Da svi ovi umjetnici ne mare za svoju kulturu i svoj dom, ne bi je se udostojili kritizirati. Zvonimir Dobrović nam je nakon događanja naglasio: “Nama se činilo apsolutno logičnim da kažemo što znači kroatizacija kulture, da pozovemo umjetnike da nam govore o svojim iskustvima. Uvijek se volim sjetiti Jamesa Baldwina – ‘Najbolji način da volim svoju domovinu jest da je konstantno kritiziram’.”
U petak 28.6., oko 20:30, s primjerene je lokacije zagrebačkog Trga žrtava fašizma prema Ilici krenula povorka prosvjednika oboružanih transparentima i zviždaljkama. Kolovođa je ovog skupa bio Karlo Štefanek koji se u pola sata trajanja događaja karizmatično derao slogane poput “Mi nismo pravi Hrvati, mi nismo pravi muškarci, mi nismo pravi sinovi” te “ja ne znam zašto sam ovdje i zašto se borim, ali tu sam” uz frenetične krikove galvanizirane mase. Iako je po formi okupljanja prolaznicima bilo jasno da je riječ o prosvjedu, sadržaj povika i transparenata nije odavao njegov objekt. “Ja sam za sve & svašta & svakoga & sebe samog” pisalo je na transparentu jedne prosvjednice, “protiv/za” sa sprejem je napisano na drugom. Tek je po ulasku u Zagrebački plesni centar nekolicini građana koji su se povorci pridružili u potrazi za odgovorima postalo jasno da je aforistička narav prosvjeda namjerna. Naime, posrijedi nije bio klasičan prosvjed, već prva izvedba sa 16. Noći performansa u sklopu festivala Perforacije.
“Noć performansa smo počeli s prvim Perforacijama. Perforacije su festival koji podržava eksperiment i želio sam da s Noći performansa napravimo nešto gdje ljudi mogu na jednom mjestu vidjeti šest, sedam, osam performansa. Svakih dvadeset-trideset minuta možeš vidjet nešto drugo tako da i ako vam se nešto ne sviđa, sljedeća [izvedba] počinje za pola sata”, pojasnio nam je Zvonimir Dobrović, osnivač udruge Domino koja preko dvadeset godina aktivističkim i umjetničkim djelovanjem obogaćuje kulturnu scenu. Dodao je da je “performans čudna forma. Svatko može bilo što raditi, ali zapravo kada uđeš u to, to je jedna forma koja poštuje minimalizam i čistoću misli”.
Sagledan tako, Štefanekov rad Protiv Sebe Samog prestaje biti samosvrhovita šala i postaje lucidna dekonstrukcija prosvjeda kao oblika političkog djelovanja. Političke su parole ovdje zamijenjene nizom ispraznih vrijednosnih sudova: “Ja sam protiv svega i svačega”, “mi smo za sve i svašta”, “mi branimo svoje vrijednosti” ili “ja znam zašto sam ovdje”. Česta kontradiktornost ovih izjava u kombinaciji sa sinonimnim korištenjem zamjenica “ja” i “mi” razotkriva ono performativno u prosvjedu, da su prosvjedi često više bespredmetni igrokaz narcisoidnog afekta članova koji ga sačinjavaju, nego kolektivni izraz želje za promjenom. Štefanek ipak posuđivanjem termina poput “kulturalni marksizam”, “pravi Hrvat” te “kćeri i sinovi” iz suvremene desno-populističke retorike ovakvu kritiku ne predbacuje svim oblicima prosvjeda, već prosvjedima ekstremne desnice, jer se njihove nebulozne želje ne temelje na aktualnim problemima, koliko na niskim strastima. Na taj način prosvjedi nisu ništa više od samodostatnog kanala za izražavanje nezadovoljstva mase, puki performans mržnje koji je Štefanek rezanjem u srž diskursa ovdje britko ismijao.
“Karlo Štefanek je samo metafora i simbolika za nas sve ili individue. Samo vrti taj apsurd što je prosvjed, što prosvjed pokušava biti. Cijela poanta je uzimanje dualističkog i kontrastnog pogleda na što je prosvjed, koje promjene donosi prosvjed”, objasnio nam je Štefanek, koji je tijekom prosvjeda svoje ime koristio namjesto onog opasnog Drugog protiv kojeg su fašistički “prosvjedi” najčešće usmjereni. Neizbježno ovdje na pamet pada Walter Benjamin i njegova formulacija fašizma kao težnje estetizaciji politike. U slavnom pasusu Benjamin tvrdi da fašizam svoj spas vidi u tome da masama dopusti da dođu do svog izraza, ali ne i do prava.
“Mase imaju pravo na promjenu posjedovnih odnosa; fašizam im nastoji dati izraz čuvanjem tih odnosa. Fašizam dosljedno teži estetizaciji političkog života. Podjarmljivanju masa, koje kultom vođe bacaju na koljena, odgovara nasilnost aparature koja mu služi za stvaranje kulturnih vrijednosti.”[1]
Na tom je tragu i Dobrović opisao razlog odabira ovogodišnje teme Politički art: “Mi uvijek pratimo što se dešava i pokušavamo reagirati, komentirati, biti u nekoj rezonanci sa suvremenošću oko nas. Provokacije prema umjetnosti, prema slobodama, dolaze s desnice. Nevjerojatno je da kultura ima 1 posto nacionalnog budžeta, međutim kad slušamo što se govori o kulturi, na koji način se promišlja, to je veći postotak prisutnosti i važnosti u politikama. Pogotovo desnica koristi kulturu kao prostor razdora, kroz to se promiče politika straha.”
S ulaskom Domovinskog pokreta u parlament takve su provokacije postale daleko opipljivije, a sumporni je smrad fašističke proizvodnje vrijednosti na domaćim prostorima prešao iz povijesnih knjiga u sumornu suvremenost. Premda Ministarstvo kulture nisu uspjeli osigurati tijekom pregovora o formiranju Vlade, nije nemoguće da tijekom sljedeće četiri godine njihov infantilni projekt “kroatizacije” hrvatske kulture i umjetnosti iznjedri rezultate. Udruga Domino je Domovinski pokret tako preduhitrila i izvrnula, umjesto estetizacije nacionalističke politike Noć performansa politizirala je nacionalističku estetiku iz kritičkog rakursa.
“Uopće diskurs i narativ koji oni guraju je meni bio – ‘ok, hoćemo kroatizaciju, povratak vrijednostima? Tko će nego Domino!’” objasnio je Dobrović. Ovaj oštri ironijski okvir kroz koju je večer valjalo tumačiti vidljiv je u cjelokupnoj mizansceni dvorišta. Rad Volim Hrvatsku Lucije Žuti nekolicina je zastavica kičastog dizajna koji na hrvatsku šahovnicu postavljaju simbole dijelova Hrvatske kulture koju fašisti ne podnose. Dakle dugine boje, romski grbovi, polumjesec, crvene zvijezde, irska i njemačka zastava, sve aktivni dijelovi onoga što je Hrvatska oduvijek bila, na grbovima su postavljeni ispod natpisa “Volim Hrvatsku”. Poruka je jasna, ako fašisti vole cijelu Hrvatsku, zašto isključuju toliko identiteta koji je sačinjavaju. Druga je instalacija u dvorištu, Hrvatska politička misao Brune Isakovića, pak jednostavnije, ali ni po čemu manje uspješno, kritizirala ideju kroatizacije preko projekcije direktnih citata hrvatskih velikana™ poput “Ja nikad ne lažem. Samo povremeno govorim neistinu” Andrije Hebranga te “Ne sjećam se” Luke Modrića.
Štefanekov je prosvjed tako analiziranjem afektivne dimenzije desnog populizma općenito u suštini bio tek uvertira za dublji zaron u taj fenomen na ovim prostorima. Nužno se nametnulo pitanje, ako se na ovo svodi fašistički praksis, što tvori njegovu arhitektoniku? Sljedeća su četiri rada na to pitanje nastojala odgovoriti kroz elaboraciju posljedica, imaginarija, diskursa i seksualnosti fašizma, tim redoslijedom.
Netom nakon prosvjeda tridesetak posjetitelja odvodi se u Crnu prostoriju gdje se nalazi instalacija Zapaljiva povijest Emila Matešića. Na crvenom postolju stoji crna plinska boca s velikim crvenim natpisom History na sebi, a dvije svijeće je uokviruju s obje strane. Inscenacija okultnog oltara stvara nelagodnu atmosferu koja je dodatno podcrtana zvukom. Kanistar je otvoren, a prodorno siktanje plina lovi mikrofon, uznemirujuć zvuk koji se poglašnjen reproducira na zvučnicima. Plinska boca kao objekt korišten je u prosvjedima fašističkog karaktera, slavno u slučaju šatoraša koji su 2015. njima blokirali Savsku ulicu u Zagrebu, prijeteći da će ih raznijeti. Međutim, za razliku od Štefanekovog performansa u kojem je čin fašističkog prosvjeda tema za sebe, ovdje je on tek konotacija koja nadopunjava viziju povijesti u kojoj će fašizam pobijediti. Takvi su “prosvjedi” temeljeni na preusmjerenom nezadovoljstvu, dok je prava opasnost fosilno gorivo koje polako ispunjava prostoriju u kojoj se nalaze dvije goruće svijeće. Kako su upravo konglomerati fosilnih goriva često glavni financijeri fašizma (PragerU je dobar primjer), plinska boca ovdje je dvoznačna. S jedne strane fitilj koji nas polako, ali sigurno vodi ka klimatskoj kataklizmi, odnosno istinskom “kraju svjetske povijesti”, s druge strane populistički prosvjedni čin koji tako što omogućava. Sotonistička estetika ovdje kao da zrcali taj kancerogeni kult smrti ideologije neprestanog rasta, jer fašizam je na koncu samo ideologija krupnog kapitala, a na taj se način manifestira i njegov logički kraj.
U 21:30 Lara Mandili u dvorištu izvodi Imamo Hrvatsku!: crven, bijeli, drugi. Uz pjesmu Ostrvo mržnje Mandili iz putnoga kofera vadi hrvatsku zastavu te ju postavlja na tlo. Zatim na sebe izlijeva crvenu, bijelu i plavu boju koje trobojnicu pretvaraju u Pollockovu sliku. Kad su bočice ispražnjene, na razglasu počinje kolaž intervjua i govora koji skiciraju glavne odrednice fašističke ideologije. Od Franje Tuđmana, preko reklama za Domovinski pokret, do Željke Markić, kroz informativni su super-cut impresionistički pokrivene sve bitne točke desne politike: homofobija, ksenofobija, etnička čistoća, teokracija, netrpeljivost prema Srbima, Romima, Drugome općenito. Za to vrijeme Mandili sebe pretvara u ideal poslušne kućanice, žene koja u hrvatskom dresu i suknji na koljenima četkom čisti hrvatsku zastavu. Da nije strašno, bilo bi smiješno jer vještina s kojom Mandili koristi svete simbole desnih svjetonazora protiv njih uistinu na trenutke graniči s humorom. Nakon dvadeset minuta nasilnog trljanja zastava je još uvijek nijansirana, iskazuje da je taj simbol nacije ovdje prikazan u svoj svojoj šarenosti nemoguće homogenizirati, da je fašistički sveti gral sizifovski posao. Najednom kreće pjesma Thompsona, a cijela situacija u kojoj žena neumorno trlja tu zastavu toliko precizno gađa u srce šizofrene ikonografije uzrokovane estetizacijom politike da nemamo drugog izbora osim nasmijati se.
Tad na razglasu kreće mučna ispovijest žene koja je na radnom mjestu bila nemilosrdno eksploatirana, zbog čega se iz svoje domovine trebala odseliti. Naslage crvenkaste boje skinute s trobojnice najednom više nisu smiješne, podsjećaju da se sve te floskule, koliko god djetinjaste i iskompleksirane, nažalost prelamaju preko malih ljudi, da završavaju u krvi. Impresionistička slika želja i prohtjeva desnice će bez otpora rezultirati u onome na što je Matešić ukazao, u kultu smrti. Mandili za kraj performansa zato vrši simbolički otpor. Iz putnoga kofera vadi zastavicu duginih boja koju pribadačama impostira na zastavu, vraćajući joj nasilno oduzetu šarenu prirodu. Prema samoj zastavi se ne iskazuje mržnja, već se postavlja jasan zahtjev za nacionalnom vizijom koja kao prvi prioritet ima uključivanje i konstruktivnost, a ne isključivanje i brisanje. Osnažujući sentiment ipak dolazi do vrhunca tek nakon ovog fenomenalnog performansa, kad se ispred zastave Mandili i njena partnerica ljube. Čin uzimanja putničkog kofera i napuštanja zastave govori za sebe.
Pranje Angele Stipić s početkom u 22:00 u Crnoj nešto se eksplicitnije pokušalo razračunati s temom iseljavanja te time što je hrvatstvo. U prostoriju je postavljena perilica rublja, štrik te stol s raznim delikatesama dalmatinskog kraja. Stipić na četiri papira markerom piše pojmove “dom”, “domovina”, “obitelj” i “ljubav” i stavlja ih u perilicu, a zatim većinu ostatka performansa provodi emulirajući tipičnu dalmatinsku večer. Uz zvukove perilice s razglasa te dalmatinske hitove sa zvučnika na stolu ona večera srdele, soparnik i bijelo vino promišljajući o, za pretpostaviti je po izrazu lica, razlozima zbog kojih bi ostala u Hrvatskoj. Ljubav prema kulturi, hrani i načinu života samorazumljiva je, no “pranjem” često korištenih pojmova desnoga diskursa otkriva se njihova pozadina u stvarnosti. Za razliku od Mandilinog pristupa apstrahiranoj Hrvatskoj fašističkog imaginarija, Stipić nastoji doprijeti do istine koja je distorzirana tim imaginarijem. Iz perilice nakon promišljanja Stipić tako vadi papire te im pridaje nove pojmove od kojih svaki korelira s jednim od ispranih. Pojmom “doma” se tako maskiralo “zajedništvo”, pojmom “obitelji” “povjerenje”, a iza pojma “ljubavi” mora ostati “ljubav”, ona istinska.
Jedan je list, doduše, ostavljen prazan, pretpostavljamo onaj vezan za domovinu. Uzmemo li u obzir da su se mnogi članovi Stipićine obitelji iselili iz Hrvatske zbog politike onih koji najglasnije tvrde da vole Hrvatsku, kraj performansa u kojem napušta prostoriju implicira da domovina ne znači puno bez ljubavi, povjerenja i zajedništva koji su nam oduzeti. Teško je ne čitati rad kao prolongirani argument: “Ako više marite za diskurs koji je Mandili ocrtala, nego za ono za što bi se taj diskurs trebao boriti, onda nemamo tu što raditi.”
Večer je zaključio Siniša Labrović s Tvoje hladno srce, moje vrele usne počevši u 22:35. U karakteristično šaljivoj maniri Labrović idolopoklonstvo fašističke mašinerije odvodi do apsurda, a ljude koji su objekti tog štovanja pokazuje kao šutljive simbole na koje fašist projicira svoje neispunjene seksualne fantazije moći. “Ti si snaga”, govori Labrović mazeći oštro lice biste; “ti si istina”, šapće joj na uho i ljubi joj vrat; “ti si najveći Hrvat” uskliče i uzima ju u naručje. Iako jednostavan, ovaj je humoristični rad konceptualno savršen izbor za završetak ciklusa jer napokon locira genezu fašizma koju je Štefanek najavio – represirana seksualnost. Spona je fašizma i zatomljene seksualnosti već dobro istražena, a na sličan način je ismijana još 1973. u kultnom Amarcordu Federica Fellinija. Nažalost promatrajući diskurs fašizma 21. stoljeća te njegovo inzistiranje na povratku u doba fiktivne tradicionalne zajednice vrlih muževa, vidimo da se proliferacija fašizma danas odvija zahvaljujući seksualnoj manipulaciji otuđenih muškaraca u jednakoj mjeri u kojoj se to događalo prije stotinjak godina. Labrovićev performans tako nije ništa manje aktualan. Ljubeći Tuđmana i obasipajući ga svim superlativima desničarskih opsesija, on ulazi u sferu psihoanalize fašista. Govori nam da se sublimacija u fašističkom umu provodi kroz fetišistički kult ličnosti u kojoj se pokušava pronaći lijek za impotenciju uzrokovanu kasnim kapitalizmom.
“Tu je uključena i jedna vrsta magijskog odnosa, naša vjera da u nečemu što je reprezentirano imenom, bistom, skulpturom, do neke mjere sadržava i neki život onog koji je tom bistom ili skulpturom ili totemom predstavljen. A Franjo je definitivno totemski lik. Mislim da je Franjo utjelovljenje Republike Hrvatske, da se Hrvatska u njemu najviše realizirala, da mi živimo cijelo njegovo nasljeđe i da je možda vrijeme da preokrenem taj odnos od neke vrste mojih sumnji ili kritičnosti ili slično… da je puno zreliji pristup ljubavi”, pojasnio nam je Labrović ironično. Kad smo ga upitali o tome je li iseljavanje iz Hrvatske imalo utjecaj na to, odgovorio je da su HDZ-ovci sazreli vrlo brzo. “Oni su se odmah uključili s ljubavlju, od prvih trenutaka prije 35 godina. Vidjeli smo da je njihova ljubav urodila plodom. Ja sam možda pružao otpor kao nezrela, pomalo stisnuta ili zakočena osoba. Meni je trebalo puno više vremena da tu ljubav do kraja realiziram, da je priznam i da pokušam krenuti u drugom smjeru.”
Tako je s uzastopnom nacionalnom herezom tog petka postignuta najhrvatskija Noć performansa do sad. Kao što je Dobrović rekao, performans je kao pročišćena forma na udaran način u pet činova srezao višak i progledao kroz fasadu kulturnih nauma Domovinskog pokreta. Riječ je o manipulaciji putem karizme i afekta, o kontradiktornoj i shizofrenoj simboličkoj tvorevini temeljenoj na nasilju i isključivanju, o praznoj simulaciji vrijednosti za koje se navodno zalaže, o ideologiji koja vodi prema doslovnom kraju svijeta, a sve to proizlazi iz kompleksa seksualne naravi. Benjamin bi bio ponosan, no ne smije se zaustaviti na kritici, jer se time stavljamo u poziciju žrtve. Noć performansa 2024. također je putem umjetnosti pokazala najbolje od Hrvatske. Da svi ovi umjetnici ne mare za svoju kulturu i svoj dom, ne bi je se udostojili kritizirati. Dobrović nam je nakon događanja ovo i naglasio: “Nama se činilo apsolutno logično da kažemo što znači kroatizacija kulture, da pozovemo umjetnike da nam govore o svojim iskustvima toga ili ne dopuštamo da se domoljublje kao pojam preuzme. Ja se uvijek volim sjetiti Jamesa Baldwina – ‘Najbolji način da volim svoju domovinu jest da je konstantno kritiziram’.”