Vanessa Kotlar i Lara Andrić, Are You Syrious?: Prošle je godine u Hrvatskoj registrirano 68 114 zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Država registrira više ljudi nego ikad prije, a zatim se registrirane ljude može deportirati nazad u Hrvatsku iz drugih zemalja Europe u kojima zatraže azil kasnije. Taj nam je dio zabrinjavajuć, jer je prošle godine 897 ljudi deportirano ovdje iz zemalja Zapadne Europe, a Hrvatska ima 900 ležajeva sve zajedno u prihvatilištu u Kutini i Zagrebu. Hrvatska ima brutalno nisku stopu davanja zaštite ljudima, pričamo o 21 azilu u 2022. godini i 52 u 2023.
Udruga Are You Syrious? jedna je od najistaknutijih domaćih organizacija civilnog društva koje se bave raseljenim ljudima. Preko svog Free shopa, odnosno socijalne samoposluge, podržavaju petstotinjak ljudi mjesečno iz Ukrajine, ruskih federacija, Sirije, Turske i drugih zemalja, ali vode i niz integracijskih programa. Upravo smo u učionici njihovog ugodnog prostora na Travnom porazgovarali o tim programima s Vanessom Kotlar, koordinatoricom Free shopa i programa asistencije pri zapošljavanju te Larom Andrić, koordinatoricom programa integracije.
Krenuli ste 2015. s intenzivnim radom na granicama zbog sirijske krize, a u zadnjih par godina ste se više okrenuli integracijskim programima. Kako je došlo do toga?
Vanessa: Postoji ta slika u javnosti AYS? i granica te nekakvog ekscesnog izvještavanja. Kad je taj humanitarni koridor kroz Balkan ugašen 2016., kad su zatvorene granice, dio je ljudi ostao u Hrvatskoj i zatražio međunarodnu zaštitu. AYS? od tad već intenzivno radi na odgojno-obrazovnoj podršci djeci tražiteljima međunarodne zaštite i djeci koja su dobila međunarodnu zaštitu. To se nije dogodilo nedavno, nego se o nama nikad ne izvještava na način koji pokazuje da imamo veliki broj dugoročnih integracijskih programa. Ono što se promijenilo je da nakon kriminalizacije solidarnosti nemamo ni volontera, ni načina za djelovanje na granici. U Zagrebu smo trenutno jer je ovdje velika potreba za tečajevima jezika, podršci djeci te asistenciji pri ostvarivanju prava. To su stvari koje su oduvijek bile ogroman dio našeg djelovanja, samo se nismo toliko isticali u medijima po tome.
Zato što nisu senzacionalistički naslovi?
Lara: Upravo tako.
Da se fokusiramo na integracijski dio onda. Koju poziciju AYS? zauzima u Koordinaciji za integraciju, koliko se vaš rad isprepliće s radom CMS-a i drugih udruga te koja je vaša niša u njemu?
Vanessa: Mi smo među organizacijama koje imaju najveći direktni kontakt s ljudima. Niša koju najviše pokrivamo je odgojno-obrazovna podrška djeci izbjeglica. Tečajeve jezika trenutno provodi mnogo udruga, ali je tolika potreba za njima da nema nikakvih problema što nas više to radi. Ono što posebno radimo su asistencije pri ostvarivanju zakonom zagarantiranih prava. Za dosta stvari u Hrvatskoj postoje sasvim pristojna zagarantirana prava zakonom, ali postoje administrativne prepreke za doći do tih prava, posebno za ljude koji ne govore hrvatski, te bi mnogima tehnički onemogućile dolazak do primarne zdravstvene skrbi ili upisa djeteta u školu da ne mogu naći kod nas podršku.
Lara: Snalaženje u najrazličitijim aspektima života u Hrvatskoj u kojima ljudima sustavno nedostaje podrška. Dobivanje informacija, konzultiranje, savjetovanje što i kako da naprave u različitim situacijama.
Osim Free shopa kakve integracijske programe vodite?
Lara: Mislim da je Free shop najpoznatiji jer je u fizičkom prostoru. Provodimo program odgojno-obrazovne podrške djeci pod međunarodnom zaštitom Braco i seka. Volonteri koji su uključeni u program pružaju mentorsku podršku djeci u učenju i savladavanju školskog gradiva, u poticanju integracija u školski sustav, ali i širu zajednicu. Imamo tečajeve hrvatskog jezika i latiničnog opismenjavanja koji se održavaju u našoj učionici. U spomenutom programu individualne asistencije dosta surađujemo s prevoditeljima i kulturnim medijatorima. Ovisno o aktualnim projektima vršimo i različite projektne aktivnosti. Primjerice, sad nam je aktualan projekt Za nove prijatelje kojim djeci tražitelja međunarodne zaštite osiguravamo mjesečne radionice, aktivnosti slobodnog vremena, sportske radionice itd. radi djelovanja na zanemareni dio rane integracije. Organiziramo interkulturalne radionice te imamo i program asistencije pri zapošljavanju.
Vanessa: Asistencije pri zapošljavanju se uglavnom odnose na izradu životopisa ili generalni ulazak na hrvatsko tržište rada. S izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti 2023. se dopustilo da tražitelji međunarodne zaštite mogu raditi tri mjeseca nakon što su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu ako nisu dobili negativ prije toga. To je malo aktualnije jer je vrijeme čekanja prije trajalo devet mjeseci. Ovo ima svoje poteškoće zbog brzine učenja jezika, ali definitivno pozdravljamo da se dogodilo jer je devet mjeseci bez mogućnosti rada s tadašnjih 13 eura mjesečno od države tragično. S inflacijom mislim da je skočilo na 20…
Postoje li neki programi koje biste voljeli pokrenuti, no nemate resursa za njih? Ako da koje i kako vam čitatelji mogu pomoći?
Vanessa: Trudimo se baviti zagovaranjem na lokalnoj razini. Redovno izvještavamo pučku pravobraniteljicu, pravobraniteljicu za djecu i urgiramo kod različitih institucija kad naletimo na kršenje prava. To je jedan dio koji se isto nadamo podignuti na višu razinu jer s tim možeš pokušati utjecati na neku veću promjenu, ali kada konstantno radiš na stvarima koje treba momentalno riješiti onda se teže sustavno posvetiti tome. Kroz sve programe koje smo nabrojale u 2023. godini prošlo je 116 volontera i volonterki, što je ogromna koordinacija ljudi. Najviše nam treba još zaposlenih, a čitatelji nam mogu pomoći tako da nam se pridruže. S obzirom na široki spektar programa svatko može naći neki za koji ima kompetenciju. Osim toga primamo donacije za higijenske potrepštine.
Lara: Voljeli bismo se posvetiti daljnjem razvoju programa koje imamo, ali smo ograničeni ljudskim kapacitetima s obzirom na to da smo na svim programima samo nas tri zaposlene u udruzi. Ti programi obuhvaćaju velik broj korisnika, dugoročni su i nisu nešto što samo počne i završi.
Koje su najveće prepreke s kojima se susreću izbjegli ljudi u 2024. pri traženju azila?
Vanessa: Što se tiče samog pristupa sustavu međunarodne zaštite, prošle godine je registrirano 68 114 zahtjeva za međunarodnu zaštitu. To pokazuje da u Hrvatskoj, s obzirom na to da je taj broj neusporediv s prethodnim godinama, čak i kad pričamo o 2015. i 2016. nije ograničen pristup sustavu. Međutim, razgovorom s ljudima i promatranjem generalne situacije shvatili smo da velik broj tih ljudi nije svjesno da je zatražilo međunarodnu zaštitu i nije im bilo ni objašnjeno da mogu tu ostati, ni gdje se trebaju javiti, ni što trebaju raditi. Dobili su neki papir, zaključili su da su slobodni i otišli dalje za druge zapadne države. Tu dolazimo do deportacija uredbom Dublin III. Trenutno nam velik broj korisnika sačinjavaju tražitelji međunarodne zaštite koji su vraćeni u Hrvatsku preko te uredbe. Ona regulira nadležnost odlučivanja o zahtjevu međunarodne zaštite, smještajući tu nadležnost na prvu državu ulaska što je, kao što možete pretpostaviti, dosta često upravo Hrvatska. Veliki broj ljudi koji su deportirani ovdje nemaju pojma da su ikada zatražili u Hrvatskoj međunarodnu zaštitu, već su oni mislili da su dobili papir za prolaz.
Hrvatska će reći da je pružala mogućnost ljudima, a oni nisu htjeli ostati; ali sve da je 68 114 ljudi i htjelo ostati, Hrvatska nema kapacitete za fizički smjestiti ih, a kamoli bilo što dalje. Mi i druge organizacije smatramo da se ljudima ne objašnjava da su zatražili međunarodnu zaštitu i da mogu ostati. To se počelo pojavljivati otprilike kad je Hrvatska ušla u Schengen. Znači, država registrira više ljudi nego ikad prije, a zatim se registrirane ljude može deportirati nazad u Hrvatsku iz drugih zemalja Europe u kojima zatraže azil kasnije.. Taj je dio nama zabrinjavajuć jer je prošle godine 897 ljudi deportirano ovdje iz zemalja Zapadne Europe, a Hrvatska ima 900 ležajeva sve zajedno u prihvatilištu u Kutini i Zagrebu. Kad se vrate, mnogi pokušaju opet otići u drugu državu, ali onda se događa da ih opet deportiraju. Hrvatska ima brutalno nisku stopu davanja zaštite ljudima, pričamo o 21 azilu u 2022. godini i 52 u 2023. Deportiranje ljudi u Hrvatsku stavlja ih u poziciju male vjerojatnosti dobivanja azila. S druge strane, ne vidimo niti da se otvaraju nova prihvatilišta niti da se te stvari dodatno sređuju. Koja je ideja iza tolikog broja registracija vidjet ćemo, to nije ni nama najjasnije.
Osim malog smještajnog kapaciteta, pristup zdravstvenom i obrazovnom sustavu postao je bolji kada je riječ o tražiteljima međunarodne zaštite u Zagrebu. U većem su problemu rubni slučajevi, poput djece starije od 15 godina, koja nisu završila osnovnu školu. Ona spadaju u kategoriju obrazovanja odraslih, što je apsolutno neprikladno za adolescente koji se priključuju u novu zajednicu. Druga su grupa adolescenti od 17 i 18 godina koje se ne uključuje u srednju školu samo jer je moguće ne uključiti ih. Njih se upućuje na obrazovanje odraslih što se, osim što nije prikladno, i plaća. Susrećemo taj problem kod djece tražitelja međunarodne zaštite i djece pod međunarodnom zaštitom.
Nadalje, čekanje na rješavanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu traje oko 500 dana. Sad kad smiju raditi nakon 3 mjeseca je bolje, ali Hrvatska još uvijek radi na tome da se prezentira kao tranzitna zemlja. Izdvojili bismo i nedostatak prevoditelja za postupke dokazivanja da se radi o ljudima čiji je život u opasnosti ako te se vrate u državu porijekla, bez mogućnosti korištenja materinjeg jezika. Naprimjer, ispituje te se na engleskom jeziku o nijansama i detaljima iz tvoje priče za koju ti se kasnije može reći da se ne poklapaju, a materinji ti je kirundi.
Poznato je da je Hrvatska jedna od najgorih članica EU po stopi odobravanja azila, međutim manje se govori o tome s čime se azilanti susreću jednom kad ostvare taj status. Možete li ukratko opisati koji su najveći aktualni problemi azilanata u Hrvatskoj?
Lara: Svi trube o nedovoljnom pristupu tečajevima jezika, ali sada postoje sustavnije inicijative rješavanja toga problema, pa ćemo vidjeti kako će napredovati daljnji razvitak situacije. Azilanti koji imaju pravo na subvenciju stambenog smještaja kada dobiju azil ne mogu birati gdje će biti smješteni. Ljudi koji završe izvan Zagreba često imaju smanjeni pristup organizacijama i udrugama koje bi mogle biti podrška u cijelom procesu integracije. Zapošljavanje je često mukotrpan proces zbog nostrifikacije diploma, pogotovo kod ljudi u sklopu reguliranih profesija koji često, da bi zadovoljili preduvjete za nostrifikaciju, moraju prevoditi velike dokumente. To znaju biti cifre od € 3000.
Primarna zdravstvena zaštita je zajamčena osobama pod međunarodnom zaštitom, međutim nezaposlene osobe u statusu međunarodne zaštite i sva djeca izbjeglica nemaju svoj matični broj osiguranika što znači da im je administrativno uvođenje u sustav zdravstvene zaštite jako otežano. Oni na papiru imaju ista prava, ali u praksi dođu u ambulantu i doktori ne znaju kako da ih upišu u sustav. Samim time što nemaju MBO stavljeni su na stepenicu na kojoj u pravima nisu izjednačeni s građanima Republike Hrvatske jer “tko će sad njih upisati u sustav”. Često dolazi do situacije u kojoj se osobe ne uspiju upisati kod liječnika opće medicine, a i pedijatri ih znaju odbiti jer nisu upoznati s cijelim procesom. Nedostaje sustavna podrška stručnjacima koji rade u zdravstvenom sustavu, jer taj teret često pada na organizacije civilnog društva. Moramo se informirati o tome kako funkcionira uvođenje u sustav da bismo mogli objasniti doktoru kako upisati dijete. Solucija je vrlo jednostavna – srediti problem s MBO-om… to je to.
Vanessa: U zadnje vrijeme, problem pri upisu u sustav obrazovanja sastoji se u tome što nadležni traže svjedodžbu o završetku osnovne škole za programe srednjoškolskog obrazovanja, stručnog osposobljavanja i upis u program 5.-8. osnovne. Moguće je i opravdano da ih osobe koje su izbjegle nemaju, a ako imaju, često imaju skenirano, za što je upitno hoće li biti prihvaćeno. U nedostatku javne isprave koja svjedoči o tome da su završili neku razinu školovanja, po zakonu bi ustanova koja provodi program obrazovanja za odrasle trebala organizirati vrednovanje ishoda učenja. Na naš upit, te institucije odgovaraju da ne provode vrednovanje, već nas upućuju višim instancama, koje nas pak vraćaju na to da je ustanova koja provodi program obrazovanja dužna organizirati vrednovanje. Kad te upute na obrazovanje odraslih, otežano je, ako ne i onemogućeno, upisivati korisnika u školu ako nedostaje svjedodžba za četvrti razred osnovne. Ovaj problem utječe na osnovnoškolsko, srednjoškolsko i stručno obrazovanje. Sve ovisi o tome jesi li slučajno naletio na nekog iz udruge i iznio im svoj problem, pa je taj netko odlučio zagristi da ga riješi. Možemo samo zamisliti koliko ih takvih prođe ispod radara jer netko nije došao do nas.
U objavi iz svibnja na Instagramu tvrdite da ste se našli u izazovnom periodu. S kojim se problemima trenutno najviše suočava AYS? u svojem radu?
Vanessa: Izazovan je period bio jer smo u Free shopu imali jako puno korisnika. Iako dobivamo ogromne količine donacija, uglavnom lokalnih, neke stvari je stvarno teško nabaviti, pogotovo u odgovarajućoj količini i veličinama. Nekih stvari pak imaš previše, pa kad ih dolazi puno s njima se trebaš logistički nositi iako ti nužno ne trebaju. Zato imamo popis u kojem objavljujemo što nam sve treba taj tjedan. Ograničeni smo s prostorom i veliki priljev donacija koje nam nisu tada potrebne može zakrčiti prostor pa i time otežati funkcioniranje. Uglavnom uzimamo sezonsku odjeću i higijenske potrepštine.
Lara: Ja bih istaknula problem financiranja. Financiramo se projektno, a trenutno smo u aktivnom traženju kvalitetnijih i većih projekata koji bi nam dopustili da nastavimo raditi to što radimo dugoročno, ali da bude održivo. Često smo u situaciji da uslijed prijave na projekte moramo izmišljati dodatne projektne aktivnosti kako bismo osigurali veću šansu za financiranje, a koje bismo zatim trebali odrađivati s istim brojem ljudi. To je naš glavni problem, kako osigurati dostatna sredstva za daljnji nesmetani rad i dovoljan broj zaposlenih koji će održavati programe.
Kakva je potpora AYS?-u u proteklih godinu dana?
Vanessa: Potpora je odlična. U zadnje vrijeme smo malo više u medijima, barem onima koji nas uvijek podržavaju. Što se tiče donatora, želim i moram ih pohvaliti jer stvarno slušaju te popise, izlaze ususret… bez njih također ne bismo mogli ništa, jer smo 2023. bili pod značajno većim pritiskom nego 2022., a ipak manje-više imamo sve što nam treba. Mjesečno podijelimo 3,5-5,5 tisuća artikala. Želimo ljudima ovim putem zahvaliti. Voljeli bismo da se više pojavljujemo u medijima našim konstantnim, dugoročnim, uspješnim projektima integracije koji nisu senzacionalistički.
Uspijevaju li ovi programi ljudima osigurati podnošljiviji život u Hrvatskoj? Ima li primjera gdje su izbjegli ljudi uspješno pronašli posao te našli svoje mjesto pod suncem ovdje zahvaljujući nekim od programa?
Vanessa: Definitivno, ima ih koji su pronašli poslove, naučili hrvatski, djeca su im u školi i postižu uspjehe… Više je obitelji prešlo put od korisnika kojima je trebala podrška do toga da im sada treba podrška samo za neke kompleksnije situacije. Postoje ljudi koji su se uključili u puno toga svojim vlastitim snagama i vode uspješan, samostalan život.
Lara: Djelujemo na osnaživanju i osamostaljivanju, što je naš krajnji cilj. Ne da ljudi budu ovisni o našoj pomoći, nego da im pružimo kapacitete da samostalno mogu funkcionirati u novoj zajednici. Neki se ljudi kasnije dođu samo javiti i podijeliti dobre vijesti, koje nas čine sretnima jer smo bili mala stepenica koja im je pomogla da idu dalje svojim putem.
Završne misli?
Vanessa: Ne možemo dopustiti da pristupi zdravstvenom i obrazovnom sustavu ovise o dobroj volji ljudi na šalterima, u tajništvima i ambulantama ili o udrugama. To su stvari koje ne bi trebale biti upitne i ne bismo se trebali bojati je li neko dijete negdje ispalo iz sustava jer ih mi nismo vidjeli. Na brojeve djece azilanata u Hrvatskoj to ne može biti opcija, nemamo 15 tisuća djece, pa da netko ispadne iz sustava. To se ne smije događati.
