Žene kojima je oduzeta poslovna sposobnost u Hrvatskoj, potencijalne su kolateralne žrtve političkih igara oko pobačaja. Naime, kako isti zakon – Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece – regulira i pobačaj i omogućuje prisilnu sterilizaciju ljudi kojima je oduzeta poslovna sposobnost u nekim slučajevima, odugovlačenje s bavljenjem ovim zakonom ostavlja u igri ovu zastarjelu praksu koja je suprotna Konvenciji o pravima osobama s invaliditetom. Zbog načina kako su zakoni definirani, u opasnosti od prisilne sterilizacije su samo žene.
Iako prisilna sterilizacija zvuči kao nešto što pripada nekom davnom vremenu, ona je za neke žene i danas stvarna opasnost. Sterilizacija bez pristanka prvi je put omogućena Zakonom o pobačaju u vrijeme Jugoslavije iz 1979. godine, koji omogućuje skrbnicima osoba s invaliditetom kojima je oduzeta poslovna sposobnost, da donose odluke o njihovoj sterilizaciji. Danas je sljedbenik tog zakona Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji je te odredbe zadržao, a mjerodavan za ovo pitanje je i Obiteljski zakon koji isto ovu praksu ne zabranjuje iako ta dva zakona ostaju neusklađena.
No, ne postoje podaci koliko se ta praksa provodi.
„Proteklih godina nismo zaprimali niti jednu pritužbu osoba s invaliditetom o prisilnim sterilizacijama“, kaže Dario Jurišić, pravobranitelj za osobe s invaliditetom.
U Ministarstvu zdravstva upućuju nas na zdravstvene ustanove. U nekoliko udruga kojima smo se obratili također nisu upoznati s konkretnim slučajevima zadnjih godina. U udruzi B.a.b.e. na njihov telefon za žene žrtve nasilja nisu se do sada javljale žene u ovoj opasnosti, u Hrvatskom savezu udruga osoba s intelektualnim teškoćama također nisu imali informacije o takvim slučajevima, kao ni u udruzi Ludruga koja pomaže osobama s poteškoćama psihičkog zdravlja.
Sudeći po tome, praksa se ne provodi često, no i dalje ostaje da je ona – moguća. Javnosti u Hrvatskoj je ipak bio poznat slučaj iz 2016. godine pošto je dospio na Vrhovni sud. 20-godišnjakinji kojoj je prvotnom sudskom odlukom određena sterilizacija, Vrhovni sud je odbio žalbu presudivši da je sterilizacija opravdana kada je riječ o zdravstvenim razlozima. U ovom slučaju bila je riječ o ženi koja je lišena poslovne sposobnosti zbog lakše mentalne retardacije. Ona je već rodila dvoje djece carskim rezom, a liječnici su smatrali kako u slučaju trećeg postoji opasnost od smrti majke i ploda. Zahtjev za sterilizacijom podnijela je skrbnica žene u pitanju, njena majka.
Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece za osobu koja je navršila 35 godina života, a nije poslovno sposobna, zahtjev za sterilizaciju mogu podnijeti njezini roditelji kojima je produženo roditeljsko pravo ili staratelj uz suglasnost tijela starateljstva. Za osobu koja nije navršila 35 godina, a trajno je poslovno nesposobna iz zdravstvenih razloga, zahtjev za sterilizaciju mogu podnijeti njezini roditelji koji obavljaju roditeljsko pravo ili staratelj uz suglasnost tijela starateljstva samo u slučajevima ako bi njen život bio ugrožen trudnoćom ili ako se na temelju saznanja medicinske znanosti utvrdi da bi se dijete rodilo s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim oštećenjima. Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju zahtjev se podnosi zdravstvenoj ustanovi, a odluku donosi posebna komisija. Po tome ovaj zakon nije usklađen s Obiteljskim zakonom.
„Odredbama Obiteljskog zakona propisano je da o sterilizaciji, na prijedlog štićenika ili njegova skrbnika, odlučuje sud. Niti Obiteljski zakon ne dozvoljava da osoba koja je lišena poslovne sposobnosti samostalno donese odluku o sterilizaciji, ali može podnijeti prijedlog sudu bez obzira što je u tom djelu lišena poslovne sposobnosti koji donosi odluku o sterilizaciji, a ne više skrbnik, za razliku od Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece gdje umjesto same osobe zahtjev zdravstvenoj ustanovi podnosi skrbnik. Smatra se da je samim podnošenjem zahtjeva dan i pristanak na medicinski zahvat, dakle, pristanak daju skrbnici, a ne sama osoba lišena poslovne sposobnosti. Međutim, prema Obiteljskom zakonu štićenik donosi odluku o prekidu trudnoće za razliku od Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece prema kojem umjesto štićenika odluku donosi skrbnik“, pojašnjava Jurišić.
Ustavni sud Republike Hrvatske je prije točno osam godina, 21. veljače 2017., naložio Saboru da u roku od dvije godine od dana donošenja ovog rješenja donese novi Zakon umjesto dosadašnjeg Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.
„Međutim isto do sada nije učinjeno, jer se tema pobačaja umjesto iz sfere reproduktivnog zdravlja i reproduktivnih prava uporno politizira“, kaže Jurišić.
No, pravobranitelj navodi kako oba zakona nisu usklađena s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom na što je upozoravao i u svojim izvješćima i preporukama.
„Obiteljski zakon je ipak usklađeniji u dijelu odlučivanja o prekidu trudnoće, dok Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece nije usklađen niti s Ustavom niti s Konvencijom te ga je potrebno usklađivati s tim dokumentima, a ne s Obiteljskim zakonom“, tumači Jurišić.
U Ministarstvu zdravstva ne vide, čini se, neki problem. Na naše pitanje jesu li izmjene zakona u tijeku odgovaraju kako je „sve navedeno zakonski definirano na temelju stručne ekspertize s ciljem zaštite interesa i dobrobiti pojedinaca“.
Na činjenicu da je Hrvatska jedna od 13 zemalja EU-a u kojoj zakoni omogućavaju provođenje prisilne sterilizacije, skrenulo je pozornost istraživanje „Prisilna sterilizacija osoba s invaliditetom u EU-u“ koje je proveo Europski forum osoba s invaliditetom 2022. U međuvremenu, Malta je u veljači 2024. zabranila i kriminalizirala prisilnu sterilizaciju pa je tako Hrvatska ostala jedna od 12. Češka, Mađarska i Portugal dozvoljavaju čak i prisilnu sterilizaciju maloljetnika. S druge strane, deset zemalja ovakve prakse kriminalizira.
Slično kao u Hrvatskoj, u Bugarskoj je prisilna sterilizacija moguća kada su osobe lišene poslovne sposobnosti, a to je najčešće osobe s intelektualnim poteškoćama ili mentalnim problemima.
“Sterilizacija je vrlo ozbiljna povreda tijela i ne smije se dopustiti. Naravno, to ne bi trebalo biti moguće samo uz suglasnost skrbnika, već bi trebala postojati dodatna jamstva”, izjavio je Krasimir Kanev iz Bugarskog helsinškog odbora za bugarski online magazin Mediapool.
Španjolska je pak 2020. godine u potpunosti uklonila mogućnost prisilne sterilizacije osoba s invaliditetom, čak i uz prethodno sudsko odobrenje. Do 2020. godine sudac je mogao odobriti sterilizaciju osobe s intelektualnim teškoćama bez njezina pristanka. Organizacije za ljudska prava procjenjuju da je u prethodnom desetljeću provedeno najmanje 1000 prisilnih sterilizacija te danas zahtijevaju od Španjolske naknadu štete žrtvama prisilne sterilizacije.
U prošlosti u Europi su se provodile sramotne prakse nad ženama, primjerice prisilne sterilizacije Romkinja. Neki od tih slučajeva predmeti su sudskih procesa koji još i danas traju. 2021. je tako češki sabor izglasao naknadu tisućama Romkinja koje su čehoslovačke i kasnije češke vlasti nezakonito sterilizirale između 1966. i 2012.
“Prisilna sterilizacija ne dolazi uvijek iz loših namjera, ali uvijek ima nepovratne posljedice koje ostavljaju ožiljke na onima koji je dožive”, zaključio je Marin Uldry, stručnjak za ljudska prava pri Europskom forumu osoba s invaliditetom (EDF), za grčki online magazin The Press Project.
