Osvrt na umjetničku intervenciju Vlade Marteka povodom stote obljetnice rođenja Patricea Lumumbe: Dekolonizacija Afrike, i svijeta, koja je nastupila sredinom 20. stoljeća, svoje je globalna lica imala u nekoliko osoba, od koji je Lumumba možda najistaknutiji.
Kapetan Charles Marlowe pripovijeda svoju priču o putovanju „koje je bilo najdalja točka do koje sam doplovio i točka vrhunca mojeg iskustva“, „jednom rijekom, moćnom i velikom rijekom, sličnom pregolemoj razmotanoj zmiji, s glavom u moru, s tijelom koje počiva u dalekom krivudanju duž golemog prostranstva, i s repom izgubljenim u dubinama kopna“, u djelu Josepha Conrada koje je Borges nazvao „možda najintenzivnijom pričom koju je ljudska mašta smislila“.
Kapetan Marlowe putuje uzvodno pored obala s ruševinama i prašumama, „u središte jednog kontinenta kao putovanje u središte “, u potrazi za nedokučivim poručnikom Kurtzom. Na putovanju susreće se s „đavolom nasilja, i đavolom pohlepe, i đavolom vrele požude“, u paklu kojeg Borges smatra „mnogo jezivijim od Danteovog“. Susreće se sa strahotama kolonijalne uprave, pohlepom bjelačkih kolonista, i ravnodušnim ubijanjima i mučenjima Crnih ljudi. „Zvali su ih kriminalcima, pa je uvrijeđeni zakon, poput rasprskavajućih granata, došao po njih, kao nepronična tajna s mora.“ „Umirali su polako – to je bilo vrlo jasno. Nisu bili neprijatelji, nisu bili kriminalci, nisu više bili ništa zemaljsko – ništa do crnih sjenki boleština i izgladnjelosti, zbunjeno poleglih u zelenkastu tminu.“ Dok je „riječ ‘slonovača’ odjekivala u zraku, šaptala se, uzdisala se. Pomislili biste da su joj se molili“.
Sve to bio je uvod i priprema za konačni susret sa zlokobnim i nepojmljivim Kurtzom na kraju putovanja, „iniciranom utvarom iz tog zabitog Nigdje“. „Prilazak tom Kurtzu koji kamči slonovaču iz tog nesretnog grmlja bio je prožet s toliko opasnosti kao da je on neka začarana kraljevna koja spava u čudesnom dvorcu.“
Putovanje kapetana Marlowa je putovanje u Srce tame. Prateći ga otkrivamo da plovi rijekom Kongo, u središte Afrike, iako to nigdje u romanu nije izravno rečeno. „Ostatka svijeta nije bilo nigdje, što se ticalo naših očiju i ušiju. Baš nigdje, iščezao; pometen je ne ostavivši za sobom ni šapat ni sjenku.“
Srce tame je priča o putovanju u središte pohlepnog europskog kolonijalizma u Africi, nemilosrdnog rasizma, a istovremeno je priča o putovanju u središte našeg srca, o najstrašnijim preprekama i saznanjima koje na tom putu susrećemo i užasu koji na kraju puta nalazimo, užasu koji treba pobijediti i uništiti. „Ta zemlja, ta rijeka, ta džungla, djelovali su tako beznadno i tako tamno, tako nepojmljivo ljudskoj misli, tako bešćutno prema ljudskoj slabosti.“
Samo za vladavine belgijskog kralja Leopolda onime što se nazivalo Slobodna država Kongo, i kasnije Belgijski Kongo, ubijeno je više od 10 milijuna Kongoanaca. Dekolonizacija Afrike, i svijeta, koja je nastupila sredinom 20. stoljeća, svoje je globalna lica imala u nekoliko osoba, od koji je možda istaknutiji Patrice Lumumba (1925. – 1961.). Državnik koji je htio i pokušao promijeniti sudbinu Konga. Lumumba je prvi premijer Demokratske Republike Kongo, države kroz koju protječe rijeka kojom plovi kapetan Marlowe, odlučan u borbi da izvede svoju zemlju i cijelu Afriku iz Srca tame zapadnjačkih kolonijalnih interesa, u težnji da postigne istinsku neovisnost i da ima potpunu kontrolu nad kongoanskim resursima kako bi ih iskoristio za poboljšanje životnih uvjeta svog naroda. Zagovarao je ideale nacionalnog jedinstva, ekonomske neovisnosti i pan-afričke solidarnosti.
Patrice Lumumba ubijen je 17. siječnja 1961. godine.
Ubojstvo se dogodilo manje od sedam mjeseci nakon proglašenja neovisnosti Konga (30. lipnja 1960.). Zločin je bio kulminacija dviju međusobno povezanih zavjera američke i belgijske vlade, koje su koristile kongoanske suučesnike i belgijski odred za pogubljenje. Lumumbino fizičko uklanjanje uklonilo je ono što je Zapad smatrao glavnom prijetnjom svojim interesima u Kongu.
Ubojstvo Patrice Lumumbe izazvalo je brojne prosvjede širom svijeta i iskaze podrške narodu Demokratske republike Kongo. U Zagrebu se na prosvjedu, po izvještavanju tadašnjih medija, okupilo oko 200 000 ljudi na glavnom gradskom trgu. A svega desetak dana po objavi vijesti da je Patrice Lumumba ubijen, po njemu je preimenovana tadašnja Kolodvorska ulica u Sesvetama. Sesvetska, i zagrebačka, Ulica Patrice Lumumbe postojala je od te 1961. do 1991. kad joj je ime promijenjeno u Ninsku.
S promjenom imena promijenila se i ulica. Kao i mnoge ulice zemlje u ratnoj tranziciji, postala je Srce tame surovog nadmetanja za osvajanje pozicija, statusa, kapitala i iskazivanja privrženosti novom poretku. Ninska je ulica danas jedna od najvažnijih u Sesvetama. Spaja glavni sesvetski trg sa željezničkim kolodvorom i autobusnim terminalom. U najstarijem dijelu ulice raste najstariji sesvetski drvored. Lokali u Ninskoj odražavaju transformaciju koju je prošao i cijeli grad. Manje je obrta, a više kafića. Bivša Lumumbina, Kolodvorska i danas Ninska ulica fokus je aktualnog projekta Ulica Patricea Lumumbe, u sklopu kojeg je u javnom prostoru te ulice, 29. studenoga 2025., rad izveo umjetnik Vlado Martek. Povod projekta i programa je ovogodišnja stota obljetnica rođenja Patricea Lumumbe kojem je Vlado Martek posvetio svoj rad. Autor i kustos projekta je Saša Šimpraga.
Ulična intervencija Vlade Marteka sastoji se od nekoliko ogledala različite veličine na koje je zalijepljen od bijelog papira izrezan simbolični oblik afričkog kontinenta. Vlado Martek u tom radu preokreće crnu boju Afrike u bijelu, na kojoj crnom bojom ispisuje ime Patricea Lumumbe. Natpisi su nepretenciozni, rukopisni, fokus je na poruci.
Patrice Lumumba bio je borac za pravdu koji je želio preokrenuti afričku povijest iz tame kolonijalizma u svjetlost slobode i neovisnosti. Da bi nas upozorio na nestvarnost ove ideje, u dnu afričkog kontinenta, umjetnik ispisuje riječ iluzija i crta graničnu liniju koja donekle odgovara granicama Južnoafričke Republike, pa istovremeno podsjeća i na režim apartheida, no ta je podudarnost više usputna iako višeznačna. Kao što je to i iluzija podjele ili pravednosti koju autor radom zaziva.
Martekova ogledala pokazuju stvarnost, a smještena su na tri različite lokacije po ulici. Najmanje ogledalo smješteno je na tabli za autobusnu stanicu na početku ulice. Onako kako bi se aplicirala npr. ulična naljepnica. Na drugoj strani ulice je stalak s praznim poljem nekadašnje ili buduće table nepoznatog sadržaja, a u ovu prazninu smješteno je drugo, nešto veće ogledalo. Treće, najveće ogledalo smješteno je na uglu u dnu ulice, uz saobraćajni znak koji pokazuje obavezan smjer kretanja vozila, s velikim natpisom Sesvete na željezničkoj stanici i manjom tablom s nazivom Ninske ulice u pozadini.
Ogledala s bijelom Afrikom, imenom Patrice Lumumbe i malim upozorenjem da je sve to iluzija postavljena su kao novi znakovi u urbanoj dinamici ulice. Zbog toga su za njihovo postavljanje odabrana mjesta koja već sadrže neki znak, kao što su prometni znakovi. Ogledala u pozadini Martekove bijele Afrike pojačavaju i naglašavaju dinamiku prisutnosti novih znakova i svojim odrazima pokreću, reflektiraju i otkrivaju prostor cijele ulice. Ogledala su neutralna i nezainteresirana, ona jednako odražavaju svaki prizor koji se nađe nasuprot njih, ili sve što prođe pored njih. Njihova priroda ovdje pomalo podsjeća na zlokobno, ali istovremeno melankolično putovanje rijekom Kongo u Conradovoj knjizi. Za promatrača odraz koji vidi u ogledalu ovisi o njegovom položaju i kretanju, i mijenja se sa svakom promjenom položaja, u beskrajnim mogućnostima viđenja istog prostora ili vlastitog lika.
Na nekim ogledalima, ovisno o položaju, više se ogleda ulica, a na drugima ljudi. Na prometnom znaku na autobusnoj stanici, koji prikazuje autobus i posredno kretanje, odlazak i cilj, ogleda se povijest ulice, s kućom Weinberger na uglu i starom platanom pored nje koja je tu vjerojatno još od kad se ulica zvala Kolodvorska. Na najvećem ogledalu, na južnom uglu ulice, smještenom na tlu, ogledaju se prolaznici. Tu Afrika postaje veća, ali i bliža. Takve su onda i iluzije.
U Martekovim ogledalima za Lumumbu ogledamo i kratki bljesak slobode koji je donijela neovisnost Konga, da bi, baš kao i prolaznik koji svoj odraz uhvati u ogledalu u prolazu, brzo prošao. Vrijeme u ogledalu je nestabilno, u beskonačnom umnažanju različitih trenutaka, istovremeno obuhvaća prošlost, sadašnjost i budućnost i nadilazi linearnost standardnih mjerila.
Istovremeno ogledala uvijek pozivaju na auto refleksiju, pozivaju nas da se odredimo prema sebi i svijetu u kojem se nalazimo, a u ovom slučaju da se uključimo u ideju predstavljenu na njihovoj površini, da postanemo dio njezinog značenja i simbola, da postanemo učesnici njihove poruke o borbi za slobodu i pravdu, unatoč upozorenju na iluzornost ovakve borbe. „Džentlmen se uvijek bori za unaprijed izgubljenu stvar“ rekao je Oscar Wilde.
Sve se u ovom radu ogleda jedno u drugome, crna Afrika u bijeloj Africi, Srce tame i današnji svijet, trajni zapadnjački kolonijalni interesi, nada i iluzija, borba i poraz, prostor i vrijeme ulice Patrice Lumumbe i današnje Ninske ulice, znakovi i prolaznici.
U nepostojanosti prostora i vremena ogledala otvara se uski prolaz između svjetova. Kroz ovaj prolaz možemo ući duboko do Srca tame, proći do svijeta borbe za slobodu i pravdu, i izaći u naš današnji svijet zadržavajući ove ideale i svijest o njihovoj plemenitoj potrebi.
Rosana Ratkovčić je povjesničarka umjetnosti i izvanredna profesorica na Odjelu za medijski dizajn Sveučilišta Sjever.
