Kazališni kolektiv POKAZ, koji više od deset godina radi na integraciji i inkluziji marginaliziranih skupina, iskazao je solidarnost sa susjedima kojima Holding prijeti iseljavanjem iz nekadašnjeg trešnjevačkog Samoborčeka. Prostor je prije njihova dolaska bio derutan i napušten, zatrpan smećem, fekalijama i iglama. Grad i Holding ne odgovaraju na pitanja o planovima za prostor ni o razlozima zašto se iseljenje traži upravo sada.
“I treba poći, bez planova i para; s nekim starim drugom samoborskom prugom”, recitirao je Zvonko Špišić 1970. skladajući Trešnjevačku baladu. Smještajući stari samoborski kolodvor u idilični prikaz najslavnijeg zagrebačkog kvarta, taman između malih vrtova te dimnjaka i cvijeća, Špišić teško da je mogao zamisliti kako će generacijama budućih građana prve asocijacije na prugu biti sve samo ne ugodne. Simbol neispunjenih obećanja, jedna od brojnih žrtava tranzicijske devastacije, zapušteno i derutno odlagalište smeća – ovakvim će se pjesničkim slikama puno prije opisati ono što je od zdanja u ulici Božidara Adžije ostalo u zadnjih dvadeset godina. I takvi su opisi bili sasvim točni sve do prošle godine.
Otad kolodvor doživljava revitalizaciju odozdo, služeći kao besplatan dućan, zatim škola i kazalište, da bi unazad dva mjeseca prerastao u počišćeni i njegovani epicentar zajednice u nastajanju. Po prvi puta u 21. stoljeću, Špišićevi stihovi ponovno su poprimali smisao kad je, valjda ljudskosti u inat, Zagrebački Holding d.o.o., odnosno vlasnik prostora u kojemu se to sve zbiva, ovakvom razvoju situacije odlučio stati na kraj.
U ponedjeljak, 26. listopada, na redakcijski mail stiže dopis od udruge POKAZ, kolektiva koji preko deset godina radi na integraciji i inkluziji marginaliziranih skupina, mahom metodama i tehnikama kazališta potlačenih i kritičke pedagogije. POKAZ prije godinu dana kupuje jedan od prostora u bivšem Samoborčeku, a ubrzo ga uspješno dovodi u red. Nedugo nakon, saznajemo iz maila, u okolne prostore se useljavaju drugi ljudi koji zajedničkim snagama Samoborček čiste i pretvaraju u živući organizam, no Holding im prije nekoliko dana uručuje obavijest da moraju iseliti svoje stvari, zbog čega članovi POKAZ-a u solidarnosti s novim susjedima odlučuju držati stražu i obavijestiti medije da je rok za iseljenje 27. listopada. Više ćemo saznati, implicira se, na licu mjesta.
I treba poći
Već je prošlog proljeća kolodvor izgledao puno bolje, no prilazeći mu sada, iz daljine primjećujem da je neprepoznatljiv. Prozori su novi, pročelje je prebrisano, a vanjske zidove krasi umirujuće šarenilo murala Jana Jafe. Približivši se kompleksu, razlika postaje još izraženija: unutarnji je dio prošaran dekoracijama i blistavo je čist. Dosad zbog smeća nisam ni uviđao da je ovdašnji pod popločen.
Buljeći u tu malu autonomnu oazu, okupanu bojama jeseni, prožima me neki spokoj, no već idućeg trena ga dokida strka koja se odvija u i oko prostora. Žena s papirima na kojima stoji “ove stvari nisu napuštene 27. listopada” hrli prema kolicima i stolcima u vrtu, dvoje ljudi raspravlja koji je akcijski plan, a drugo dvoje u mene gleda sumnjičavo. Pružam im ruku i nakon kratkog predstavljanja nas šestero, svatko na svojoj stolici, sjeda u sjeni bora s nogama na požutjelom lišću. Milina! Jedini podsjetnik na nedavnu povijest ovog mjesta glomazni je otpad uredno stavljen na hrpu, nekoliko metara dalje.
“Kad smo došli u travnju 2025., ti konkretni prostori su bili zatrpani smećem, fekalijama, iglama. Zavlačili su se razni ljudi koji su prostore uništavali. Prošlog rujna je isto tako netko zapalio krov”, prisjeća se M, jedna od nekolicine članica POKAZ-a koja je ujedno bila prisutna u originalnoj inicijativi transformacije Samoborčeka s Džabcem, besplatnim dućanom. M nam objašnjava da je nakon požara, koji je gotovo zahvatio i prostor POKAZ-a, kolektivni entuzijazam oko Džabca splasnuo, zbog čega je nekoliko mjeseci kasnije isti taj prostor ponovno bio ispunjen fekalijama i iglama.
Članovima POKAZ-a, prema tome, nije u takvim uvjetima bilo ugodno voditi svoje programe, koji nerijetko uključuju djecu, a mnogima su najbolji i jedini dostupan način za učenje jezika, upoznavanje kulture i integraciju; drugim riječima, za sve ono što bi Vlada trebala raditi umjesto da to prebacuje na leđa civilnog društva.
Dakle, kad su prije dva mjeseca u prostore oko POKAZ-a počeli doseljavati novi ljudi koji su lokaciju počeli održavati, Pokazovci su to dočekali s oduševljenjem. Prvi je došao I koji svoj prostor koristi kao privremeni dom, da bi nakon njega uslijedila obitelj s istom nakanom, a na kraju i grupica pankera čija je motivacija bila napraviti mjesto za druženje i uživanje. Premda se čine kao raznorodne grupe, vežu ih dvije ključne stvari. Prvo, svi su pripadnici sve siromašnije domaće radničke klase, te zaposjedanje napuštenih prostora ne vide kao luksuz, nego nužnost. Drugo, svi se za svoj prostor brinu sa skrbi koju nominalni vlasnik prostora ne pokazuje već desetljećima.
“Odveli su glomazni otpad, počistili su sve, postavili lokote, postavili madrace i deke. Oni su konstanta, u redu su, sprijateljili smo se, sve funkcionira”, nabraja nam M kako je izgledao dolazak pridošlica. Dodaje da se otad osjeća sigurnije. Osim spomenutih izgubljenih duša koje su prostore donedavno uništavale, u neposrednoj blizini ordiniraju mlade ustaše, vidljive preko opetovanog vandaliziranja antifašističkog spomenika 200 metara dalje, a uvijek postoji i opasnost od provalnika, kao što je dokazao jedan dvadesettrogodišnjak koji je u par soba provalio prošlog vikenda. M kaže: “drago ti je da nas je više, lakše je kad znaš tko smo”, i svi drugi se s njome slože.
Osim toga, ova je šarena ekipa počela sačinjavati jednu od najunikatnijih zajednica u gradu. Gdje drugdje možete vidjeti radnike, anarhiste, obitelji, članove nevladinih udruga i chaos pankere na istom mjestu? Dok jedan član POKAZ-a na stol iznosi divno začinjenu tjesteninu s grahom i slanutkom, podcrtavaju mi da su zajednički objedi ovdje uobičajeni. Sve navedene skupine svakog petka imaju komunalni ručak.
“Petkom u 17 je ručak, a u 18 radionica, često, ali ne i uvijek kazališna. To reklamiramo na društvenim mrežama, uvijek je otvoreno za poznanike, prijatelje, simpatizere, susjede. Otvoreno je za sve, pogotovo ovih dana! Ako želite navratiti makar simbolički, kao podrška nama, dobrodošli ste. Ljudi su i počeli dolaziti na naše aktivnosti, ne samo kazalište. Recimo heklanje. Krov koji je izgorio sad je djelomice prekriven baldahinom. Baldahin heklamo kroz povremene susrete, kolektivno, u raznim sastavima”, navodi Dinko Kreho, pisac i pedagog, član POKAZ-a, te autor originalnog dopisa s maila. Drugi kao primjere formiranja zajednice ističu kolektivno druženje, razmjenu ideja i uzajamnu pomoć. U svakom slučaju, riječima Krehe, to “je prvi put u dugo vremena da je točka u tom dijelu grada živa. Prije dvadesetak godina tuda su se djeca igrala, ljudi su šetali pse… sve je to zamrlo, a od prošlog je proljeća naglo živnulo.”
Bez planova i para
“Bilo je otvoreno, provaljeno, smeća i injekcija. Tu su srali ljudi, ukopavali govna. Tako bi se i nastavilo da se maknem odavde, možda bi bilo i gore”, govori nam I koji je nakon godinu dana beskućništva pronašao ovaj prostor. Neispavan je i rastresen, jutros su mu u šest ujutro policajci nabijali na vrata i vikali mu da će ga teretiti za skitnju ako ga pronađu sutra tamo. Ovo se na kraju nije dogodilo, no prijetnja ostaje. Samo pet dana ranije, odnosno 23. listopada, radnici Holdinga su zalijepili prijeteće obavijesti na prostore s kojima su sigurniji da su imovinsko-pravni odnosi doista njihovi. Novi korisnici prostora, razumljivo, ove poruke čitaju kao prijetnje deložacijom, a posjet policije kao dio tog procesa: “Prije nije bilo problema, kad su primijetili da je čisto i uredno su počeli navaljivati i tjerati. Tu spavam jer nisam imao gdje. Želio bih promijeniti svoj život. Bio sam u lošim situacijama i želim to promijeniti, želim nešto postići… da nisam na ulici.”
Sa stabilnijim životnim uvjetima, I je namjeravao tražiti posao, stoga je s razlogom uzdrman recentnim zbivanjima. Općenito, u krugu gdje zajedno objedujemo dok mi I pripovijeda svoju priču, unatoč lijepom ambijentu vlada jedva primjetan, ali opipljiv nemir radi bojazni da će se nove sustanare – koji doprinose POKAZ-u, njegovim polaznicima i širem kvartu – s takvom lakoćom moći izbaciti. Zato se javljam odvjetniku koji ima iskustva sa stanarskim pravom i pravom posjeda.
Ivo Frangeš razlaže da, iako je laiku možda nelogično, vlasništvo se i posjed razlikuju kao pravni pojmovi i kao takvi oboje uživaju različitu pravnu zaštitu, te Holding nema pravo nasilno izbaciti nove stanare bez ovršne isprave. Upitno je i zašto Holding treba dotične prostore baš sada, kad su oni u stanju propasti desetljećima, a osnovanost kaznene prijave će morati naknadno dokazati na sudu. To će reći da je Holdingovo postupanje, može se zaključiti iz Frangešovih riječi, čin zastrašivanja, čak i ako dugoročno imaju pravo nove stanare izbaciti. Kratkoročno se, naprosto, to ne radi na taj način, a zanimljivo je i da je posjet policije, barem u pravnom smislu, potpuno nepovezan s Holdingom, jer Holding nema pravo nasilno deložirati ljude u posjedu. Usklađeni tajming Holdinga i policije još je zanimljiviji.
Holding smo zato pitali koji su planovi za to zemljište, kad su napravljeni, zašto je prostor u njihovom vlasništvu toliko derutan, zašto je taj zanemarivani prostor najednom nužno isprazniti kad je očišćen, te na temelju čega Holding namjerava podnijeti kaznenu prijavu protiv korisnika prostora kad nisu ni provalili unutra niti oštetili imovinu. Baš naprotiv. Do zaključenja teksta odgovore nismo dobili, iz čega možemo zaključiti da za zemljište, kao i za tijek deložacije, Holding u biti planova nema.
Tako misli i Ivana, koja se zgraža nad postupanjem Holdinga: “To je napušteno godinama, a Holding želi izbaciti ljude koji nešto tu rade. Što je najjadnije, zalijepili su obavijest na WC koji je počišćen za javnu uporabu. Hoćete izbaciti ljude iz javnog WC-a? Dno dna.”
J sa strane kima glavom. Intrigira ga da policajci nisu došli istražiti tko je podmetnuo lanjski požar, a sad im je prostor došao na radar: “Kad je netko beskućnik i želi spavati u napuštenom prostoru, svi ga žele istjerati van, ali kad je prostor prazan, nitko o tome ne priča.”
Potonji argument tim glasnije zvoni u kontekstu krize stanovanja koja se svakom godinom sve jače zaoštrava. Hrvatsko je stambeno pitanje nešto bolje od europskog, prvenstveno zbog ostavštine Jugoslavije, no to ne obuhvaća ljude koji su se preselili u drugi grad, niti mlade koji radije ne bi s roditeljima živjeli do sredine 30-ih.
“Ljuti nas to što institucije reagiraju samo kad treba nekog izbacivati, kad treba legalistički utjerivati pravdu, a infrastruktura zapravo propada desetljećima. Desetljećima puštaju prostore koji su simbol grada da propadaju i javljaju se kad nekog treba istjerati. Imamo krizu stanovanja u cijelom Zagrebu. Godinama je sve gore i ljudi se naprosto snalaze”, zaključuje Kreho. Zajednica oko Samoborčeka služi kao mikrostudija ovih tvrdnji. I je iz Koprivnice, članovi obitelji s kojom ne uspijevam pričati imaju posao i očigledno usprkos tome ne mogu priuštiti stan, dok pankeri imaju i posao i stanove, no kao podstanari u malim stanovima ne mogu voditi normalan društveni život.
“Teško si je danas nabaviti stan od 20 kvadrata, stan od 30 dođe 600-700€ mjesečno”, priča nam 26-ogodišnja Viktoria, jedna od pankerica u Samoborčeku, “moramo živjeti u minijaturnim stanovima zato što ih jedine možemo priuštiti. Skvotiranje nam je super jer se prostor ne koristi, u njemu je samo bila hrpa smeća.”
Upravo su ona i njezina ekipa ulovili radnike Holdinga u činu lijepljenja obavijesti. Pitali su ih zašto ih izbacuju sada kad su prostori u stanju raspada već godinama. Ako su im toliko važni, što ih nisu dosad sami počistili i osposobili?
“Nismo imali para za to”, cokću im momci iz Holdinga.
“Pa nemamo ih ni mi”, odgovaraju im, “zasučeš rukave i radiš.”
S nekim starim drugom samoborskom prugom
Nekoć davno, dok većina Trešnjevke zaista jesu bile kućice s vrtovima, a ne crno-bijela arhitektonska rugla projektirana od lešinarskih stambenih ulagača, kvart je, kažu, bio zajednica. Naravno, ništa nije savršeno, ali do stana si na radničkoj plaći mogao doći, a navodno si se vlakom mogao domoći i Samobora. Za ponovno uvođenje slavne trase, gradska je vlast već sredinu prošle godine bezecirala kao pogodan trenutak, dok je stambeno pitanje i priuštivo stanovanje predizborno obećanje u kojem, evidentno po stanju na terenu, Grad još uvijek kaska. No zajednica, to je nešto što zaista ponovno postoji, ili barem postaje, a dolazi od dolje.
Zagrebu smo zato postavili pitanje je li ova direktiva došla od njih, te kako Grad komentira prijetnje ljudima koji su desetljećima zapuštene gradske prostore napokon uredili. Do zaključenja teksta nismo dobili odgovor na pitanja, pa nam je teško odrediti gdje se u ovom kontekstu gradska vlast pozicionira na pruzi između starog druga i vrlog novog svijeta. Do odgovora, sjetimo se i drugih Zvonkovih stihova iz te iste balade: “I treba biti ispod podvožnjaka kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka; sa jednom željom ostavljenoj za nas, da bude bolje, nego što je danas”.
