Atlas intimnog grada: Zanella, česti gost stana u Demetrovoj 3, negdje je pročitao kako je Dottoressa Montessori izjavila da ako hoćeš promijeniti neki narod, promijeni se školstvo i za petnaest godina imat ćete novi narod i novu intelektualnu situaciju koja je spremna ići nekim drugim putem i to je komparirao s Hitlerom i nadodao da se nad rečenim treba dobro zamisliti.
Sve je isto u salonu kontese Ksenije – govori Petar Zanella, doktor lingvistike, Splićanin, zakoračivši u sobu i nastavi – isto je kao što sam vas ostavio prošle godine, i godinu prije, i godinu prije…, jedino nam se djevojčica mijenja – u prostoriji smo bile nas tri, teta Ksenija, Madame Dédée i ja, na stolcu na kojem sjedim jednom tjedno kad sam imala blok sat francuskog.
Servirano na stolu bile su četiri vrste sira, namazi sirni i riblji, masline crne i zelene, brioši, biškotini, fetice francuza, vino, šampanj… i jedinstveni štrudl gospođe Barice, domaćice kuhinje naše slavljenice. Teta Ksenija potvrđuje kako je sve što je francusko, poštom stiglo iz Pariza, od pranećakinje Helen.
U sobi smo tete Ksenije, u stanu u Demetrovoj 3, na prvom katu, desno. Okupljeni, slavimo imendan tete Ksenije, nadolazeći Božić i opraštanje od Stare godine, gdje sam jedina učenica i gdje se zamijenila muzika klasične glazbe koja je u pozadini pratila naše razgovore, jer Malena, to jest ja, ne razlikuje izvedbe bečke od berlinske, pa se prešlo na svima dragu Edith Piaf. Tome je prethodilo moje ispričavanje da na satu glazbenog profesor Kraus nas uči osnove, da redovno preko Muzičke omladine idem na koncerte u Koncertnu dvoranu Istra, ali to je sve samo u okviru opće naobrazbe.
U to vrijeme bilo je već nekoliko godina kako me je teta Ksenija uključila u redovito predbožićno okupljanje. Njih troje rođeni su pri kraju pretprošlog stoljeća. Sjećanja se nižu u prepričavanju događaja radosnih ali i mračnih i mučnih slika u kojima su okolnosti jačale kuraž, a sretne okolnosti učinile izlaske u nove, bolje prilike. Vrijeme je u tim sjećanjima stanjivalo sloj tamne patine i dobivalo neki novi sjaj obojen humorom i ironijom. Ja sam slušateljica i već tada njihove priče su bile priče o gradu kojeg više nema.
Za ništa na svijetu ne bih propuštala ta okupljanja. Bila sam zaražena njihovim razgovorima i zadržala bih ih u mislima i kad se ponavljaju s istim sjećanjima uvijek je tu bila neka nova živost.
Osim satova francuskog dogovarale smo i šetnje Gornjim gradom. Naše druženje zaokružilo se u četvrtstoljetno prijateljstvo. Mnogo sam naučila od moje Učiteljice. Mnoge znatiželje mi je otvorila i uvela me u njih. Na primjer u feminizam, Simone de Beauvoir, upoznala me sa svojim porodičnim stablom gdje se ističu njen dundo Ivo Vojnović, pisac, i otac Lujo pravnik i povjesničar, oboje i više od toga. Posebno smo se zaustavljali na rad mlađe sestre njih obojice, tete Gjene, pseudonima Christiane Solvejgs, koja je bila dio kulturnog kruga koji je povezivao hrvatsku i francusku scenu 19. i prve polovice 20. stoljeća. Zarazila me Marcelom Proustom. Tu smo imali vremena popričati i o mojim školskim lektirama, ali feminizam nam je bila omiljena tema i obje smo čuvale bilješku da dok se ženama sapientia ne potvrdi ili one same ne učine obrat, ostaje da muškarci čine 90% nasilja, 80% krađa i gotovo 100% silovanja, bez učinkovitih posljedica. Tablicu u postotcima podjele svjetskog rada, dohotka i dobra imale smo u prilogu. Za najpametniju intelektualku i intelektualca koje je poznavala, imenovala je Mariju Jurić Zagorku i prvog novinara s univerzom, Krešimira Kovačića. Hvalila je Krešimirov naslov Novi i stari Paris koji je objavljen tridesetih prošlog stoljeća i već tada je autor uočio amerikanizaciju Europe. Voljela je i isticati citat iz njegove knjige: “Novi Paris pruža para doksalnu sliku jedne filmske, amerikanske lakrdije s historijskom scenografijom“.
Tetu Kseniju i Madame Dédée povezuje povijest. Početno oko prvog Velikog rata. Očevi obje bili su u službi najprije kneza, a zatim kralja Nikole I. Petrović Njegoša. Poslije školovanja u Grazu i Švicarskoj, 1933. Madame Dédée ud. Vranyczany, prošla je tečaj za Montessori pedagogiju u Londonu. Bio je to za Europu velik pomak u odnosu prema odgoju i obrazovanju djece. Godine 1934. otvara prvi Montessori vrtić za djecu u Zagrebu na adresi Dolac 9. Osim hrvatskog u vrtiću se učio francuski i njemački. Uključila se i teta Ksenija za francusku grupu. Pohvalila se kako je sav namještaj bio prilagođen djeci, a njezin je bio u plavoj boji, boji Francuske, a ja sam dodala, plava boja, boja Zagreba.
Zanella, česti gost stana u Demetrovoj 3, negdje je pročitao kako je Dottoressa Montessori izjavila da ako hoćeš promijeniti neki narod, promijeni se školstvo i za petnaest godina imat ćete novi narod i novu intelektualnu situaciju koja je spremna ići nekim drugim putem i to je komparirao s Hitlerom i nadodao da se nad rečenim treba dobro zamisliti.
Vlasnica stana u Demetrovoj, iz kojeg izlaze ova moja sjećanja, bila je Ivica Fischer. Davno, mnogi vlasnici nadograđivali su postojeću palaču. Konačni izgled dao joj je njen otac, arhitekt koji je 1926. nadogradio drugi kat na zapadnom i sjevernom krilu palače. Taj zapadni dio bio je arhitektonski studio i biro u kojem su radili mnogi arhitekti koji su zadužili Zagreb. Od ulaznih vrata, tada kada sam dolazila u Demetrovu kao učenica, bila je to dugačka galerija koja je na dnu skretala desno. Odmah uz ulazna vrata bila su jedna vrata na tom dugom, praznom zidu. Uvijek zatvorena. Na njima je rukopisom bilo napisano ime. Govorilo se da to koristi slikar, ime sam zaboravila i nikad ga nisam vidjela. Vis a vis ulaznih vrata, na dnu prije skretanja bio je ulaz u predsoblje iz kojeg se ulazilo u sobu tete Ksenije. Od spomenutog predsoblja, s kojim započinje skretanje kroz desni krak galerije u nizu su bili ulazi u: kuhinju, kupaonicu, zatim tu su bila tajna vrata stopljena sa zidnom tapetom koja su vodila kroz vijugavi hodnik bez prozora do prostrane sobe koju je u Ficherovom domaćinstvu koristila kućna pomoćnica. Nagnuta preko ruba prozora te tajne sobe, svjedočila sam da je prizemni dio zapadne palače nadograđen na gradečki bedem, a dalje pogledom se ulazilo u šumu Tuškanca gdje se vidio Sofijin put. U stanu iznad nekad je stanovao prvi predsjednik Jugoslavije, dr. Ivan Ribar, i supruga mu, slikarica i pjesnikinja Cata Dujšin Ribar.
Na suprotnoj strani galerije cijelom dužinom nizali su se široki i visoki prozori koji su pri plafonu činili oluk, a pratile su ih velike tegle s visokim zelenim biljkama. Na kraju galerije, lijeva i desna strana završavala je zidom u čijoj sredini su bila masivna drvena vrata. To su vrata koja su vodila u stan tete Ivice koji skreće i nastavljao se kroz dužinu ulične fasade cijelog kata. To je istočni dio palače.
S dvorišne strane vidljivost veličine, ljepote i cjelovitosti galerije je kompletan, jer galerija prati stan cijelom zapadnom i sjevernom stranom i time zatvara unutrašnjost dvorišta. Galerija je s vanjske strane ojačana kamenim stupovima koji idu visoko uz drugi kat do krova. Tu je i izbočina sa zidnom slikom za koju se pretpostavlja da ju je naslikala upravo teta Ivica, a čini buket crteža više važnih građevina širom grada čiji je autor njen otac, Ignjat Fischer, arhitekt koji je svojim projektima utjecao na sliku današnjeg Zagreba. U sredini dvorišta je bunar ukrašen kamenim okvirom koji ga nadsvođuje.
U sobu tete Ksenije ulazilo se iz malog predsoblja. U njemu je bila zidna vješalica za ogrtače nas gostiju. Bio je to jedini prostor gdje se vidio zid. Svaki slobodan kvadratni decimetar zida, uključujući i površine iznad štokova vrata, bio je obuhvaćen otvorenim policama kroz sve četiri strane. Bile su pune uredno složenih fascikala. To su oni fascikli koji imaju samo dvije kartonske stranice koje čine gornju i donju, a povezane su dugačkim vrpcama, a između korica su naslagani debeli snopovi dokumenata. Bila je to rastuća arhiva tete Ivice sakupljana godinama. Ovo ovdje u ovom predsoblju definirala je završenom cjelinom.
Teta Ivica se u stvari zvala Ivana i u djetinjstvu su je zvali kratko Iva, a kad bi joj tepali bila bi Ivica. Meni se predstavila kao Ivica i teta Ksenija je šaleći se komentirala da je to ime “zapodoma”. Bila je prva ženska dirigentica u Hrvatskoj, a od 1947. do mirovine 1965. bila je operna šaptačica što je bio vrlo zahtjevan posao. Život je posvetila kulturi. Bavila se poviješću glazbe i glazbenom kritikom. Prikupljala je i oblikovala bogatu zbirku dokumenata o povijesti hrvatske glazbe i kazališta i svoj rad je usmjerila u oblikovanu donaciju koju će ostaviti HNK-au. Nikad nisam bila u njenom dijelu stana, ali sama je rekla da tamo osim za stanovanje sve je podređeno njenom radu.
Do danas čuvam sliku sobe tete Ksenije koju bih obuhvatila pogledom prije prelaska praga. Bila je prostrana, opremljena opremom koja opravdava razlog da tu ništa nije složeno slučajno, da cjelina odaje sve što stanovnicu sobe zadovoljava da živi odabrani način života, a u isto vrijeme da je tu cijeli njen život.
Bio je tu prostor za spavanje i odmaranje, na dohvat ruke ormarić s radiom, kroz sobu nizala su se više vrsta naslonjača, stolića i sekreter na kojem se više nisu pisala pisma već je služio kao izložbeni prostor fotografija mladog naraštaja porodičnog stabla, biblioteka je obuhvaćala dva zida do plafona, donji dio bili su zatvoreni ormari, tri ogromna portreta, roditelja i voljenog dunda Iva, itd. i okrugli stol koji je bio centar našeg okupljanja.
Petar Zanella i teta Ksenija bili su bliski od drugog Velikog rata kad su se našli u okupiranom Beogradu, a tamo su dopremljeni vlakom kao internirci. Nijemci su sve zatečene strance bez obzira iz koje su balkanske zemlje vlakom deportirali u Beograd. Cijelo vrijeme trajanja rata nisu mogli dobiti propusnice da se vrate u Hrvatsku. Oboje su htjeli za Zagreb. Nju su u Zagrebu čekali roditelji, a Petra je tamo čekala veza da se domogne Splita. Više puta su prepričavali bijedu i glad koju su prošli, pa i strah od isticanja. Teta Ksenija je često spominjala utješnu asocijaciju koja joj je davala snagu da izdrži. Govorila si je: Ako je u Engleskoj takvu bijedu izdržao Chateaubriand, može i ona.
U sjećanju na stan i njegove ljude, prisjećam se susreta s grofom Kulmerom. Šetale smo po Ćirilometodskoj i kod Taverne ga srele. Poznajem ga kroz više takovih susreta. Uobičajeno, zaustavio bi se ispred nas, uspravan, coknuo bi petama, blago se naklonio i u isto vrijeme prihvatio ruku tete Ksenije i dao joj rukoljub. To je ponovio i meni. Ovo što je coknuo petama bilo je zvučno i simpatično, nego mene je začudilo što bi svaki puta lijevu ruku ispruženu prema dolje, prije naklona lagano zabacio uz kuk hlačnica. Objašnjenje je da je to uobičajeno kod aristokracije. Sinovi su obavezno išli u oficirske škole ili prošli tadašnju vojnu obavezu. Bonton nalaže da usprave tijelo, stopala približe jedno drugome, onda slijedi obavezni naklon i dok jednom rukom prime daminu ruku za rukoljub, ona gesta s lijevom rukom je dio bontona, a predstavlja đentlmensko odmicanje sablje iza tijela da ne smeta u susretu. Iako nije imao sablju, ta gesta se zadržala. Nahvalila je njegovu skromnost. Studenti na Likovnoj akademiji su ga obožavali.
Teta Ksenija nekad bi prepričavala novosti iz pisama njene sestre Marice iz Chicaga. U jednom od pisama Marica je spomenula Tina i kako se njegovim pjesmama stalno vraća i da je on za nju naš Paul Verlaine. I Zanella ga je jednom prilikom spomenuo i rekao kako znamo da je on doktor riječi i da dolaziti do dijagnoza zna biti dugotrajno i monotono, ali naiđe i na radosne sekvence, pa evo jedne o Tinu. Znamo da je iz nekih životnih razloga opravdano bio nesretan s ispadima arogancije, ali znali su ga povrijediti, a on bi ipak prebrodio osobno i vinuo se u stih sveopće svemirske istine, ali on je naišao na jednu njegovu humornu reakciju. Naime kad mu je Hijacint Petris rekao kako mu je iz Antologije nove čakavštine ispao njegov sonet Oproštaj ispjevan u čast Maruliću, Tin je odgovorio:
Meni je čast što nisam vaš
Dospio sam u koš ne zato što sam loš
Nego as, upamtite as
Poslije Marulića bolji od sviju vas.
Tekst je dio Atlasa intimnog grada koji se bavi poviješću Zagreba kroz gradske točke izboru autora_ica tekstova. Kratke eseje prate fotografije Sanjina Kaštelana. Urednik temata je Saša Šimpraga.
Temat nastaje u sklopu projekta Zagreb, volim te koji provode Institut Tomislav Gotovac i Centar za likovni odgoj Grada Zagreba, a podržan je od Grada Zagreba u sklopu javnog poziva Kultura i umjetnost u zajednici. Autori projekta su Darko Šimičić i Saša Šimpraga.
