Izazivanje uličnih nereda od strane radikalnih elemenata i neselektivan odgovor policijskih snaga obilježili su ulični sukob tijekom masovnog prosvjeda u Torinu krajem prošloga tjedna. Jacopo Ricca, talijanski novinar i sindikalist: Deložacija društvenog centra Askatasuna i kriminalizacija sudionika prosvjeda uklapaju se u politiku sigurnosti koja teži ograničiti ili izbrisati društvenu opoziciju desnim vladama. Sve ove mjere imaju za cilj učvrstiti podršku vladi naglašavanjem tema zakona i reda koje odražavaju fašističku ideologiju.
Stotine ozlijeđenih, ogromna materijalna šteta i najava pojačanja represivnih zakona od strane vladajućih. Bilanca je to sukoba između prosvjednika i policijskih snaga do kojega je došlo nakon masovnog prosvjeda organiziranog u Torinu 31. siječnja, povodom deložacije tamošnjeg društvenog centra Askatasuna (naziv dolazi od baskijske riječi koja znači “sloboda”). Izvještaji svjetskih i dijela talijanskih novinskih agencija, obilato prenošenih u hrvatskim medijima, uglavnom su fokusirani na jednostrano nasilje prosvjednika nad policijskim snagama čijih je stotinjak pripadnika ozlijeđeno u okršajima.
Da je situacija oko prosvjeda – koji je, prema organizatorima, okupio oko pedeset tisuća, a prema procjenama državnih službi najmanje dvadeset tisuća građana – ipak nešto kompleksnija, objašnjava nam novinar Jacopo Ricca, član upravnog vijeća sindikata novinara Pijemonta (Associazione Stampa Subalpina).
„Povorka je tijekom većeg dijela prosvjeda bila mirna. To, međutim, ne znači da se od samog početka nije očekivalo da bi moglo doći do sukoba“, objašnjava nam.
Medijski napisi i rasprave na internetskim forumima ukazuju na ogromnu polarizaciju oko ove teme. Dio javnosti smatra prostor u kojemu se nalazi društveni centar okupiranim od strane krajnje ljevice. Drugi dio javnosti, pak, zajedno s dobrim dijelom lokalne sredine koja je podršku potvrdila izlaskom na ulice, smatra društveni centar itekako važnim za zajednicu i samim time njegovo gašenje od strane gradske vlasti neprihvatljivim.
Tako nam govori i Ricca, objašnjavajući raznolik sastav povorke:
„Prisutni su bili stanovnici četvrti Vanchiglia u kojoj se nalazi društveni centar. Oni su, za razliku od stanovnika drugih torinskih četvrti koji taj centar uglavnom povezuju s nasilnim prosvjedima i problemima javnog reda, surađivali s Askatasunom jer je u samoj četvrti djelovanje aktivista prije svega bilo društvene prirode, a ne političke. Organizirali su pomaganja u učenju, vježbanje u teretani, kulturne inicijative, ali i pomoć osobama s poteškoćama, osobito tijekom Covida-19.
U prosvjednoj povorci su bili prisutni studenti i srednjoškolci, koji su oduvijek predstavljali bazen iz kojeg društveni centar crpi nove aktiviste. Zatim pokret No Tav (stanovnici obližnje Val Suse koji se protive izgradnji željezničke pruge velike brzine Torino–Lyon, a koji već više od dvadeset godina imaju logističku i operativnu podršku društvenog centra Askatasuna), zatim omladinske organizacije koje su ‘konkurentske’ Askatasuni, ali su izrazile solidarnost nakon deložacije, aktivisti drugih društvenih centara iz Torina i drugih talijanskih gradova. Od političkih grupacija, prisutni su bili članovi stranaka i sindikata ljevice, kako ‘institucionalne’ koja formalno nije sudjelovala (iako je prisutnost nekih zastupnika te regionalnih i gradskih vijećnika AVS-a predmet političke i medijske kampanje desnice na vlasti), tako i one ‘radikalne’ (čije su organizacije u mnogim slučajevima sudjelovale u prosvjedu). S njima su bili i mnogi obični ljevičarski nastrojeni građani.“
Ipak, ton izjava samih organizatora prosvjeda, kao i činjenica da su na prosvjed pristigli mnogi izvan Torina, pa čak i Italije, objašnjava nam Ricca, pronicljivijima su ostavili prostora za pretpostavku da sve neće proći tako mirno. Tako je i bilo.
Prosvjedni marš, uredno prijavljen policijskoj upravi, tekao je sasvim mirno gotovo do samoga kraja, objašnjava nam dalje sugovornik to popodne u Torinu. Dio četvrti u kojoj se nalazi društveni centar nije bio blokiran policijskim vozilima, niti su parkirani auti i kontejneri bili maknuti, što je dijelu skupine – koju policija procjenjuje na oko 1500 osoba – poslužilo za podizanje barikada nasuprot policijskom kordonu. Ta je skupina, prema svjedočenju našeg sugovornika, nekoliko minuta ranije počela presvlačiti odjeću, oblačeći crne jakne, kabanice, maske i kacige, pri čemu je bila zaštićena kišobranima kako bi otežali identifikaciju sigurnosnim kamerama. Taj je dio skupine preuzeo čelo povorke, gađajući pirotehničkim sredstvima policijski kordon koji nije dopuštao približavanje društvenom centru. Do direktnog sukoba prve linije i policijskih interventnih jedinica, kaže, nije niti došlo, jer je od strane policije započelo ispaljivanje suzavca i upotreba vodenih topova prema čelu povorke koji počeo gađati policijski kordon svim raspoloživim sredstvima.
„U svega nekoliko minuta situacija je izmakla kontroli, i dok su aktivisti gradili barikade od kontejnera i drugog materijala, policija je počela s jurišima kako bi pokušala rastjerati prosvjednike“, objašnjava nam sugovornik.
„Sa strane policije, osim već spomenute upotrebe suzavca i vodenih topova, vrlo je brzo započeo juriš, i pješice i policijskim vozilima, kako bi se prosvjednici rastjerali. Napad je, kao što se često događa, bio neselektivan i pogodio je svakoga tko se našao na putu napredovanja. Najmanje dva fotografa i jedan prolaznik pogođeni su pendrecima, no video snimke pokazuju da su, osobito u završnoj fazi sukoba, kada je policija uspjela napredovati, pogođeni i prosvjednici koji nisu izravno sudjelovali u nasilnim radnjama“, razlaže nam dalje policijske metode razbijanja prosvjeda.
Sve je to rezultiralo stotinama ozlijeđenih. Zabilježeno je stotinjak ozlijeđenih među snagama reda, a nekoliko desetaka među prosvjednicima. Taj broj, procjenjuje naš sugovornik, valja i povećati, budući da je dobar dio prosvjednika izbjegavao odlazak u bolnicu kako bi smanjili rizik od prijava.
„Aktivisti društvenog centra Askatasuna uvijek su bili protagonisti društvenih borbi, i u njihovim najnasilnijim oblicima. To im je često donosilo kritike, čak i drugih društvenih centara. Njihova društvena aktivnost u četvrti Vanchiglia i podrška studentima, koji u velikoj mjeri ondje žive, donijela im je, međutim, širu podršku nego što bi se moglo zaključiti iz njihovih ideoloških pozicija“, objašnjava dalje Ricca.
Sam društveni centar postoji od 1996. godine, a korijene vuče iz ideja autonomije sedamdesetih godina. U posljednjih su tridesetak godina aktivisti okupljeni oko Askatasune sudjelovali u mnogim prosvjednim akcijama, počevši od onih 1999. usmjerenih protiv podrške vlade lijevog centra odgovoru NATO-a na rat u Kosovu. Nerijetko su prosvjedi imali vanjskopolitičke povode i kasnije, od kojih su najrecentniji imali za povod podršku Palestini i Global Sumud flotili tijekom općeg štrajka 3. listopada.
Deložacije ljevičarskih središta poput ovoga u Europi u pravilu izazivaju prosvjednu mobilizaciju lokalne zajednice, iako rijetko ovakvom masovnošću i žestinom. Indikativno je, međutim, da slične političke odluke nerijetko dolaze tek kada struktura političkih prilika stvori pogodne uvjete.
U periodu koji je prethodio gašenju i deložaciji društvenog centra gradska je vlast krenula u legalizaciju prostora. Projekt legalizacije bio je snažno osporavan, objašnjava nam sugovornik, od desnice koja upravlja i Pijemontom i Italijom, ali i političkim sukobima i masovnim prosvjedima i štrajkovima protiv vladajućih koji su obilježili posljednje mjesece u Italiji. Društvenom centru nije pomogla niti činjenica da je dio aktivista povezanih s Askatasunom bio, prema policijskim saznanjima, uključen u nedavni napad na redakciju dnevnika La Stampa.
Ipak, kako nam objašnjava, stvar je puno kompleksnija jer ne postoji formalna odluka o oduzimanja prostora od strane pravosudnih vlasti, koja bi bila podržana i od strane gradske uprave lijevog centra. Ova je, prvo u praksi, a zatim i formalno, ukinula sporazum o suradnji koji je trebao dovesti do legalizacije. Sporazum je imao podršku i torinskih intelektualaca, glazbenika i lijevo orijentiranih profesionalaca.
„Nakon što medijska pažnja splasne, vjerojatno će se pronaći neki oblik društvene namjene za taj prostor, a ne može se isključiti da će i aktivisti društvenog centra u tome imati određenu ulogu“, procjenjuje naš sugovornik.
Javnost je osobito zaokupio napad čekićem na policajca od strane maskiranog prosvjednika. Dvadesetogodišnjak je ubrzo potom lociran i uhićen, da bi zatim bio pušten u kućni pritvor. Talijanska premijerka Giorgia Meloni ovaj je slučaj naznačila kao „pokušaj ubojstva“, najavivši s partnerima iz desničarske koalicije pod vodstvom njezine partije Braća Italije donošenje oštrijih „sigurnosnih zakona“ u Italiji. Ministar unutarnjih poslova Matteo Piantedosi slučaj je prozvao „urbanim terorizmom“, dok je potpredsjednik vlade Matteo Salvini pozvao na hitno odobrenje sigurnosnog paketa, opisujući ga kao “najbolji protuotrov za trenutno blokiranje pokušaja ekstremne ljevice da vrati nasilje na ulice talijanskih gradova”.
„Deložacija društvenog centra Askatasuna, kriminalizacija sudionika prosvjeda, čak i onih bez nasilnog ponašanja, uklapaju se u politiku sigurnosti koja teži ograničiti ili izbrisati društvenu opoziciju desnim vladama“, kaže naš sugovornik koji smatra da ovo nije samo trend prisutan u Italiji.
Mnogi se pribojavaju što će biti s najavljenim sigurnosnim dekretom, koji predviđa dodatna ograničenja sloboda, uključujući i onih ustavno zajamčenih, objašnjava sugovornik, do te mjere da je tekst prijedloga zakona bio predmet pregovora s predsjednikom Sergiom Mattarellom.
„Sve ove mjere imaju za cilj učvrstiti podršku vladi naglašavanjem tema zakona i reda koje odražavaju fašističku ideologiju koja je vladala Italijom tijekom dvadesetih godina“, zaključuje novinar i sindikalist Jacopo Ricca.
