Goran Čular, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu: Hrvatske političke stranke nalaze se u samom vrhu europskih stranaka po zatvorenosti i centraliziranosti postupaka selekcije izbornih kandidata. Politološki gledano, Centar, Fokus, GLAS, Stranka s imenom i prezimenom, Radnička fronta, HSS… nisu stranke, jer ne postoji stranka bez članstva. Činjenica da predsjednici HDZ-a odnosno SDP-a toliko utječu na odluke o kandidatima ima velike posljedice na način donošenja odluka u državnim institucijama i parlamentu.
“To je jedan tako krasan lijepi zakon koji je nastao u jednoj profesorskoj retorti, koja bi htjela protivno ustavnom načelu da su političke stranke još uvijek temelji organizacijskog, političkoga djelovanja, svesti ih na nešto što one nisu, i što neće biti u političkom životu Hrvatske. Neka se gospoda profesori iz Pravnog centra sa svojim eksperimentima i sa svojim utopijskim vizijama bave u svojim znanstvenim projekcijama, a ne da mi usvajamo jedno takvo ograničenje političkog, stranačkog života i reduciramo političke stranke i tako normiramo njihov život kako to nije nigdje u svijetu urađeno niti će ikada biti“, rekao je Vladimir Šeks na sjednici Hrvatskog sabora, koja se održala 10. listopada 2002. godine, kada se raspravljalo o Prijedlogu zakona o političkim strankama.
Te 2002. Hrvatski pravni centar predložio je novi zakon o političkim strankama, na kojem je radio niz sveučilišnih profesora. Prema njihovom viđenju stari zakon davao je političkim strankama previše slobode, a demokratičnost političkih procesa spuštao na minimum. Na raspravi Hrvatskog sabora novom prijedlogu protivili su se svi, vrlo vjerojatno zato što je prijedlog predstavljao ugrozu njihovom viđenju demokracije.
O znanstvenim člancima, novom i starom zakonu i demokratičnosti političkih procesa opisanih u knjizi Država i političke stranke, urednika Ivana Prpića, za H-Alter govori politolog Goran Čular, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Kako biste ocijenili demokratičnost procesa biranja kandidata unutar političkih stranaka u Hrvatskoj, s obzirom na to da se često ističe kako predsjedništva stranaka imaju ključnu ulogu u tom procesu?
Ako gledate komparativno hrvatske političke stranke nalaze se u samom vrhu europskih stranaka po zatvorenosti i centraliziranosti postupaka selekcije kandidata za izbore. Većinom vrlo mali krug ljudi donosi odluku o tome tko će biti na listama. Čak i u strankama gdje je taj proces prepušten nekim širim tijelima, to je potpuno neefikasno. U SDP-u odluku donosi Glavni odbor na prijedlog predsjednika stranke. Obično predsjednik predloži kandidacijske liste, a Glavni odbor može samo prihvatiti ili odbiti listu kao cjelinu, , ali oni ne mogu glasati o pojedinim kandidatima ili razmještati imena na listama. Bili biste samoubojice kad bi mjesec dana prije izbora stranka odbila listu. Apsolutno nitko se ne usuđuje napraviti takvo što, pa i ako im se ne sviđaju stvari, jer moraju misliti na dobrobit stranke. Jedine stranke koje su napravile promjenu je, svojevremeno, bio ORAH Mirele Holy, koji je vrlo udžbenički prepuštao tu odluku svojim članovima i organizirao, svojevrsne, predizbore na temelju kojih su sastavljane kandidacijske liste. Druga stranka, koja je danas u toj poziciji, je Možemo!. Oni imaju vrlo kompleksan sustav vrednovanja kandidate gdje svi članovi vrednuju sve kandidate u Hrvatskoj putem bodova, a nakon zbrajanja bodova ubacuju se modeli, da bi bio dovoljan broj muških i ženskih kandidata. Jedini problem s Možemo! je što vam matematički gotovo veća šansa da dođete na listu, nego ostanete van nje. Zezam se, ali imaju oko 400 članova, a to znači da će na ovim izborima, gdje su kompletno njihove liste, gotovo svaki treći član biti na listama.
Mirjana Kasapović kaže kako “priroda selekcijskog procesa mijenja samu bit demokratskih izbora”. Slažete li se?
To pitanje povukao je i francuski sociolog i politolog Maurice Duverger. On je rekao da građani na izborima uopće ne odlučuju o kandidatima i o ljudima u parlamentu. On je rekao da je demokracija, gdje birači samo određuju stranke i koliko će mandata one dobiti u parlamentu, nepotpuna. Može se postaviti pitanje koliko su demokratski izbori bez unutarstranačke demokratizacije stranaka i selekcije kandidata. S druge strane Giovanni Sartori, poznati talijanski politolog, uopće ne drži do toga i kaže da je bit demokracije natjecanje među strankama, nebitno kako one određuju tko će biti kandidat. On kaže da su to borbene organizacije, koje se tuku na izborima i da njihove odluke ne mogu zavisiti o članovima, kao što komandant na bojištu ne saziva vojsku da bi donio odluku o napadu, već samo izda naređenje. U „ratu“ nema demokracije, a stranačko natjecanje je, za njega, najvažnija dimenzija demokracije.
Dragutin Lalović spominje partitokracijski režim u Italiji, koji je propao 1992. godine i neuspješnu Četvrtu Francusku Republiku i uspoređuje hrvatski ustav i Zakon o političkim strankama s tim neuspješnim režimima. Mislite li da je takva usporedba poštena?
Ne dijelim njegove kvalifikacije različitih razdoblja političkog razvoja Hrvatske. Uopće, nisam fasciniran upotrebom pojmova iz francuske i talijanske političke povijesti na Hrvatsku. Sada, retrospektivno, možemo reći da je Treća Republika trajala u nepromijenjenom obliku 15 godina od 2000. do 2015. godine. Od 2015. godine dolazi do određenih promjena u konstituciji stranačkog sustava, ali formalni odnosi institucija ostaju isti. S druge strane, neki elementi stranačkog natjecanja baštine se od prvih deset godina i oni su nakon 2000. godine isti kao i prijeiako je Ustav izmijenjen. Drugim riječima, te cezure između različitih razdoblja nikad nisu tako čiste i jasne. Lalović s druge strane razdoblje od 2000. zove polariziranim pluralizmom, a to je nešto što se razvija tek nakon 2015. Do tada imamo centripetalno natjecanje, najveći broj glasova ide centralnim strankama u sustavu, razvija se i politički konsenzus. Rezultat takvog sustava je i dominacija HDZ-SDP i ispadalo je da je Hrvatska država te dvije stranke, ali oni su osiguravali i nekakvu stabilnost. Nama se stabilnost nije svidjela i sad vidimo kako izgleda politički život kad je satkan od jako puno nestabilnosti, koje u sebe uključuju čak i rušenje Ustava i sve posljedice do kojih to može dovesti.
Zakon o političkim strankama kaže kako političke stranke trebaju djelovati u skladu s ciljevima utvrđenim programom i statutom. Mislite li da je ta rečenica problematična? U Francuskoj postoji ograničenje, pa tako piše kako one moraju poštivati načela nacionalne suverenosti i demokracije, kod nas nema toga. Znači li to da političke stranke u Hrvatskoj uopće ne moraju poštivati načela demokracije?
Postoji ograničenje u Ustavu iz 2000. godine, u kojem članak 6 definira kako političke stranke moraju biti demokratski ustrojene, ali nigdje se ne pojašnjava što to znači. Zakon o političkim strankama je ostao bazično isti kao iz 1993. godine kada je donesen. Tko će odrediti stavljam li ja javno dobro na prvo mjesto, nemamo mi tu odredbu, ali to se na neki način podrazumijeva i postoji odredba da one mogu biti zabranjene od strane Ustavnog suda, ali u točno propisanim uvjetima, ako političkim programom ili nasilnim djelovanjem narušavaju demokratski poredak ili teritorijalni suverenitet države. Dakle, Ustavni sud može zabraniti stranke jedino u slučaju ta dva uvjeta.
Kako komentirate to što veliki broj stranaka ima samo jednog istaknutog člana ili članicu, ili bračni par, kao što je slučaj stranki Centar, Fokus, Glas, Stranka s imenom i prezimenom, Radnička fronta i HSS? Mislite li da je to unutarstranačka oligarhija?
Sve te stranke koje ste nabrojali – to nisu stranke. One su stranke samo nominalno, jer su negdje registrirane, ali politološki gledano to nisu stranke. Da bi stranka bila stranka mora imati neki svoj unutarnji život, neko barem minimalno članstvo, mora biti institucionalno ograničenje vodstvu, a ne samo njegova produžena ruka. Potpuno svjestan koliko je suvremena demokracija danas postala medijska, još uvijek mislim da relevantna stranka u Hrvatskoj ne može imati manje od nekoliko tisuća članova. Hrvatska je mala država, ali opet ne možete biti stranka s par stotina članova Ako ti nemaš barem pet ili šest tisuća članova, za hrvatske gabarite, onda nisi stranka. Glas Anke Mrak Taritaš, što je to, je li to stranka? Centar? Bračni par Puljak i ženina rodica. Možemo pričati o HDZ-u i SDP-u. Moraš imati članove i podružnice. HDZ je opstao ovako dugo, iako su u početcima bili masovan i nedefinirani pokret, jer su imali komuniste tipa Manolića i Tuđmana, koji su nadasve cijenili organizaciju. Možemo! najozbiljnije radi s članstvom, ali ono je vrlo restriktivno. Domovinski pokret se najviše od novih stranaka razvio u smislu članstva, ali njihova uloga je paradna. Most, koji je oduvijek sebe zvao platformom, a ne strankom, potpuno je medijski orijentirana organizacija, živi na nekoliko opinion-makera i stalnoj prisutnosti u medijima.
HDZ i SDP bi nazvali oligarhijama?
Izbor predstavnika u parlament je previše pod utjecajem predsjednika stranke. U obje stranke predsjednik predstavlja gatekeepera. Koga on propusti, propusti će ga, a uz to i sam može nametnuti nešto što ne postoji ni u jednom prijedlogu. HDZ se hvali unutarstranačkim prijedlozima po županijama, ali dajte, molim vas. Ako predsjednik od svih tih prijedloga može izabrati, a uz to nadodati i svoje, koji nisu ni u kakvom prijedlogu, to znači da predsjednik stranke bira. Tijelo na koje idu prijedlozi, mjesec dana prije izbora, tu ne može ništa. Neće nitko odbiti predsjednika, a činjenica da predsjednik stranke toliko utječe ima velike posljedice na način donošenja odluka u državnim institucijama i parlamentu, zato što premijer ima parlament pod kontrolom. Udžbenik kaže obrnuto, da je vlada pod kontrolom parlamenta – nije. Unutarstranačka organizacija djeluje na to, jer se parlamentarac ne smije pobuniti protiv premijera, jer zna da će ga predsjednik stranke na sljedećim izborima prekrižiti i da mu onda nema spasa.
Moja ideja nije, nužno, maksimalno otvaranje stranaka svome članstvu, kao što se dogodilo u Izraelu devedesetih godina prošlog stoljeća, gdje se dogodila katastrofa. Sve stranke su odjednom ušle u vrlo radikalne predizborne procese, gdje je jedan član imao jedan glas i nastala je apsolutna katastrofa, jer je parlament postao konglomerat privatnih interesa, koje stranke nisu mogle iskontrolirati. Ja nisam zagovornik toga, ali ja bih bio zadovoljan da članovi dobiju nekoliko mogućnosti napredovanja, koje ne idu nužno kroz predsjednika stranke, jer u tom slučaju bi mogli dospjeti negdje i ako nisu dobri s njim. HDZ i SDP imaju samo jedan put – kroz predsjednika i dok je to tako parlament će uvijek biti u sjeni vlade. Problem, koji se događa SDP-u dva puta uzastopno, je da Bernardić dolazi na čelo stranke s ljudima u parlamentu koje je birao Milanović. Nakon njegove smjene, poslije zadnjih izbora, Peđa Grbin dolazi na čelo stranke s Bernardićevim ljudima u parlamentu i nastaje raskol, gdje se SDP raspada. To su strukturni problemi, koji nastaju zbog prevelikog utjecaja predsjednika, a to je problem i za stranku i za demokraciju.
Ima li veze s deficitom demokratičnosti to što niti jedna stranka – uključujući i Možemo!, čiji su članovi niz godina radili na progresivnim projektima civilno-društvenih organizacija poput Gonga, CMS-a, Zelene akcije – nema praktički niti jednu razrađenu javnu politiku, dakle potpuno su nepripremljene za dolazak na vlast?
Neizgrađene javne politike problem su svih naših stranaka. Veći je problem kad to vidite kod HDZ-a ili SDP-a nego kod neke nove stranke poput Možemo! Meni se čini da Možemo! pokušava definirati barem neke stavove i oni imaju neku vrstu rada s članstvom i jedan prsten ljudi, koji nisu njihovi članovi. Imaju dosta restriktivan pristup novim članovima, pa ja na predavanju govoreći studentima da su nekad komunističke i fašističke stranke imale jako težak put do članstva. Prvo si trebao biti preporučen iznutra, a nakon toga si išao na probe i inicijacije i onda ako zadovoljiš i pokažeš se hrabrim možeš postati član. Tako nešto, iako na drugim osnovama, ima i Možemo!, pa se ja šalim da bi postao član moraš dignuti poštu u Jurišićevoj, a onda ne smiješ propjevati pred policijom. Možeš spomenuti Tomaševića i Benčićku, ali Celakoskog ni slučajno i tek onda možeš postati član Možemo!. Aludiram na akciju zagrebačkih komunista na početku rata 1941.. Međutim, oni imaju jedan širi krug simpatizera, koji nisu članovi i koje uključuju u odbore, jer nemaju drugog ljudstva. U nizu zagrebačkih institucija oni koriste usluge svojih simpatizera, ali sve je to jako malo za širenje po Hrvatskoj. To je stranka koja ima svoju filozofiju i ne želi prebrzo širenje, ali oni će prije ili kasnije morati proći transformaciju, jer je to zakonitost kada u politički sustav ulaziš s kraja. Nisu oni radikalna ljevica, ali objektivno ulaze s lijevog kraja u sustav, a stranka da bi uspjela u sustavu, koji ovisi o biračima, ona se mora transformirati i ideološki i organizacijski. Uzmimo njemački AfD kao primjer. Oni rastu od svog osnutka i prošli su već tri transformacije i svaki put su dobili više glasova. Na početku su bili neoliberali, kasnije su ubacili neonacističke elemente, a onda su svoje desničarenje usmjerili na suvremene migrantske teme, ali bez nostalgičnosti prema nacizmu i opet su narasli. Svaka stranka, koja ulazi s kraja, a želi se širiti, mora proći transformacije. Po mom mišljenju, Možemo! će te transformacije proći u roku od tri do pet godina, ili će ostati stranka s pet mandata.
Što je, u tom smislu, dosad pokazala Sandra Benčić kao “premijerska kandidatkinja”?
Ne bi ja to preozbiljno shvaćao. Istina je da Možemo! baštini tu tradiciju kontinentalnih zelenih, ali s druge strane oni u PR-ovskom smislu djeluju jako dobro. To što je Sandra Benčić istaknuta kao premijerski kandidat je čisti PR. Nema tu ničeg drugog. Ono što su toj stranci odmah zamjerili jest inzistiranje na vođi. Dakle i takve stranke trebaju vođe. Neke stvari koje sam čuo iz same stranke u smislu obožavanja Sandre Benčić kod mene su izazvale zabrinutost, a ne ohrabrenje. Ali, ja ne bih to previše ozbiljno shvaćao, tu kandidaturu
Prilikom jednog razgovora s umjetnom inteligencijom pitao sam ih o Možemo! i AI ih je nazvao lijevim populistima. Smatrate li vi Možemo! lijevim populistima?
Ne mislim da su lijevi populisti, ali koriste neke metode, za koje mnogi smatraju da su nužne u današnjoj politici. Ako je pouzdavanje u PR populizam, onda su u tom smislu populisti, ali nema tu stvarnog sadržajnog populizma. Oni su puno jasnije zelena stranka, nego lijeva stranka. Uz to prilikom prvog susreta s problemom upravljanja u Zagrebu, oni su se počeli ponašati kao da nisu ni lijeva stranka. Pred diktatom kapitala pala je demokracija. Kad su trebali dignuti veliki kredit kao Holding, ali je Grad to trebao odobriti, onda su sve materijale na skupštinu poslali to jutro s izgovorom da je dio dogovora s bankom bio tajan. Ljevica bi rekla da ju nije briga za tajne dogovore i poslala materijale 15 dana ranije na skupštinu. Oni tu kombiniraju dosta toga.
Mislite li da postoji tradicionalna ljevica u Hrvatskoj?
Ne postoji tradicionalna ljevica, ali zašto bi i postojala? Ni vremena nisu tradicionalna. Zašto bi imali tradicionalnu ljevicu u netradicionalno vrijeme? Oni su se bazirali na sasvim drugačijoj strukturi društva nego što je ova danas. Radnička klasa koja je bila temelj tradicionalne ljevice se suzila i ne može se na takvoj radničkoj klasi bazirati uspjeh. Dosta radničke klase prestalo je glasati za lijeve stranke i okrenula se konzervativcima ili radikalnoj desnici. Ljevica se jako približila demokratskom mainstreamu, a desnica je otpočetka radila na socijalnoj državi i državnoj intervenciji. Temelj Laburista više nije radnička klasa, jer je nema, a onaj dio što je ostao slobodno glasa. Socijalna struktura društva nije tradicionalna, pa nije normalno ni da imamo tradicionalnu lijevu stranu. Ljevica kao i svi drugi mora tražiti transformacije.
Šuška se o Mostu i Milanoviću. Mislite li da bi to bilo iznevjereno povjerenje glasača?
Milanović se nada vladi nacionalnog spasa, a kad on to govori on smatra da oko sebe može okupiti sve njih. I Most i Možemo! i Domovinski pokret, jer oni jako dobro znaju da vrlo vjerojatno bez cijele te postave neće biti u prilici stvarati vladu. Prvi rezultati su, po meni, za Milanovića poražavajući. Ako SDP bude jači od Možemo!, onda će oni prihvatiti Milanovića, ali pritom Možemo! ne želi nikoga iz Mosta i Domovinskog pokreta, što ispada kao priznanje da oni neće imati dovoljno za vladu. Most je s druge strane rekao da su tu ako ih itko treba i da imaju svog premijerskog kandidata. Domovinski pokret je rekao kako nema šanse da će oni biti u vladi s Možemo!. Milanović se nada da će na svima njima biti preveliki teret odbijanja pred hrvatskom javnošću. Pet godina ubijate ovu javnost u pojam da želite skinuti HDZ i ja vam sad nudim da skinemo HDZ i vi kažete da nećete. On se pouzda da će snaga trenutka biti takva da si nitko od njih neće dozvoliti da to naprave, jer će onda na sljedećim izborima doživjeti krah.
U ovoj knjizi piše kako je javno povjerenje valuta s kojom stranke izlaze na izbore i kako se loš rad i nepoštivanje načela demokracije kažnjava lošijim rezultatom. Mislite li da je javnost u Hrvatskoj izigrana?
Javno povjerenje je vrlo, vrlo nisko i to nije moj stav već podaci svih mogućih anketa. Institucije generalno imaju jako malo povjerenje stanovništva. Vojska i policija su institucije s najvećim povjerenjem, pa čak pada i povjerenje u Crkvu kao društvenu instituciju, a kad dođemo do pravosuđa i političkih stranki to je užasno nisko. U Zapadnoj Europi isto nije visoko povjerenje i stranke obično najslabije prolaze u anketama. U jednoj Danskoj povjerenje u stranke je na razini 40 posto, a kod nas je 8 posto i to je jedno od najnižih u Europi. Svugdje u svijetu pada povjerenje u institucije i političke stranke, ali je istina da je u Hrvatskoj to povjerenje u podrumu.
Kakve promjene biste vi željeli vidjeti u hrvatskim zakonima ili čak i ustavu?
Naučio sam da od direktnog nametanja unutarstranačke demokracije nema ništa. Iz dva razloga: ne možete to raditi strankama, a kao drugo, same stranke odlučuju o tome, a zašto bi one izglasavale zakon koji od njih traži nekakve zahtjeve za unutarstranačkom demokracijom. Po meni je put da se i u Zakonu o političkim strankama, ali i u ostale slične zakone ugrade neki poticaji strankama za nešto više demokracije unutar njih samih, koje bi možda neke stranke iskoristile, a druge ne bi. Klasična politika je postala dominantno medijska politika. Termini unutarstranačke demokracije se jako mijenjaju. Da vi prepustite članovima da biraju kandidate na izborima najbolje bi prošli oni s najboljim medijskim tretmanom, a do njega se dolazi ponekad vlastitom zaslugom, a ponekad prljavim igrama. Medijska slika političara sastoji se od njegove gluposti, izgleda, o tomu što mu se svi smiju kao što je bio slučaj kod Bandića. Prepuštanje odluke članovima i biračima oduzima moć vrhovima stranke, ali ne znači da ta moć ne ide nigdje. Ona se preko članova vraća prema medijima i njihovim vlasnicima i tako ojačavate medije, a zatim medijski urednik postaje dominantan. Između predsjednika stranke i urednika, ja bih ipak ostao kod predsjednika.
Je li problem što Tomašević i Benčić imaju skoro obećana mjesta u prvoj i šestoj izbornoj jedinici?
Ako usporedite to s drugim strankama onda je to ništa problematično. Vi vidite što se događa u SDP-u. To je stranka koja ima neke svoje procedure, a sad upad Milanovića je potpuno poremetio te procedure, ali to njih nije briga. To se dogodilo već kad se on kandidirao za predsjednika republike, a stranka je tada već vrlo vjerojatno imala odredbe da oni kao stranka donose odluke o predsjedničkom kandidatu, ali on je to sve već izmiješao. Čak i da ima Možemo! tu odredbu da su dva koordinatora na listi nije to ništa problematično. Ja sam tu vjerojatno zato što sam stariji, pa i manje zahtjevan. Dakle ja bih volio da barem neke od političkih stranaka isprobaju nekakve alternativne načine. Ja nisam pobornik toga da to treba prepustiti doslovce članstvu stranke, a to iz nekih razloga ne bi bilo ni dobro. Članstvo stranke je po definiciji uvijek radikalnije od birača stranke i dosta se razlikuje od biračkog tijela stranke. U biračkom tijelu ima svega i u biračkom tijelu Možemo! 2020. i 2021. u Zagrebu, jer prije toga nisu imali svoje biračko tijelo i svaki njihov birač je odnekud došao. Ili su bili za SDP ili su bili za neke treće stranke ili je povučeno iz apstinencije. Pogotovo u Zagrebu gdje je, nakon smrti Bandića, bila jedna posebna politička situacija. Kladim se da Tomašević s više od pola svoga biračkog tijela ne bi mogao ni kavu popiti kad bi vidio što ovaj misli o politici, ali to je normalno. Tako da nisam ja pobornik toga da stranke nužno prepuštaju svom članstvu potpunu odluku. Postoji jako puno varijacija unutarstranačke demokracije. Ono što bi, po meni, bilo važno je da u strankama postoji više alternativnih putova dolaska do kandidature. Važniji je pluralizam nego široka demokracija. Netko napreduje zato što je dobar s predsjednikom, drugi zato što ima podršku članova, treći jer je omiljen u biračkom tijelu, a četvrti jer stranačka tijela cijene njegov ili njezin stranački rad. Problem naših stranaka, posebno dviju velikih, jeste da sada sve ide preko predsjednika.
Slučajnom pogreškom, 31. ožujka objavili smo neautorizirani intervju s prof. Goranom Čularom. Sada objavljujemo autoriziranu verziju istoga razgovora, uz ispriku H-Alterovu sugovorniku, čitateljicama i čitaocima. (op. ur.)
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.