Izložba Gutljaj prošlosti je vrijedan doprinos povijesti svakodnevice i povijesti slobodnog vremena u Zagrebu.
Mnogi su 2026. godinu dočekali u ambijentima zagrebačkih ugostiteljskih objekata različitih profila, a nama je za prikaz izložbe trenutno postavljene u Muzeju grada Zagreba, kao šlagvort osobito zgodno došao napis u jednom hrvatskom lifestyle magazinu. Jedan od „5 cool novogodišnjih partyja“, posjetitelje Gradske kavane, čitamo, mogao je na novogodišnju noć preseliti razuzdane partijanere u „glamurozne 1930-e – vrijeme vrhunske zabave, profinjenog stila i pravog zagrebačkog šarma“, uz dresscode „koji je nekada bio zagrebački standard dobrog ukusa“, stajalo je u najavi.
Glamurozne godine, nema sumnje, možda za tip klijentele kakva je i prije stotinjak godina ispunjavala Gradsku kavanu, a nešto manje za objekte obilježene pljuvačnicama, ilegalnom prostitucijom, birtijskim tučama i prijestupima ostalih vrsta. Ponešto o tim dihotomijama u Zagrebu, koji je bio sve samo ne jedinstven u svojem glamuru, saznajemo na izložbi Gutljaj prošlosti – Stare zagrebačke kavane, krčme i gostionice (1887. – 1939.), postavljenoj u Muzeju grada Zagreba u studenome prošle godine.
Radi se o izložbi dojmljivog vizualnog identiteta i oblikovanja za koji su odgovorni Igor Kuduz i Nikolina Jelavić Mitrović. U pogledu sadržaja, već je prvom šetnjom izložbenim prostorom i letimičnim pogledom na postav, jasno da su autori koncepcije i scenarija izložbe, Kristian Strukić, Tanja Kocković Zaborski i Tomislav Anić, na pristupačan način posjetiteljima predočili brojne dokumente, kombinirajući legislativne dokumente, isječke iz onodobne štampe, ali pretiske cjenika onodobnih ugostiteljskih lokala itd.
Sadržajno izložba prati Zagreb od početaka industrijalizacije krajem 19. stoljeća, vremenu u kojem se grad rapidno širi površinom i brojem stanovnika, do pred početak Drugog svjetskog rata u Europi, kad mu je stanovništvo utrostručeno. Posjetitelj bi se mogao i pukim pogledom na popis od tridesetak kavana ili pedeset gostionica u promatranih šezdesetak godina zagrebačke povijesti, zamisliti nad činjenicom da su sve odreda smještene u ono što danas percipiramo više ili manje užim centrom grada. Zagreb se nastavio rapidno širiti i u idućih osamdesetak godina do tada neslućenih razmjera. A ne gine mu možda takva sudbina niti u budućnosti.
Tematsku srž izložbe čini nazivom sugerirana podjela na kavane, krčme i gostionice. Iako, kavane, kako pišu autori, predstavljaju mjesta u kojima su Zagrepčani „svih slojeva“, mogli „za jedan do dva groša popiti crnu ili bijelu kavu“, radilo se o reprezentativnim prostorima u centru grada, na čijim su arhitektonskim rješenjima i interijerima radili velikani čija se djela obično smatraju pravim umjetničkim djelima. Dok kavane podrazumijevaju viši stupanj uglađenosti no ostale dvije vrste lokala, krčme su, primjerice, neuglednija mjesta gurana ka onodobnoj periferiji, iz čijih su alkoholnih ponuda, pišu autori, znala ciljano izostajati žestoka pića.
Alkoholizam je, iako ne isključivo, i u davna vremena bio boljka uglavnom zagrebačke sirotinje, pa tako u jednom od segmenata izložbe autori navode da je 1912. na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije bilo 50 000 alkoholičara. Djelovanjem Andrije Štampara, Higijenskog zavoda u Zagrebu i Škole narodnog zdravlja, fokus se s moraliziranja prebacuje na edukaciju, jednu od ključnih alata socijalne medicine. Osim kratkim natpisom, izložba ne opisuje detaljno socijalne rezultate institucionaliziranja problema alkoholizma među najsiromašnijima. Cijela priča o ovoj problematici ostaje na izdvojenom dijelu, usko vezanim uz priče iz „crne kronike“, gdje spominju nelegalne točionice, krijumčarenje, zamračivanje poreza i nelegalnu prostituciju za koju su djevojke, piše, morale odvajati i naknadu vlasnicima lokala.
Nešto zanimljivije nam je, pak, bilo pogledati cjenike lokala u doba međuraća. Autori pišu: „Početkom 20. stoljeća državni činovnici ili bankari bili su rijetki gosti zagrebačkih gostionica. Obrtnici ili industrijski radnici prehranjuju se u to vrijeme isključivo kod kuće. Cijene u zagrebačkim lokalima između dvaju svjetskih ratova bile su plod samovolje vlasnika, što je ovisilo isključivo o sreći gosta hoće li za određeno jelo ili piće platiti više ili manje.“
U popratnim tekstovima navode i to da je čovjek „s prosječnom plaćom“ mogao „nekoliko puta mjesečno priuštiti obrok u gostionicama“, dok su za vrijeme kratkotrajne ekonomske situacije krajem dvadesetih i „ljudi plićeg džepa mogli“ izdvojiti pokoji dinar u narodnim kuhinjama ili krčmama. „Nekvalificirani i polukvalificirani radnici, s obzirom na skupoću i inflaciju, bili su 1939. na rubu gladovanja“, pišu autori.
U ovome segmentu tako saznajemo da je 1930. radnik u industriji s prosječnom plaćom od 951,26 dinara u restauraciji Stari Puntijar mogao priuštiti ukupno 35 ručaka, a činovnik u industriji s više nego duplim mjesečnim primanjima čak 80. Činovnik u trgovini je, pak, bio negdje između prethodna dva, a dok su činovnici u bankama i državni činovnici mogli preko stotinu. Samo četiri godine kasnije platežna moć industrijskog radnika opada za desetak ručaka. Tih je godina taj ručak podrazumijevao juhu, bečki odrezak ili pečeno pile, restani krumpir, salatu, kompot i čašu piva.
Ovi podaci na vrlo ilustrativan način govore o klasnoj raslojenosti Kraljevine Jugoslavije i, iako ne središnju, prema nama, možda nude i jednu od vrjednijih perspektiva izložbe, čak i do mjere u kojoj bi bilo zanimljivo čitati i znatno prošireniji segment na ovu temu.
Autori izložbe o ugostiteljskim objektima pišu kao o „mjestima gdje se ljudi okupljaju i povezuju, razmjenjuju ideje, zabavljaju se i druže, gdje se raspravlja o svakodnevnim radostima i problemima“, pa tako i o politici.
Šteta je, doista, iz perspektive ovog posjetitelja, što autorski tim ne ulazi detaljnije u povijest povezivanja i razmjenjivanja ideja, pogotovo s obzirom na to što ugostiteljski lokali kroz modernu povijesti evociraju kulise subverzivnih aktivnosti i političkih razmjena, od prvih oblika stvaranja javnog mnijenja među revolucionarnim građanstvom prije dvjestotinjak godina i proletarijatom nešto kasnije, pa duž čitavog revolucionarnog stoljeća i pol koje je uslijedilo.
Bilo bi zanimljivo pročitati ima li nešto u dnevničkim ili zapisima druge vrste iz pera ilegalaca ili disidenata, primjerice, za vrijeme šestojanuarske diktature, o eventualnim susretima ili konspirativnim aktivnostima po zadimljenih zakucima zagrebačkih kavana, krčmi i ostalih objekata. Napamet, naprimjer, pada zapis o susretu Miroslava Krleže s Titom u ljeto 1939., koji je pisac podrobno opisao, od putovanja taksijem, do opisa krčme – kako ju i sam naziva – na gradskoj periferiji u Šestinama, na putu za Mikuliće.
Pred kraj izložbe, autorski tim razmatra kontinuitet zagrebačkih kavana, pa tako nabrajaju nekolicinu „sa starom tradicijom“, poput kavana u sklopu hotela Dubrovnik ili Palace, ili mjesta u kojima postoji kontinuitet usluživanja, kao što su Palainovka, Kazališna, Gradska ili kavana Corso koja je u obnovi, sljemenska restauracija Puntijar ili muzeju obližnja gostionica Pod starim krovovima.
Možda je do osobnih odabira, ali ovaj potpisnik – osim kad su u pitanju itekako živući Krovovi – ne poznaje mnoštvo posjetitelja nabrojanih kavana, pa ostaje dojam da je u pitanju tek nešto dosljedniji kontinuitet u onoj mjeri u kojoj, primjerice, skvot u napuštenom industrijskom postrojenju nastavlja kontinuitet davno ugašene tvornice. Bilo bi zanimljivo odgovoriti što zapravo predstavlja kontinuitet objekta, radi li se tu o očuvanju izvorne djelatnosti ili interijera ili o nečemu trećemu. Ovo si pitanje postavljaju mnogi i kad su drugi objekti posrijedi. Primjerice, što će, sada kad znamo da novi vlasnici moraju zadržati trgovinsku djelatnost u zgradi nekadašnje NAMA-e, zapravo značiti taj prostor Zagrepčanima i posjetiteljima grada nakon konačne likvidacije povijesnog poduzeća?
Povijesne gradske kavane danas su postale uglavnom bezlične i besadržajne kulise koje svjedoče nekadašnjim ambicijama gradskih vodstava da reprezentativnim gradskim centrom uhvate korak za srednjeeuropskim gradovima, a danas, ostaju prisutnima gotovo isključivo kao muzejski artefakti.
Izložba Gutljaj prošlosti, bez sumnje, predstavlja vrijedan doprinos povijesti svakodnevice i povijesti slobodnog vremena u Zagrebu. Po našem bi sudu bila još zanimljivija dodatnim punjenjem informacijama iz zagrebačke povijesti odozdo i kritičkim refleksijama na današnjicu. Time bi, nagađamo, prešla gabarite polusatnog obilaska i sadržaja zabavnog za širu publiku. Radi se ovdje, ipak, o zanimljivo odrađenom poslu, podjednako po pitanju istraživanja, realizacije, informativnosti i vizualnog dojma.
