s konstatacijom da ne postoji potencijalna publika. Što više, prema anketama publike koje je radio Hrvatski povijesni muzej, većina ispitanika je odgovorila da ih zanimaju teme suvremene povijesti, posebice Drugog svjetskog rata. Kao primjer izuzetno dobro posjećene izložbe mogu navesti izložbu HPM-a iz 2006. godine, El Shatt zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat, 1944.-1946. koja je izazvala izuzetno veliki interes publike. Katalog izložbe bio je rasprodan u samo dva mjeseca. Ali bilo je primjedbi: nekima je zasmetala velika zvijezda petokraka na plakatu izložbe i koricama kataloga. I izložba Holokaust u Hrvatskoj 1941-1945. postavljena u prostoru Francuskog paviljona, autentičnog mjesta stradanja Židova, iako je zbog korone, brzo nakon otvaranja, bila zatvorena, izazvala je veliki interes i zanimanje posjetilaca.
Dakle, to su ipak teme koje su i nadalje zanimljive. Ne samo onima čiji su preci bili sudionici tih događaja ili su bili žrtve. Naravno, najveći su problem oni najmlađi, koji u školama ne dobivaju adekvatno obrazovanje, koji su zagađeni raznovrsnim postovima na webu, koji će rado ići na Thompsonove koncerte i uzvikivati „Za dom spremni“ iako nemaju pojma što taj pozdrav u stvari znači. Upravo bi oni trebali biti ciljana publika. Zanimljiva je svakako i priča jednog kolege iz Memorijalnog muzeja holokausta u Buchenwaldu. Održavaju radionice za djecu u koje uglavnom pozivaju djecu sklone nacizmu s tetoviranim svastikama i sličnim simbolima nacizma. Nakon nekoliko tjedana provedenih na radionicama, i nakon što se upoznaju sa stvarnim značenjem nacizma i zlom koje je ono činilo drugima, pa i djeci poput njih, samo zato što su bili pripadnici drugih naroda i drugih vjeroispovijesti, većina promijeni svoje stavove i odlazi pognute glave.
Prilikom sklapanja koalicijskog dogovora između HDZ-a i Domovinskog pokreta, u javnosti je plasirana priča da će jedan od uvjeta biti i osnutak muzeja žrtava komunizma, što je načelno podržala i najveća stranka, iako je priča zamrla u posljednjim mjesecima. Kako komentirate činjenicu da je kultura sjećanja uvjetovana političkim odlukama i dogovorima?
To je nažalost tako. I Muzej revolucije naroda Hrvatske osnovala je politika, a kada joj više nije trebao da promovira njene ideološke stavove poslan je u ropotarnicu povijesti. Muzej žrtava komunizma zasigurno neće nikad biti uspostavljen. To je bilo tek obećanje dano kako bi se pridobio koalicijski partner. Možemo se samo zapitati kakvu bi bila objašnjenja uloga Franje Tuđmana. On, kao, nije znao i nije sudjelovao u komunističkim zločinima. Ne bježim od istine i doista su počinjeni mnogi zločini, posebice nad pripadnicima njemačke zajednice na području bivše Jugoslavije. Ali, o tome će sigurno biti govora i na već spomenutom stalnom postavu HPM-a. Nadam se, dosljedno i u skladu sa suvremenim znanstvenim istraživanjima.
Muzej narodne osvoboditve kao primjer
Važan uvid u problematiku na predstavljanju publikacije ponudila je trenutačna ravnateljica Muzeja grada Zagreba, Aleksandra Berberih-Slana, nekadašnja voditeljica Muzeja narodne osvoboditve u Mariboru. Radi se o jedinom muzeju na prostorima bivše Jugoslavije koji je ostao djelovati pod istim imenom i temom – gdje ju je 2006. dočekao osobito težak posao popularizacije: u prva dva mjeseca rada, ispričala je, ustanovu nije posjetila niti jedna osoba.
U međuvremenu je postao, kaže, najposjećeniji u Sloveniji, a ističe ga inovativan pristup građi i edukaciji najmlađih koje ondje odgajaju za mir, a ne za slavljenje rata. Zbog toga je u središtu postava Deklaracija prava čovjeka i građanina, a mlađim se posjetiteljima pričaju priče o uskraćivanju prava u okupiranom gradu, ukradenoj djeci, silom mobiliziranim mladićima u Njemačkoj vojsci, odvođenju u koncentracijske logore… Najmlađe uče, ukratko, da „iza svakog heroja stotine ljudi padaju“, kaže Berberih Slana.
Uz suradnice projekta, na predstavljanju je govorio i Ivo Goldstein. Povjesničar je istaknuo ono što se često previđa, a to je da se fenomen povratnim utjecajem iz drugih europskih zemalja i ovdje naziva otporom, iako smo na ovim prostorima imali narodnooslobodilački rat. I to rat koji je svjetski poznati francuski pokret otpora nadmašio u postotku mobiliziranog stanovništva, po težini ratnih operacija i žrtvama.
