Novi Guardianov članak o svjedočenju migrantice iz Afganistana o silovanju od strane hrvatske policije podsjeća nas na članak od prije pola godine o izbjegličkim svjedočanstvima o nasilju od strane hrvatske policije, a koja su uključivala i seksualno nasilje. Osim što nas spomenuta svjedočanstva navode da pozovemo MUP na odgovornost, ona ističu problem rodno uvjetovanog nasilja nad migranticama.
Problemi migrantica imaju svoj specifičan rodni karakter. Recimo, ženama u okolnostima rata nerijetko umiru muževi ili bivaju teško ranjeni, što okreće njihovu obiteljsku ulogu naglavačke. Do tada nisu morale brinuti o financijama, a pronalaze se u situaciji u kojoj je potrebno priskrbiti novac za sebe i djecu.
Ljiljana Bosnić, psihologinja iz Hrvatskog Crvenog križa koja radi u zagrebačkom prihvatnom centru Porin, napominje da su žene koje dolaze bez muževa uglavnom iznimno samopouzdane: “Osobno me najviše fasciniraju žene koje dolaze same s djecom. Te samohrane majke najčešće su iznimno snažnog karaktera, a nerijetko istovremeno odgajaju djecu, uče jezik i rade. Migrantice koje nemaju muževe vrlo su riskantna skupina i lako mogu postati žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Potrebna je velika snaga za odlučiti se na putovanje jer taj je put opasan i za mlade muškarce u naponu snage. Možemo samo zamisliti u kakvoj su se situaciji te žene nalazile prije no što su se odlučile na putovanje. To su iznimno visoke razine siromaštva i opasnosti od smrti.”
Nije začudno što žene vrlo rijetko odlučuju krenuti same na taj put s obzirom na to da je rizik od silovanja i drugih oblika rodno uvjetovanog nasilja iznimno visok za migrantice. Izvješće iz 2018. godine, napominje da je gotovo 50 posto svih žena u bijegu podvrgnuto nekom obliku zlostavljanja, što uključuje silovanje, pljačku i otmicu.
Sugovornica navodi da je u svom radu s migranticama bila suočena s mnogo zastrašujućih priča zlostavljanja, ali da se ne radi o toliko velikom postotku. Međutim, smatra da postoji razlog za to: “Hrvatska je i dalje tranzitna zemlja pa nam osobe ne govore sve. Reći će nam da je put bio težak, ali neće ulaziti u detalje. Ako mi kao psiholozi znamo da ne možemo završiti terapiju jer će osoba za nekoliko dana otići u neku drugu zemlju, onda je bolje da ne čačkamo po ranama i ne ispitujemo previše. Ljudima je traumatično prolaziti kroz sva ta iskustva pa nije dobro otvoriti ranu ako je ne možemo izliječiti. Češće ćemo ići u smjeru ohrabrivanja i osnaživanja. Prvo što ćemo im reći je da nam je u redu ako ne žele razgovarati s nama. Ako žele, tu smo, ali ako ne, to je isto u redu. Također, žene često odbijaju govoriti o rodno uvjetovanom nasilju jer se srame onoga što su proživjele. To nema nužno veze s izbjeglištvom nego postoji svugdje. Nadalje, migrantice će najčešće ispričati potresnu priču samo ako trebaju hitnu intervenciju jer, recimo, još uvijek dobivaju prijetnje. Međutim, u slučaju da osoba ostaje u Hrvatskoj, ohrabrujemo je da kaže svako svoje iskustvo na intervjuu za međunarodnu zaštitu jer im to može pomoći.”
Spomenuti izvještaj koji uključuje preko tisuću intervjua s migranticama iz Afganistana i Afrike, navodi kako je rizik od zlostavljanja usko povezan
s načinom putovanja i određenim žarišnim točkama. Libija predstavlja jedno od najvećih žarišnih mjesta kršenja ljudskih prava. Nekoliko žena i djevojaka je u intervjuima izvijestilo o incidentima prisilne prostitucije, a postoji i rizik od trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, najčešće u slučajevima kada migrantice zatraže posao kako bi financirale ostatak svog putovanja. Izvještaj navodi da su žene mnogo ranjivije od muškaraca jer češće doživljavaju prijetnje krijumčara, ponekad pod oružjem. Intervjui su također ukazali kako je samo nekoliko žena izvijestilo da je tijekom migracijskog putovanja imalo pristup kupaonicama, pokrivačima, vrećama za spavanje, odjeći i obući, a pristup pravnoj i medicinskoj pomoći i psiho-socijalnoj podršci bili su gotovo zanemarivi.
“Migrantice koje dolaze iz Afrike imaju puno ružnije priče”, navodi Bosnić. “Otete žene dakako ne dolaze do nas, ali one koje dođu pričaju nam o tome. Iranke, pak, često skidaju hijab čim izađu iz iranskog zračnog prostora i nose raspuštenu kosu jer to sada konačno mogu. Kada ih se pita što žele, navedu zanimljive stvari poput toga da planiraju kupiti motor jer ih je otac u tajnosti učio voziti ga. Budući da je revolucija u Iranu bila 1979. godine, roditelji migrantica imaju iskustvo prije režima i potiču ih na bijeg. Međutim, čim razgovaram sa ženom iz Afrike mogu pretpostaviti da je put bio zastrašujući.”
Izvješće navodi da su žene suočene s rodno uvjetovanim nasiljem i u izbjegličkim kampovima te da svakodnevne aktivnosti poput odlaska na zahod mogu predstavljati veliku opasnost od seksualnog uznemiravanja. Bosnić smatra da se takve stvari ne događaju u prihvatnom centru Porin: “Ne samo da bismo odmah reagirali mi, zaštitari i MUP, već takvo ponašanje nije prihvatljivo među migrantima. Recimo, ako dođe do obiteljskog nasilja, migranti iz susjedne sobe dolaze kod nas i govore nam da interveniramo. Također, uvijek ispitujemo žene koje nemaju muževe osjećaju li se sigurno i radimo sve po tom pitanju.”
Osim opasnosti od zlostavljanja, žene ratom pogođenih zemalja bez muževa nerijetko moraju donijeti tešku odluku hoće li dozvoliti djeci da rade
umjesto da pohađaju školu. “Te odluke dio su suvremene svakodnevne borbe za prikupljanje novca za stanarinu, hranu, odjeću, zdravstvene usluge, školovanje i još mnogo toga”, navodi izvješće.
“Migrantice znaju ostaviti djecu u zemljama porijekla, a najčešće se radi o situacijama kada žena na put ide sama. Kada razmišljaš što bi se dogodilo dvanaestogodišnjoj djevojčici tijekom putovanja, potpuno razumiješ da bi bilo sigurnije da djeca ostanu s bakama i djedovima”, navodi Bosnić za H-Alter.
Zbog financijske nesigurnosti roditelji se nerijetko odlučuju za ranu udaju djevojčica. Naime, procjenjuje se da se svake godine u svijetu uda oko 12 milijuna djevojčica mlađih od 18 godina, a rizik od dječjih brakova povećava se tijekom sukoba i humanitarnih katastrofa. Recimo, prije građanskog rata u Siriji, 13 posto djevojčica bi se udavalo prije osamnaeste, a nakon rata taj se broj među sirijskim izbjeglicama u susjednim državama gotovo utrostručio. U Jordanu i Libanonu svaka treća sirijska djevojčica biva udana prije punoljetnosti, a u Jemenu, koji trpi jednu od najtežih humanitarnih katastrofa u svijetu, otprilike dvije od tri djevojčice.
Razlog zašto se broj povećava tijekom sukoba i humanitarnih katastrofa je što obitelji u bijegu ne izgube samo domove već posao i redovna primanja. Kao rezultat toga, mnogi izbjeglice žive u krajnjem siromaštvu, a udaja djevojčice znači jedna usta manje za hraniti, kao i potencijalnu dobrobit za dijete koje će pronaći bolji život udajom u prosperitetniju obitelj.
Drugi je razlog taj što se izbjeglice koje putuju s mladim djevojkama suočavaju s povećanim rizikom od rodno uvjetovanog nasilja. Stoga neki roditelji dječji brak vide kao način zaštite djeteta od rizika svojstvenih raseljenom životu.
U kontekstu navedenog, potrebno je naglasiti odgovornost koju MUP ima spram svih izbjeglica i kako je seksualno zlostavljanje apsolutno neprihvatljivo i vrijedno nezavisne istrage. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović izjavio je kako su se ranije optužbe Guardiana pokazale neutemeljenima, no da će policija istražiti nove optužbe zbog sebe, MUP-a i Republike Hrvatske.
Antonia Pindulić, pravnica iz Centra za mirovne studije, često upozorava na neučinkovitost MUP-ovih istraga koje se tiču nasilja nad izbjeglicama, odnosno ističe kako MUP zapravo istražuje samog sebe. Ako je tomu tako, onda Božinovićeva izjava da su ranije optužbe Guardiana neutemeljene, nije potkrijepljena dovoljno kvalitetnom istragom.
Kako je moguće da MUP istražuje samog sebe? Je li to koruptivan model?
Kada u kontekstu migracija govorimo o tome da MUP “istražuje sam sebe” govorimo o nedostatku neovisnih i učinkovitih istraga u Hrvatskoj za kaznena djela koja su počinili policijski službenici čije su žrtve izbjeglice i drugi migranti. Svjedočimo tome da čak kada nevladine organizacije, strani i/ili domaći mediji u javnosti iznesu svjedočanstva izbjeglica o nasilnim i ilegalnim protjerivanjima – često potkrijepljujući ih fotografijama, medicinskim mišljenjima, videosnimkama i drugim dokazima – neovisna i učinkovita istraga potpuno izostane. U tim situacijama se najčešće vrh MUP-a očituje o slučaju na način da odbaci optužbe na temelju toga da je proveo “unutarnju istragu” te da “ne postoji sumnja za počinjenje kaznenih djela od strane policijskih službenika” – usput diskreditirajući rad svih onih koji su prikupili dokaze o kršenjima ljudskih prava. Također, s obzirom da ovakav odgovor stigne unutar istog dana, zaista je očito kako u tim slučajevima policija ne istražuje i ne sprječava nasilje – već se svim silama trudi nasilje opravdati.
Tisuće svjedočanstava, ne samo izbjeglica i drugih migranata, već i samih policajaca koji su bili prisiljavani izvršavati ilegalne naredbe, kao i izvješća međunarodnih i domaćih organizacija jasno upućuju da su nezakonita protjerivanja sustavna praksa hrvatske policije te je u tom kontekstu očito da bilo kakva interna istraga ne može biti niti neovisna niti učinkovita.
Također, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava jedan od osnovnih kriterija za učinkovitost istrage je upravo neovisnost – što
unutarnjom kontrolom očito nije ispunjeno. Kako bi istrage bile učinkovite, nužno je da budu vođene od strane neovisnog tijela, u ovom kontekstu USKOK-a, da budu vođene dužnom revnošću i najbitnije – da budu dovršene u što kraćem roku.
Ipak, važno je istaknuti da MUP ima ovlast provoditi internu kontrolu nad radom svojih policijskih službenika i ustrojstvenih jedinica. To je važan mehanizam u prevenciji nepravilnosti i nezakonitosti u radu policije, ali zato je bitno da taj mehanizam bude učinkovit. Dakle, u samom nadzoru MUP-a nad samim sobom nema ničeg spornog te bi MUP i prema Zakonu o policiji trebao provoditi unutarnje kontrole. No, kada se radi o sumnji na počinjenje kaznenog djela, to nadilazi samu unutarnju kontrolu, te je za takve slučajeve nadležno državno odvjetništvo kao neovisno tijelo.
Božinović je napomenuo da su se navodi iz prošlih članaka Guardiana o hrvatskoj policiji pokazali neutemeljenima. Znate li možda tko je to pokazao? Je li također MUP?
Božinović se i u ovoj izjavi oslanja na unutarnju kontrolu unutar MUP-a, odnosno na istragu MUP-a nad samim sobom. Centar za mirovne studije podnio je kaznene prijave u slučajevima na koje se ministar Božinović referira, a o kojima je izvjestio Guardian, pa USKOK trenutno provodi istragu. Stoga je izjava ministra Božinovića izvrtanje pravnih činjenica, pošto je u navedenim slučajevima, koliko je nama poznato, još uvijek u tijeku istraga protiv nepoznatih policijskih službenika zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, mučenja i nečovječnog
postupanja.
Zbog toga je važno podsjetiti javnost o kojim se slučajevima radi:
- Osmero naoružanih muškaraca u crnim odorama i fantomkama na glavi, koji prema opisu žrtava vjerojatno pripadaju specijalnoj jedinici ili tzv. Operativnoj akciji “Koridor” MUP-a, nečovječno su postupali prema izbjeglicama. Počinitelji su zavezali izbjeglice za stabla i mučili ih, a jednom su slomili obje ruke i nogu. Iz svjedočanstva se raspoznaje suradnja između nasilnika u crnom i policije. Posebno je važno uzeti u obzir iskaze samih policajaca koji govore o policijskoj operativnoj akciji Koridor, opis čijih akcija odgovara opisu ovog slučaja, ali i prijašnjim svjedočanstvima izbjeglica.
- Počinitelji u crnim uniformama isprva su mučili i premlaćivali izbjeglice, nakon čega je MUP žrtve držao u detenciji u garažnom prostoru PP Ogulin gdje im, prema svjedočanstvima, nije dana hrana niti im je objašnjeno zbog čega su ondje. Potom su, zajedno s još jednom grupom izbjeglica i drugih migranata, na jednak način kao u prvom slučaju, odvedeni na nepoznatu lokaciju i ponovno predani u ruke muškarcima u crnim odorama koji su ih premlaćivali, natjerali da se skinu i leže jedni na drugima te ih uz prijetnje i ismijavanje ilegalno protjerali u BIH.
- Iz iskaza brojnih svjedoka, fotografija, navoda medija i organizacija upoznatih sa slučajevima proizlazi osnovana sumnja da su policajci grubo prekršili svoje zakonske ovlasti, zlouporabili svoj položaj kako bi žrtve, među kojima je bilo i djece, na različite načine mučili, ponižavali i nezakonito protjerali. Uz nanošenje tjelesnih povreda, materijalne štete, patnje i duševne boli, žrtvama su ugrozili goli život nasiljem koje je sezalo i do udaranja glava ljudi vratima policijskog vozila i pucanjem na njih. Također, prema svjedočanstvima žrtava, policija im je označila tjeme trajnim, narančastim sprejem.
Smatrate li da je Božinovićevo pozivanje na slučajeve kada je policija dobro postupila (pomogla trudnicama) populistički pokušaj zamagljivanja stvarnosti?
Potreba MUP-a da se pohvali kako ponekad prema izbjeglicama i drugim migrantima postupa zakonito je zaista tužno za vladavinu prava u RH. Više bismo voljeli vidjeti učinkovite istrage za slučajeve kršenja ljudskih prava u posljednjih pet godina.
