Nokturalno upravljanje neće se manifestirati samo kroz razvoj i povezivanje kulturne ponude, već kroz sveobuhvatnu koordinaciju noćne infrastrukture. Za primjer se uzima osiguravanje javnog prijevoza na nedostupne lokacije uoči većih koncerata ili posredništvo između stanovnika koji spavaju i noćnih ptica po pitanjima buke i otpada. Ulaganje u kulturu, poboljšanje života za konzumente noćnog života i lokalno stanovništva, veća komunikacija i vidljivost, sigurnost i blagostanje – na papiru sve zvuči bajno.
Srijeda je 4. lipnja, početkom ljeta klimatiziran ured Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) nosi dašak osvježenja, premda je ambijent klaustrofobičan. Četrnaest ljudi za laptopima i bilježnicama sluša prezentaciju pred korporativno dizajniranim plakatima plavog kolorita. Dok neki sramežljivo grickaju napolitanke, mogu se čuti riječi poput “kooperacija”, “stakeholder” i “održivost”. Smrdi na Europsku uniju. Kako to često biva na press konferencijama o projektima koje sufinancira Bruxelles, u ovom slučaju projekt NITIES pod sponzorstvom programa Interreg Europe, središte pažnje zauzima pojam inovativan, koliko i apstraktan – noćna ekonomija (NE).
“NE je ono što se događa između 18:00 i 6:00 u našim gradovima”, pri početku izlaganja pojašnjava Sanja Tišma, ravnateljica IRMO-a. S konceptom počinje ozbiljnije raditi prije četiri godine kao mentorica Mladenu Kovačeviću na poslijediplomskom studiju, koji pak u prostoriji uz kolege iz gradskih ureda za kulturu i turizam sjedi kao jedan od predstavnika Grada Zagreba. Tada su i posađene klice za raspisivanje projekta koji bi u suradnji sa Zagrebom rezultate prvih lokalnih istraživanja u području NE pretočio u opipljive politike primjenjive na niz problema, od poticanja suradnje privatnog i javnog sektora, do pružanja podrške lokalnoj zajednici.
“Kad smo razgovarali o NE, nismo samo govorili o tome kako da potaknemo razvoj sadržaja koji se dešavaju noću, nego i kako da osiguramo blagostanje stanovništva, dakle ugodan život u gradu uz NE. Saznali smo tada da to nisu samo koncerti, kazališta, kina i festivali, nego su to i pekare, dućani, suvenirnice, taksisti i transport”, dodaje Tišma. U prijevodu, nokturalno upravljanje se neće manifestirati samo kroz razvoj i povezivanje kulturne ponude, već kroz sveobuhvatnu koordinaciju noćne infrastrukture. Za primjer se uzima osiguravanje javnog prijevoza na nedostupne lokacije uoči većih koncerata ili posredništvo između stanovnika koji spavaju i noćnih ptica po pitanjima buke i otpada.
Zasad je teško govoriti o konkretnim politikama koje će se primijeniti u Zagrebu, NITIES je još u embrionalnoj fazi. IRMO je tek nedavno samoinicijativno raspisao projekt i pronašao partnere, uz Zagreb još sedam europskih gradova i regija. Prvi sastanak održan je 1. svibnja, a projekt težak 1,8 milijuna eura trajat će sveukupno četiri godine.
“Tri godine ćemo učiti jedni od drugih i razvijati naše policy instrumente, raditi na kulturnoj strategiji, pokušati uvesti mjere u akcijske planove, konkretne mjere poboljšavanja ekonomije u Zagrebu. Četvrtu godinu to implementiramo, što posebno prati Europska komisija”, zaključuje Tišma. Druga istraživačica IRMO-a, Daniela Jelinčić, spominje da su u tu svrhu prije projekta proveli analize dobrih praksa drugih gradova: “Primjerice, Berlin ima javnu politiku Berlin Clubcommission, Berlin Music Commission i Musicboard Berlin. Oni zajednički integrirano upravljaju klubovima. London je osmislio radnu politiku noćnog cara, Amsterdam ima noćnog gradonačelnika. Oni nemaju izvršne vlasti, ali ih gradonačelnik sluša.”
Iz priloženog se da zaključiti da Zagreb kaska za trendom noćne politike kontinentalnih metropola. Samo je do 2020. preko četrdeset europskih gradova, mnogi od njih manji od Zagreba, uvelo noćne gradonačelnike. U NITIES-u su kao partneri tako uključeni Galway i Vilnius, koji već dvije godine raspolažu s vlastitim noćnim uredima. Da je krajnje vrijeme da se Zagreb priključni noćnom promišljanju ekonomije, ističe i voditelj Odjela za planiranje i praćenje razvoja kulture u Zagrebu, Nikola Stojadinović: “Imamo porast turizma svake godine u Zagrebu i nemamo još problema kakve imaju velike metropole što se tiče buke, nesigurnosti i svega ostalog, ali kroz ovaj projekt se možemo pripremiti da se to ne bi događalo.”
Iako Zagreb raspolaže nekim noćnim politikama, ono što mu nedostaje, dodaje Stojadinović, je strateško razmišljanje o NE. Što takvo razmišljanje podrazumijeva na konkretnim primjerima u razgovoru za H-Alter pojašnjavaju savjetnica za NE u Galwayu Kate Howard i upravitelj noćnog ureda Vilniusa Edvinas Miškas.
“Implementiramo trideset mjera, od raznih aktivnosti poput stvaranja noćnog programa za mlade, preko sigurnosnih inicijativa u kojima treniramo poduzeća za sprječavanje seksualnog uznemiravanja i spikinga, do financiranja kulturnih događanja u kafićima kako bismo ih aktivirali”, navodi nam Howard. Noćni ured Vilniusa vodi slične politike, a Miškas tvrdi da su u dvije godine već vidljivi rezultati: “Zbog nas postaje puno lakše upravljati bukom zbog naše medijacije između grada, stanovnika i koncertnih prostora. Grad postaje sigurniji u pogledu seksualnog zlostavljanja i spikinga. Zbog naših programa podrške koncertnim prostorima, već se održava puno više glazbenih događaja.”
Potonje se odnosi na program u kojem noćni ured Vilniusa daje 10 000 eura bilo kojem klubu koji se obveže u godini dana upriličiti pedeset ili više muzičkih događanja, bez ikakvih drugih kriterija. Ova stavka je posebno važna u bilo kojem sjecištu ekonomije i kulture, sugerira da se kulturna produkcija neće nužno podrediti tržišnim imperativima. Kako će se razvoju noćne kulture pristupiti u Zagrebu još se ne zna, no na H-Alterovo pitanje o problemu ekonomizacije kulture djelatnici iz Grada iskazuju svijest o klizavosti tog polja. Stojadinović tako odgovara da “nije cilj stvoriti samo komercijalne programe, nego je cilj kulturne programe učiniti posjećenijima i dostupnijima”.
Na tom tragu je i najavljen zagrebački kulturni kalendar. Aplikacija Kultura na dlanu trebala bi, nadaju se iz Grada, do jeseni objediniti sva gradska kulturna događanja. Iz kojih će se sve izvora crpiti najave, odnosno hoće li aplikacija biti relevantan presjek cijele scene, pogađate, još nije jasno. Na to pitanje Jelinčić nam odgovara da je u ovom trenutku nemoguće dati konkretna rješenja: “Naime, dobili smo ovaj projekt kroz koji bismo trebali prvo istražiti koja bi bila optimalna rješenja, te ih onda primijeniti kroz intervencije u važeći Program razvoja kulture Grada Zagreba.”
To će se postići kroz suradnju s raznim stakeholderima u radnoj skupini. Trenutačno su to uz Ministarstvo kulture mahom gradske institucije poput muzeja, Novih prostora kulture i Turističke zajednice grada Zagreba, no uključeno je i nekoliko aktera s nezavisne scene poput URK-a. Jelinčić nam također naglašava da će se radnoj skupini dodavati umjetnici i drugi akteri sa scene, što će reći da nas izostanak nekih žarišta kulturne scene s popisa ne bi trebao alarmirati.
Ulaganje u kulturu, poboljšanje života za konzumente noćnog života i lokalno stanovništva, veća komunikacija i vidljivost, sigurnost i blagostanje – na papiru sve zvuči bajno. Međutim, važno je uvijek kad pred sobom imamo logo imperijalnog centra i zgodne akronime njihove birokratske mašinerije zadržati dozu skepse. U svemu rečenom neupitno ima povoda za optimizam, a atmosfera se u IRMO-u zaista činila dijaloški nastrojena. Kao novinari smo čak i pozvani da im se javljamo jer poznajemo stanje na terenu. Dobre namjere ipak ne moraju rezultirati dobrim politikama kad po putu do njihove formulacije postoji niz zamki o kojima treba voditi računa, ne želimo li da NITIES ima suprotni učinak od namijenjenog.
Osim već spomenute komercijalizacije kulture, potencijalni je kamen spoticanja za nezavisnu scenu sklonost kompromisima zbog bliže suradnje sa zakonodavnim mehanizmima. Avangardni izričaj nezavisne scene povijesno je uvjetovan organizacijom odozdo, nespojivom s pregovorima koje iziskuje sudjelovanje u “demokraciji” neoliberalnog tipa. Letimičan pogled na kontrakulture 20. stoljeća dovoljan je da vidimo kako su nezavisna kultura i političko djelovanje nerazdvojni, te da njihovo uvrštavanje u službene političke strukture često kreira kontroliranu opoziciju mlakog estetskog izričaja. Slična se stvar dogodila, primjerice, s netom spomenutim Clubcommissionom koji je po pitanju genocida u Gazi odlučio zauzeti sigurni “obje strane” stav. Tako je koncem 2023. predsjednik komisije odbio jednoznačno osuditi genocid, govoreći da je stanje u Palestini kompleksno, dok je stav Clubcomissiona koncem 2023. taj da su već u jako teškoj situaciji i da se ne žele izlagati daljnjoj mržnji, kažu: “situacija je već ekstremna”.
Upitno je i koliko su Clubccommission i Musicboard efektivni u zastupanju interesa cjelokupne berlinske scene. Kulturni centar Oyoun izgubio je financiranje nedugo nakon početka genocida jer je izrazio oštriji stav prema izraelskoj agresiji, a nekoliko godina ranije deložirano je pola kultnog autonomnog kulturnog centra Køpi, jednog od najpoznatijih mjesta takvog tipa u Europi. U oba slučaja službene su noćne institucije zadužene za čuvanje i razvoj kulturne scene očigledno bile nemoćne intervenirati, vjerojatno pod političkim pritiscima. Drugo objašnjenje je da im se ovi prostori kulture nisu nalazili na radaru, što otvara pitanje reprezentacije u formulaciji noćne politike. Jer čim se govori o tome da će neki stakeholderi biti uključeni u cjelovitu renovaciju noćnog života, postavlja se pitanje tko će biti isključen i kako će ta renovacija utjecati na njih.
“Javne institucije ne uspijevaju stvoriti plan koji prepoznaje raznolikost londonske klupske infrastrukture. Ovaj propust se može atribuirati neoliberalnom vladajućem mentalitetu koji je naveo gradonačelnika Khana, noćnu caricu i noćni odbor da promoviraju viziju 24-satne ekonomije koja može ubrzati uzroke u pozadini zatvaranja prostora”, navodi Alessio Kolioulis u istraživanju londonske noćne politike iz 2018. Tekst se iz današnje perspektive može činiti proročki, uzmemo li u obzir da je od 2021.-2023. broj dozvola za 24-satno radno vrijeme u Londonu pao za dvije trećine, a u međuvremenu je noćna carica Amy Lamé odstupila s te pozicije, što su mnogi ocijenili kao znak kolebanja londonskog noćnog života. Slični problemi reprezentacije, nedovoljnog dijaloga i nemoći morili su i Amsterdam, prema istraživanju iz 2020. Sve to u gradovima koji su prije dvadesetak godina predvodili noćnu revoluciju, iste one vrle nove metropole eksplicitno spomenute na press konferenciji u IRMO-u.
Istraživanje noćnog upravljanja iz 2022. na temelju ispitanika iz dvanaest gradova utvrdilo je upravo takve uzorke, no djelatnici koji su u njemu sudjelovali ističu da za noćnim upravljanjem postoji potreba, samo je pitanje kakav će se model primijeniti. Hoće li moć dolaziti odozdo ili odozgo, hoće li sudionici u vidu imati cijelu noćnu kulturu ili samo njene segmente? Za vrijeme press konferencije ipak je višestruko podcrtano da se u razvoju NITIES-a namjerava učiti na tuđim greškama, što je dobar znak, čak i ako jesu navedeni gradovi s upitnim oblicima noćnog upravljanja.
Konzervativizam u slučajevima inicijativa poput ovih, čak i ako jesu natopljene EU estetikom, ostaje bespredmetan. Neke stvari je potrebno mijenjati. Zagrebačka noćna ponuda je fenomenalna, a većina stanovništva toga uopće nije svjesna. Par vještih poteza tu ponudu može približiti široj populaciji u Zagrebu i izvan njega, uzrokujući svojevrsnu noćnu renesansu. Stoga je nada da u slučaju istinske dijaloške otvorenosti NITIES-a i ovaj tekst može poslužiti kao smjernica u izgradnji zdravije NE za sve, a ne samo za neke. Ostaje samo čekati i vidjeti kako će proći implementacija, jer o tome ovisi hoće li za zagrebačku noćnu kulturu svanuti novi dan, ili će se ona gurnuti dublje u mrak.
