Jeniseja Fištrek, predsjednica Saveza nezaposlenih: Ovo je država poslodavaca, to odgovorno tvrdim. O radnicima brine samo deklarativno. Naši političari nikad nisu bili u cipeli radnika. HZZ lakira podatke o nezaposlenosti zbog Vlade i vlasti. Mnogi od onih koji rade na HZZ-u politički su imenovani. U interesu im je da Vlada barata podacima o manjem broju nezaposlenih.
Savez nezaposlenih Hrvatske je udruga koja postoji od 2001. godine, a registrirana je za rješavanje sveobuhvatne problematike nezaposleniosti i pružanje pomoći nezaposlenim radnicima, socijalno ugroženima, djeci i mladeži te građanima s posebnim potrebama, kao i za brže i učinkovitije rješavanje njihova socijalnog statusa. K tome, nastoje utjerati provođenje i ostvarivanje politike zapošljavanja. U svojim temeljnim dokumentima istuču da ih zanima dostojanstvo čovjeka i zaštita ljudskih prava, bez obzira na nacionalnost, vjeru i spol. Razgovaramo s Jenisejom Fištrek, predsjednicom Saveza.
Kako biste protumačili što je to nezaposlenost? Kako ona nastupa? Ljudi i institucije često se prema njoj odnose kao da se radi o nekakvoj prirodnoj nepogodi.
Do nezaposlenosti dolazi restrukturiranjem poduzeća. Poslodavci se žele riješiti neproduktivne radne snage, koja uključuje starije radnike, žene, samohrane roditelje itsl. To su dakle oni u kojima poslodavci ne vide perspektivu, shvaćaju da ih ne mogu na brzinu prekvalificirati kako bi usvojili neka nova znanja i vještine, pa raskidaju s njima ugovore o radu. Poslodavci k tome jedne tvrtke gase, otvaraju druge, a radnike ostavljaju za sobom, isto kao i dugove koje su stvorili. Poslodavci, dakle, stvaraju nezaposlenost.
Je li postojanje nezaposlenih radnika u društvenom interesu?
Politici jest u interesu, jer političarima omogućava da nezaposlenima obećaju otvaranje stotina tisuća radnih mjesta i promjene zakona kako bi ih ti zakoni štitili.
Dakle postoji klijentelistički interes političara…
Tako je, klijentelistički interes zasigurno postoji.
A širi društveni interes?
Svi segmenti društva moraju postojati. Da bi civilni sektor dobro funkcionirao, da bi vlada imala o čemu pričati, da bi sindikati imali koga zastupati, moraju postojati i nezaposleni i beskućnici. Stvar je samo u tome ima li ih puno, ili malo. Ako je njihov broj prihvatljiv nitko se neće buniti, jer ako društvo ima više novaca, naći će se i za njih. Uvjeravaju nas ovih dana da nam je porastao BDP, pa bi bio red da i nezaposleni dobiju božićnicu. Umirovljenicima bi također u tom slučaju trebalo biti bolje.
Znači, dobro je da postoji određeni broj nezaposlenih, pa i beskućnika kako bi institucije imale smisao postojanja i kako bi društvo prospreiralo. Dobro je, pretpostavljam i da postoje kriminalci, da policija ima što raditi pa da djelatnici MUP-a ne završe kao vaši korisnici…
Upravo tako. Kad ne bi bilo nezaposlenosti, neka bi zvanja prestala postojati. Kad ne bi bilo depresivnih, za koga bi psihijatrijske bolnice radile? Kad ne bi bilo anksioznih, bolesnih i na sve načine jadnih, za koga bi postojali psiholozi i socijalni radnici?
Je li samo po sebi razumljivo da će svima biti bolje ako BDP bude veći?
Nije, naprotiv. Uvijek je nekima bolje. Kad se mirovine podižu za 5 posto, to nije isti iznos u odnosu na povlaštenu mirovinu od 10 tisuća, ili na minimalac od 1200 kuna.
Znači da nisu svi jednako zainteresirani za porast BDP-a?
Naravno da nisu.
A nezaposleni?
Naknada za nezaposlenost koju raspodjeljuje Zavod za zapošljavanje neće porasti zbog rasta BDP-a, pa ljudi koji ju primaju nemaju od toga ništa. A oni koji na Zavodu ne dobivaju ništa, njima je tek sve isto. Država živi od potrošnje, pa joj oni koji nemaju primanja nisu u središtu pozornosti.
Kako iz perspektive nezaposlenih izgledaju državne investicije poput kupnje borbenih aviona za 1,2 milijarde eura kako bismo, za potrebe NATO-a, mogli bombardirati Sirijce, Afganistance ili koga već bude trebalo? Smatrate li društvenim prioritetom da nezaposleni imaju naknade dovoljne za dostojanstven život, ili da Hrvatska ima Rafale?
Hrvatska je u NATO-u i u EU-u, pa nam takvi avioni nisu nužno potrebni. Potrebno nam je da nam narod bude zadovoljniji, da ljudi imaju više kruha, a manje tih igara.
Nezaposlenost je povezana s bijedom, besperspektivnošću, anksioznošću i drugim teškim psihološkim stanjima. S čime je povezan njezin antipod, rad?
Rad je privlačan ako je radnik sretan i zadovoljan na svojem radnom mjestu. Ako može bez straha popiti svoju kavu i pojesti gablec na pauzi, porazgovarati par ljudskih riječi s kolegama. Ako pak radnici odlaze na posao s grčem u želucu zbog mobinga i svakovrsnog zlostavljanja, rad, naravno, nije privlačan. Nije čak ni plaća uvijek sve.
Ipak, čini mi se da ljudi idu na posao zbog plaće, a ne zbog ispijanja kave na pauzi.
Idu, i misle da će biti sretni ako im plaća poraste za tisuću-dvije kuna. Neki zbog toga i promijene posao, ali neki na kraju shvate da im je na prijašnjem poslu, s nižom plaćom, bilo bolje, ako je atmosfera bila prihvatljivija. Ubijaju ih previsoki zahtjevi i „pumpanje“ jednih protiv drugih. A poslodavci su ti koji ih „pumpaju“. Neki od njih u svojim tvrtkama osnivaju, maltene, špijunsku službu, kako bi zaposlenike imali pod kontrolom. Jasno je da se radnici u takvim okolnostima osjećaju nelagodno.
Uzmemo li u obzir sve vlasnike radnih knjižica, od čistača ulica do menadžera i saborskih zastupnika, možete li procijeniti koliko ih odlazi na posao s grčem u želucu, a koliko ih na radnom mjestu doživljava neki oblik sreće?
Indeks sreće pokazuje da mi u Hrvatskoj nismo sretni ljudi i da naši radnici nisu sretni. Jedni su nesretni zbog situacije na poslu, a neki zbog male plaće, pri čemu se ne mogu izboriti za višu.
Prema službenim podacima, u Hrvatskoj je trenutno 125 tisuća nezaposlenih. Smatrate li tu brojku realnom?
Ljudi ne vide smisao svojega upisa na Zavod za zapošljavanje. Zavod je izgubio funkciju da nezaposlenim radnicima pronalazi posao, ono čime se bavi svelo se na čistu papirologiju. Naknade za nezaposlenost koje Zavod dodjeljuje također su vrlo male i privremene. Nezaposleni se radnici zato u velikom broju niti ne prijavljuju na Zavod, pa je brojka od 125 tisuća nezaposlenih izuzetno nerealna. Gubite status na Zavodu ako se ne odazovete na neku njihovu besmislenu edukaciju, ili ako u jednom mjesecu honorarno zaradite par tisuća kuna.
Da, odmah vas „skinu“. Ne čini li vam se da HZZ zbog nečega lakira podatke o stanju nezaposlenosti?
Lakiraju ih, zbog Vlade i vlasti. Mnogi od onih koji rade na HZZ-u politički su imenovani. U interesu im je da Vlada barata podacima o manjem broju nezaposlenih.
Novi Zakon o radu je u postupku donošenja. Vidimo da donosi nova unapređenja na planu omogućavanja prekarnog rada, rada putem platformi i rada „od kuće“. Smatrate li prekarne radnike zaposlenima ili nezaposlenima?
Prekarni su službeno zaposleni, ali tako se ne osjećaju. Na dispoziciji su poslodavcu 24 sata dnevno, a ako su pritom još i platformski radnici, troše svoju opremu, svoje cipele, poslodavac im ne osigurava niti obrok u toku rada, ni prijevoz. Ako rade od kuće, svojem poslodavcu financiraju još i energiju i prostor. Svi takvi radnici rade i više nego da su na radnom mjestu u tvrtki. Njihov status je radni, ali on im ne osigurava perspektivu kakvu imaju ljudi u klasičnom radnom odnosu. Poslodavac ih se može riješiti kad i kako hoće.
Podržavate li što država zakonom otvara šire mogućnosti platformskog rada? Neki nezaposleni ipak mogu doći do kakve-takve, barem privremene zarade…
Država bi trebala striktnije zahtijevati od poslodavaca da poštuju klasična radnička prava. Važno je da svi radnici, bez obzira u kojem su statusu, budu zaposleni, da se na njih odnose sva radnička prava i obaveze.
Međutim država ide u suprotnom smjeru: umjesto jačeg reguliranja temeljnih prava, ona ih kontinuirano relativizira.
Država ide smjerom pogodovanja poslodavcima.
Pa je li Hrvatska država poslodavaca ili radnika?
Ovo je država poslodavaca, to odgovorno tvrdim. O radnicima brine samo deklarativno. Naši političari nikad nisu niti bili u cipeli radnika.
Ali radnika je barem tisuću puta više nego poslodavaca…
Istina, ali radnici nisu na poziciji da bi vladali, oni ne donose odluke.
Zar demokratska država ne bi trebala donositi odluke u interesu većine?
Da, ali predstavnici radnika u velikim sindikatima uvijek pogoduju Vladi i idu joj niz dlaku. Ruka ruku mije, to je načelo koje kod nas prevladava. Šefovi sindikata nikad se ne mijenjaju, kao niti predsjednici HUP-a. Nakon mandata na toj poziciji premjeste se na neko vrijeme u Sabor ili Vladu, i tako im prolazi vijek. Rotiraju se uvijek na tim istim pozicijama. U takvim odnosima prepoznajemo zatvorenost i međusobno pogodovanje. Nama nezaposlenim radnicima nitko ne pogoduje, upravo zato što smo nezaposleni, pa stoga i bespomoćni i bezutjecajni. Nikome ne možemo naštetiti. O nama nitko ne brine, nemamo sindikat, a i da takav i postoji, nezaposleni nemaju novaca za sindikalnu članarinu.
U Registru udruga može se naići na zanimljiv podatak da je velik broj udruga nezaposlenih zadnjih godina prestao raditi ili je zapustio svoje aktivnosti. Kako to, imamo li u vidu da je situacija s nezaposlenošću sve gora?
Postoji više udruga nezaposlenih, ali nitko nas ne financira pa su ljudi odustali. Da bi opstale, udruge moraju aplicirati na projekte, imati infrastrukturu, plaćati osoblje koje piše projekte, projektne izvoditelje… Naša udruga koristi gradski prostor, ali režije koje plaćamo iznose 3 tisuće kuna mjesečno. Nitko vam, u projektnom financiranju, ne financira hladni pogon. Ako vam projekt ne prođe, a to se dogodi barem sa svakim drugim, još ste u goroj situaciji. U Zagrebu ove godine projekti uopće nisu prolazili, zbog potresa i ostalih problema. Tako da ne znam kako ćemo i mi preživjeti.
Cilj Saveza nezaposlenih je, čitam na vašim web stranicama, pružanje pomoći kako bi se sačuvalo dostojanstvo i psihička stabilnost ljudima koji su bez posla. Što konkretno radite?
Upravo danas imamo radionicu o načinima nalaženja posla i ulaska u svijet rada. Zavod za zapošljavanje prebacio je sav teret na nas nezaposlene s uvjerenjem da ćemo se sami snaći. Prva stvar u vezi dostojanstva je da nitko nije gladan, pa ljude upućujemo u pučku kuhinju u Branimirovu ili kod franjevaca na Sveti Duh.
Dakle naša „socijalna država“ prebacila je socijalne funkcije na vas, na franjevce i na pučku kuhinju u Branimirovoj..?
Tako je, prebacuju odgovornost na nas, a nas ne financiraju. U udruzi nemamo nikog zaposlenog, za zapošljavanje jednog radnika potrebno bi vam bilo 120 tisuća kuna u godini dana.
Kako ste osigurali sredstva za radionicu koju ste spomenuli?
Ministarstvo rada, socijalne politike, obitelji i mladih sufinanciralo nam je projekt koji uključuje i radionice. Zahvalni smo što se u doba recesije i kovida financiraju takve aktivnosti. Projekt je počeo prije godinu dana i traje do svibnja 2023. Glavni cilj projekta je da nezaposleni radnici mogu lakše pronaći posao, da im omogućimo kontakt s HZZ-om i s centrima za socijalnu skrb. Također, cilj je da ih naučimo kako da samostalno lakše dođu do tih institucija. Tu je i elementarno medijsko opismenjavanje, kako bi se nezaposleni lakše mogli snaći na društvenim mrežama koje nam oblikuju živote. Educiramo ih o tome kako iz ničega napraviti nešto, dakle moraju dobiti osnove financijske pismenosti. Neki od naših korisnika su u zaduženju, pa pokušavamo posredovati prema bankama i Fini kako bi im se produljili rokovi, i takve usluge dajemo pro bono. Povezujemo ih i s odvjetnicima koji su spremni raditi za njih bez naknade. Također, ljude sa zdravstvenim problemima povezujemo s psihijatrima i liječnicima koji su također do neke mjere spremni raditi na isti način. Posredujemo i oko dobivanja pravnih savjeta.
Vaš krajnji cilj, čitam dalje s web stranica Saveza, nestanak je nezaposlenosti. Je li cilj na vidiku?
To nam je vizija. Kad ne bi bilo nezaposlenosti naša udruga više ne bi funkcionirala na ovaj način, okupljali bismo se samo zbog sjete prema prošlosti i zbog ljubavi koja se među nama tokom vremena razvila.
Znači vizija vam je – samoukidanje kao Saveza nezaposlenih…
Upravo tako. Želimo biti ukinuti ne administrativnom odlukom nekog državnog ureda, već samom činjenicom da je problem kojim se bavimo riješen, da smo barem donekle postali socijalno pravedno društvo.
Koje su pretpostavke da bi ta vaša vizija bila ostvarena?
Država bi trebala profunkcionirati. Kad bi bilo vraćeno samo pola novca koji je zadnjih trideset godina pokraden u procesima pretvorbe i privatizacije, stanje bi se u društvu popravilo. Kada bi se nelegalno stečene zgrade pretvorile u male bolnice i staračke domove, kada bi poslužile kao smještajni prostor za beskućnike – to bi bila posve druga stvar. No dosad nije bilo dobre volje za reviziju pretvorbe i za socijalnu promjenu. Revizija je provedena nakon 2000. godine, ali ništa nakon toga nije bilo. Ivica Račan vjerojatno nije imao dobre političke partnere, ili je možda obećao HDZ-u da neće biti nikakve istrage. Sve ide k tome, opet se vraćam na istu rečenicu, da ruka ruku mije.
