Razočarani nepravednom raspodjelom resursa i u manjku drugih mogućnosti, sve više stanovnika Prvoga svijeta okreće se smeću u potrazi za živeži. “Dumpster diving je jedna od korisnih osobnih metoda koja, osim što doprinosi smanjenju bacanja hrane, brojnim ljudima služi kako bi uštedjeli novac, a dijelu njih i kao način preživljavanja”, objašnjava Marko Košak, potpredsjednik Zelene akcije. Kada bi svi građani kolektivno odlučili ne kupovati hranu, maloprodaje ne bi imale izbora nego baciti cjelokupnu ponudu.
Glad ne poznaje sram, i stoga ima jednu zajedničku crtu s maloprodajnim lancima koji sudjeluju u njenom sustavnom sijanju. Dok se jedan od pet građana Hrvatske nalazi u riziku od siromaštva, sedam najvećih trgovačkih lanaca bilježi rekordne profite. Da je najnovija kriza u nizu rezultat korporativne pohlepe, a ne maglovitih ekonomskih zakonitosti kojima se pravdaju, jasno je svima. Vlada se gorućem problemu tako suprotstavila s paketom ograničavanja cijena osnovnih proizvoda, a narod s nekolicinom kolektivnih bojkota. U oba slučaja mjere se zasad ispostavljaju nedostatnima. Visoka ograničenja ironično imaju ograničen doseg, a bojkoti su potrošača u manjku alternativnih izvora opskrbljivanja namirnicama otpočetka bivali osuđeni na simbolički čin. Kolektivni gnjev se ispuhao, neki će penzioner leći bez večere i život u besramnom društvu teče dalje.
Ova situacija nije isključiva Hrvatskoj, no u drugim je državama iznjedrila trend koji na direktniji način pokušava odgovoriti na paradoks preživljavanja u društvu obilja. Razočarani nepravednom raspodjelom resursa i u manjku drugih mogućnosti, sve više stanovnika Prvoga svijeta okreće se smeću u potrazi za živeži.
“Dumpster diving je jedna od korisnih osobnih metoda koja, osim što doprinosi smanjenju bacanja hrane, brojnim ljudima služi kako bi uštedjeli novac, a dijelu njih i kao način preživljavanja”, u razgovoru za H-Alter objašnjava Marko Košak, potpredsjednik Zelene akcije. Kopanje po smeću dobro je poznata strategija svima koji su osjetili istinsku glad, no oblačenjem novog, zelenog ruha smetlarenje počinje privlačiti ljude koji se ne nalaze na ekonomskoj margini. Kao voditelj programa Zero Waste u Zelenoj akciji, Košak temi pristupa upravo iz te perspektive: “S aspekta prevencije nastanka otpada od hrane ta je metoda itekako korisna u svjetlu činjenice da je doniranje hrane u Hrvatskoj još na niskim granama, te velik dio iskoristive hrane završava u kontejnerima za otpad.”
Premda je Hrvatska pri dnu članica EU po količini otpada, 300 000 tona godišnje u državi gdje mnogi ne znaju kako će do sljedećeg obroka sumanuta je količina. Većina dolazi iz kućanstava, no Košak ističe da “značajan dio otpada od hrane nastaje i u maloprodaji, sustavu distribucije, te u ugostiteljskim objektima. Razlozi za to su manjak svijesti, manjak logističke opremljenosti u sustavu doniranja, pretjerani standardi vezani za izgled pri čemu proizvodi ‘nezadovoljavajućeg izgleda’ završavaju kao otpad, oštećenje proizvoda, itd.”
Listi možemo dodati i krunski razlog stihijskog djelovanja tržišne ekonomije koja u bilancu ne uračunava univerzalne ljudske potrebe. Najnoviji podaci sugeriraju da se do 40 posto proizvedene hrane u svijetu ne pojede, dok se svaka sedma osoba suočava s glađu, stoga nije čudno da su mnogi aktivisti u nastojanju da se s ovom tragedijom razračunaju pomiješali ugodno s korisnim. Stranice poput trashwiki služe kao vodič za pronalaženje adekvatnih smetlarnika u gradovima diljem svijeta, a inicijative kao Food not bombs još od osmdesetih godina okupljaju aktiviste koji od bačene hrane stvaraju improvizirane pučke kuhinje za potrebite. Potonje je našlo taborište i u Hrvatskoj, gdje neformalni anarhistički kolektivi provode takve akcije još od kasnih devedesetih. Nažalost, altruizam tog tipa na domaćem teritoriju nije uvijek moguć jer je svijest o legitimnosti dumpster divinga kao održive alternative prehranjivanju gotovo nepostojeća.
“Ljudi nemaju za platiti hranu, a u smeću ima za pokriti nekoliko kućanstva. Zbrojili smo dva i dva i odlučili raditi Food not bombs u Splitu, ali to je bilo neizvedivo jer upravitelji stavljaju katance na smetlarnike i prašak po hrani da slučajno ne bi nešto skupija. Ako te ljudi vide da recikliraš osuđuju te, što dodatno gasi želju da to radiš”, govori nam Irma Paskvali, skvoterica u Zagrebu koja se godinama prehranjuje recikliranim namirnicama. Iako je infrastruktura za reciklažu hrane u Zagrebu nešto bolja, Paskvaline izjave potvrđuju blogove i članke inozemnih dumpster divera koji Hrvatsku karakteriziraju kao neprijateljski nastrojenu prema aktivnosti.
“Prije smo bili u Sparu, no puno je ljudi otišlo reciklirati tijekom dana pa je Spar stavio tihi alarm i došla je policija. U Studenac sam često dolazila, no inflacija i siromaštvo su natjerali sve više ljudi da to rade nametljivije u razne ure. To je također rezultiralo zaključavanjem njihovog spremnika”, prisjeća se Paskvali. S iznimkom Konzuma, većina najvećih lanaca maloprodaje, koji sačinjavaju 86 posto tržišta maloprodaje, zaključava smetlarnike, a na upite o razlozima nehumane prakse odgovaraju nam samo dvije korporacije.
Nakon podužeg i netraženog PR spiska o programima reciklaže, zbrinjavanju organskog otpada dobavljača, osvještavanju zaposlenika i sl. Lidl na naš upit o smetlarnicima odgovara jednom rečenicom: “Lidlovi komunalni kontejneri su zatvoreni i zaključani kako bi se spriječilo raznošenje smeća.”
Kaufland se koristi jednakom metodom, no s manjim opsegom green-washinga u uvodu, tvrdeći da se zaključavanjem smetlarnika smanjuje rizik “od neovlaštenog pristupa, vandalizma ili odlaganja neprimjerenog otpada što može predstavljati sigurnosni, ali i higijenski problem”.
Opravdavaju li navedeni razlozi barikadiranje savršeno uporabljivih provijanata i puštanju da propadnu, čitatelji će morati sami procijeniti, no neupitno je da postoje druge opcije. Francuska, primjerice, 2016. godine donosi Zakon protiv bacanja hrane koji maloprodajama zabranjuje zaključavanje smetlarnika i uništavanje uporabljive hrane pod prijetnjom visokih odšteta i zatvorskih kazni. Osim takvih mjera, Košak navodi da su dostupna “brojna rješenja koja još nisu primijenjena u Hrvatskoj. Neka od njih su uvođenje obveza doniranja, uvođenje penalizacije ovisno o količinama bačene hrane, isticanje najpozitivnijih praksi, ali i unaprjeđenje sustava doniranja hrane organiziranjem lokalnih ‘banki’ hrane (po uzoru na organizaciju Food Cloud u Irskoj) koje će biti kvalitetno logistički opremljene i digitalizirane, te u svakodnevnom kontaktu sa socijalnim samoposlugama i pučkim kuhinjama”.
Kako stvari stoje, izglednije je da će se trenutačno bačena hrana iskoristiti tek voljom pojedinaca da sami uprljaju ruke. Paskvali unatoč otporu odozgo naglašava da je dumpster diving u glavnom gradu itekako moguć.
“Kada sam došla u Zagreb oduševilo me koliko toga se može reciklirati. U jednom momentu se nisam mogla zaustaviti. Živilo nas je nekoliko skupa i svaki dan se kuhalo više puta za sve. Otišla bih reciklirati na Kvatrić, vratila se s dvoja kolica, punim ruksakom, kesama na svakom prstu punih voća i povrća. Ako bih vidjela da netko također skuplja, pitala bih trebaju li nešto”, opisuje nam Paskvali, čiji su pokušaji edukacije splitske publike o temi pali na gluhe uši. Dodaje da, nakon Covida, uslijed sveopće neimaštine, tržnice prepuštaju sve većoj količini starijih sakupljača, dok se oni prebacuju u otvorene smetlarnike supermarketa koje bi stariji ljudi teže našli zbog opisanih razloga.
Razgovor vodimo u zapozorju kluba Attack! gdje je Paskvali s partnerom iz skvota upravo donijela nekoliko lonaca miomirisnog ručka skuhanog od skupljenog povrća ostavljenog u Konzumovom smetlarniku. Savršeno jestiva hrana prehranit će bend, organizatore i suradnike predstojećeg koncerta u klubu, a cijena namirnica bila je gotovo besplatna. Bitno je naglasiti da je hrana jestiva jer mnogi nisu svjesni da je fatalizam roka trajanja mit, niti da se većina namirnica baca iz estetskih razloga. U svim godinama recikliranja Paskvali se, oslanjajući se na vlastita osjetila, nikad nije razboljela ili otrovala: “Većinom je sve u jako dobrom stanju, u tome je najveći problem. Baca se dosta svježe povrće, koje se ne stiže upljesniviti. Nije higijenski ulaziti u smeće, ali u bio-smeću je doslovno samo voće i povrće. Doma ti se nešto pokvari, baciš to i opereš ruke. Ovo je isti princip, otuširaš se i opereš robu. Ljudima se to gadi, ali i kontejner se čisti svakih tjedan dana.”
Za one koji se sami žele okušati u lovu, Paskvali predlaže opušten pristup, dolazak pred zatvaranje bez kapuljača ili sumnjive odjeće. Najvažnije je biti transparentan, nenametljiv radnicima, uljudno pitati nazočne smije li se, i ne napraviti nered. Glavna barijera za ulazak u kontejnere većini ipak ostaje faktor srama, biljega kojim nas kopanje po smeću etiketira. U Hrvatskoj se malo piše o dumpster divingu, gotovo isključivo kroz prizmu šašavih zapadnjačkih kurioziteta. Članci o vrckastom paru koji se upoznao u kontejneru ili ženi koja kupuje samo sapun koraci su prema normalizaciji prakse, no senzacionalistički naslovi potvrđuju da se kopanje po smeću u javnom mnijenju još uvijek veže uz status izopćenosti ili barem blage ekscentričnosti. Samo tisuću kilometara dalje, u prije spomenutoj Francuskoj, situacija se postupno mijenja.
“Ovdje postoji kultura alternativnih načina života. Na tržnicama mnogi to rade, vidim ljude srednje klase u četrdesetima koji skupljaju voće i povrće zbog zero-waste filozofije. Taj ekološki osviješten trend u Francuskoj je velik, dakle dumpster diving se ne asocira uvijek s time da si prljav, underground ili loš, već i s time da pokušavaš napraviti nešto dobro za svijet, da si ekološki osviješten”, u razgovoru za H-Alter govori Pierre Tavernier, član neformalnog rouenskog kolektiva sličnog Food not bombs. Prema njemu, kopanje po smetlarnicima još uvijek je marginalizirano, no Francuska također od stupanja na snagu zakona protiv bacanja hrane ima sustavnije načine za upravljanje otpadom. Aplikacija Too good to go malim prodavačima daje mogućnost da ono što ne mogu prodati u dućanu prodaju po daleko jeftinijim cijenama, dok su veliki lanci sad obvezani donirati otpad bankama hrane po modelima koje je Košak spomenuo. Situacija je još uvijek daleko od idealne, no dotični su primjeri pokazatelji da dumpster diving ne mora biti okarakteriziran kao marginalna pojava, već prikazan u plemenitijem kontekstu borbe za okoliš.
“Ima toliko otpada, da to nije normalno. Što više ljudi ispituju dućane, to će više dućani razmisliti o tome i manje će se osuđivati. Najgori dio je to osuđivanje, jer će ljudi možda misliti da si prljav ako ulaziš u smeće, a ne želiš biti prljav. Ja ne želim biti prljav. Ali ako to asociraš s eko-osviještenim pokretom, a ne prljavštinom, bit će viđeno bolje”, zaključuje Tavernier.
Kao i Paskvali, Tavernier se ne bavi smetlarenjem nužno iz potrebe, koliko u tome vidi formu direktne akcije. Oboje izazivaju konzumerističku paradigmu, pritom ne pružajući financijsku podršku sustavu protiv kojeg prosvjeduju. Na dumpster diving se tako može gledati kao na formu praksisa, društveno korisnu kritiku prekomjerne proizvodnje robe koja se zatim baca i propada zbog apstraktnih vrijednosti dionica. Istovremeno je poražavajuće da se ovakav tekst uopće mora pisati. Smetlarenje ni po čemu nije higijenski ili etički sporno, no bjelodano je jasno da u društvu u kojem postoji dovoljno hrane nitko ne bi hranu trebao tražiti u kontejnerima. Istinska je sramota cijele priče da svijet pod utjecajem anarhične logike tržišta ne može razborito raspodijeliti već proizvedene resurse, a bez efektivnog pritiska kolektiva to se neće promijeniti. Dumpster diving dotad može poslužiti kao štaka, ali ima i potencijalnu primjenu u širim kolektivnim akcijama.
Neuspjeh bojkota radi snižavanja cijena uvelike se svodi na ovisnost građana o istim tim lancima koje bojkotiraju, zbog čega im ne mogu materijalno naškoditi. Dani prije i poslije bojkota obilježeni su povećanim prometom, a pad korporativnih profita u široj slici bio je minimalan. Međutim, kada bi svi građani kolektivno odlučili ne kupovati hranu, maloprodaje ne bi imale izbora nego baciti cjelokupnu ponudu. Tada bi hrane iz smeća bilo dovoljno za sve, a shodno tome bojkot i dumpster diving se u tandemu čine kao recept za uspjeh. Paskvali na tom tragu zaključuje naš razgovor, opisujući smetlarnike Konzuma za vrijeme bojkota: “S jednim kontejnerom se moglo nahraniti cijelu zgradu. Do čepa puno, nisu imali gdje staviti voće i povrće, pa je bilo oko kontejnera. Što je ono Ante Šušnjar rekao: brašno i kvasac su vam jeftini i kruh možete raditi sami. Užasna stvar za reći, ali kad bi ljudi sami krenuli raditi više toga, lanci bi propali.”
