U Hrvatskoj se erozija porezne pravde najsnažnije očituje u tome što stopa poreza na dobit iznosi 10 posto za tvrtke s prihodom do milijun eura i 18 posto za one koje ostvaruju prihod iznad te razine, dok se s druge strane, stopa poreza na dohodak kreće od 20 do 30 posto, ovisno o visini dohotka. Porez na potrošnju, PDV, koji nerazmjerno pogađa kućanstva s nižim primanjima, iznosi, kao što svi znamo i osjećamo na vlastitoj koži, 25 posto.
Deset najvećih kompanija koje posluju u Hrvatskoj, u 2019. godini ostvarilo je 10,1 posto ukupnog godišnjeg prihoda u našoj zemlji. Godinu potom, u 2020., njihov doprinos ukupnom godišnjem prihodu bio je 9,9 posto. Istodobno, njihov doprinos u ukupno plaćenom porezu na dobit znatno je manji: u 2019. iznosio je 9,2 posto dok se u 2020. srozao na 3,3.
Podatak je to koji nalazimo u dokumentu pod naslovom Najveće kompanije u Hrvatskoj ne doprinose dovoljno kroz poreze Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske CROSOL.
Dokument lapidarno prikazuje genezu nastanka današnje hrvatske socijalne nepravde: u njemu se spominje tranzicija iz planske u slobodno-tržišnu kapitalističku ekonomiju, pretvorba, privatizacija, ulazak stranog kapitala i korupcija koja se formirala u tim procesima, a sve u svjetlu njihova utjecaja na zbivanja u fiskalnoj domeni. Radi se, ističu autori, o eroziji porezne pravde. Navedena nepravednost u sadašnjem se trenutku očituje u tome što stopa poreza na dobit iznosi 10 posto za tvrtke s prihodom do milijun eura i 18 posto za one koje ostvaruju prihod iznad te razine, dok se s druge strane, stopa poreza na dohodak kreće od 20 do 30 posto, ovisno o visini dohotka. Porez na potrošnju, PDV, koji nerazmjerno pogađa kućanstva s nižim primanjima, iznosi, kao što svi znamo i osjećamo na vlastitoj koži, 25 posto.
Pritom upada u oči još jedan značajan detalj. Među spomenutih deset najvećih kompanija koje posluju u Hrvatskoj ima, dakako, onih u domaćem i u inozemnom vlasništvu. U domaćem su vlasništvu 2020. godine među najvećima bili HEP, Plodine i HEP-Proizvodnja, dok su u (većinski) stranom bili INA, Konzum, PPD, Lidl, Hrvatski telekom, Spar i Pliva.
Iz tabele je vidljivo da su tvrtke u domaćem vlasništvu plaćale, u 2019. i 2020. godini, veći udio poreza u odnosu na tvrtke čiji su vlasnici strane privatne osobe ili države. Dok je HEP Proizvodnja, tvrtka u vlasništvu hrvatske države, godine 2020. platila 3,7 posto poreza u odnosu na vlastite prihode, HEP je platio 1,42 posto, a privatna tvrtka Plodine, čiji je vlasnik Mile Ćurković i u kojoj najjače karte drže članovi njegove obitelji, platila 0,83 posto poreza u odnosu na svoje prihode, tvrtke koje kontroliraju stranci uplaćuju u hrvatsku javnu kasu od 0,25 do 2,35 posto poreza u odnosu na prihode koje ostvaruju u ovoj zemlji.
Uočenu zakonitost donekle dovodi u pitanje 2,35 posto poreza koji je u 2020. godini uplatila njemačka tvrtka Hrvatski telekom. Također, Zagrebačka banka, čiji je vlasnik UniCredit Group sa sjedištem u Milanu, 2019. godine uplatila je gotovo 5 posto poreza. „Obje navedene tvrtke pripadaju sektorima (bankarstvo i telekomunikacije) koji općenito ostvaruju iznadprosječne razine dobiti, što za posljedicu ima plaćanje viših iznosa poreza na dobit“, objašnjavaju autori dokumenta „Najveće kompanije u Hrvatskoj…“ ovo odstupanje od pravila.
Iz iste je tabele vidljiva još jedna značajna činjenica, a to je da tvrtke u rukama privatnika, općenito gledano, plaćaju manji porez od tvrtki koje su u vlasništvu države. To su u prvom redu HEP i HEP Proizvodnja s 1,42 odnosno 3, 27 posto plaćenog poreza u odnosu na prihode u 2020. godini, dok je stvar s Inom, koju Hrvatska dijeli s mađarskim državnim MOL-om posebno zanimljiva: zbog prihoda od „samo“ 1,88 milijardi eura u 2020, u odnosu na 2,86 milijardi godinu ranije, država je ovoj korporaciji-slučaju u 2020. isplatila preko 15 milijuna eura povrata poreza. Povrat poreza Hrvatska je isplatila još nekolicini među deset najjačih tvrtki – Plivi, Sparu, Konzumu – redom tvrtkama u vlasništvu inozemnih privatnih osoba.
„Može se primijetiti da tvrtke u stranom vlasništvu općenito plaćaju manje poreza u odnosu na vlastite prihode i vjerojatnije je da će (radije) izbjegavati plaćanje poreza od tvrtki u domaćem vlasništvu. S druge strane, poduzeća u državnom vlasništvu općenito plaćaju više poreza u odnosu na prihode i nisu sklona izbjegavanju poreza“, ističu autori ovoga dokumenta. „Privatizacija tržišnih lidera u sektorima kao što su energetika (INA), maloprodaja (Konzum), telekomunikacije (Hrvatski telekom) i farmaceutska industrija (Pliva), i to na način da je većina tih tvrtki završila u vlasništvu inozemnih privatnih konzorcija, imat će značajne reperkusije po buduću naplatu poreza na dobit“, objašnjavaju autori.
Kao što se iz tabela vidi, ukupni odnos uplaćenog poreza najvećih tvrtki u odnosu na njihove prihode u 2019. godini iznosio je 1,05, a godinu kasnije 0,41 posto. Ovako mizerno oporezivanje dobiti uzrokuje sljedeću nelogičnost: Hrvatska je u 2019. i 2020. godini ostvarila po 1,2 milijarde eura prihoda od poreza na dobit, a prihodi iz EU-fondova iznosili su približno dvostruko više – u prvoj su navedenoj godini dvije, a u drugoj 2,4 milijarde. „Činjenica da se država više oslanja na donacije EU-a za punjenje vlastitog proračuna nego na porez na dobit predstavlja zabrinjavajući trend koji nije dugoročno održiv i zahtijeva ozbiljno preispitivanje porezne i fiskalne politike“, zaključuju autori dokumenta.
Nepravednost porezne politike u Hrvatskoj najbolje je vidljiva iz podataka o strukturi državnih prihoda. U godini 2019. ukupni prihodi su iznosili oko 11 milijardi eura, od čega je samo 1,2 milijarde država uprihodila od poreza na dobit koji plaćaju privredni subjekti. Šest puta veći iznos (7,3 milijarde) uplatili su „obični“ građani putem PDV-a. Godinu potom brojke se nisu bitno razlikovale – ukupni je državni prihod iznosio 9,7 milijardi, porez na dobit također je bio 1,2, a prihod od PDV-a pao je na 9,7 milijardi. Međutim u toj se godini poduzetnicima financijski pomagalo i na druge načine: „Tijekom 2020, zbog pandemije COVID-a 19 i karantene, vlada je uvela određene olakšice za tvrtke te istovremeno ubrizigala velike količine likvidnosti na tržište putem mjera kvantitativnog popuštanja kako bi spriječila recesiju i nagli porast nezaposlenosti“, napominju autori.
Premda se u dokumentu koji smo dosad interpretirali pravednost spominje samo na jednom mjestu, i to u formi njezine negacije („nepravedna raspodjela poreznog tereta“), ono o čemu se tu radi upravo jest pitanje pravednosti i nepravednosti porezne politike. Općenito uzevši, pravedno bi oporezivanje bilo ono koje promovira poreznu progresivnost, s osnovnom idejom da svaki član društva, pa tako i oni najbogatiji, kao i multinacionalne kompanije, doprinose tom društvu pravednim udjelom u plaćanju poreza. Oni koji najviše zarađuju trebali bi doprinositi najviše. U Hrvatskoj je, vidjeli smo, situacija obrnuta: najveće korporacije plaćaju relativno malo, dok najveći teret punjenja budžeta pripada „običnim“ građanima koji su prisiljeni za svaku štrucu kruha koju kupe u pekari iznos za četvrt štruce uplatiti državi.
Što kaže MMF?
Zanimljivo je da i u središnjem svetištu globalnog neoliberalizma, Međunarodnom monetarnom fondu, posljednjih godina uočavaju važnost uvođenja nekog oblika progresivnosti u oporezivanju. Primjerice, u službenoj izjavi iz 2017. godine istaknuli su važnost preraspodjele bogatstva putem porezne politike, pruživši pritom podatak da su porezne stope na najviša primanja u zemljama članicama OECD-a od 1981. (dakle stupanja na scenu Margaret Thatcher i Ronalda Reagana koji su politički inaugurirali neoliberalizam, op. a.)) do današnjih dana pale prosječno sa 62 na 35 posto. Takvo viđenje MMF je još nešto jače počeo isticati suočen sa socijalno-ekonomskim posljedicama sadašnje pandemije. Godine 2021. preporučio je svjetskim vladama da osiguraju dodatnu potporu ranjivim kućanstvima, manjinama, ženama i radnicima s niskim primanjima, kao i malim poduzećima. Spomenuli su „možda ipak“ potrebu obnavljanja zaštitnih fiskalnih mehanizama. „Rješenje bi moglo biti i progresivno oporezivanje dohotka, porezi na nasljedstvo i imovinu, na ‘prekomjernu’ zaradu kompanija kako bi se smanjila nejednakost“. Neke od posljednjih preporuka izazivale su šok i nevjericu ortodoksne neoliberalne sljedbe: „MMF preporučuje državama porezni udar na najbogatije“!
Što kaže Vlada?
U programu hrvatske Vlade za razdoblje 2020. – 2024. porezna pravednost i progresivno oporezivanje niti riječju se ne spominju. „Perspektivnu budućnost“ svojih građana namjeravaju, piše ondje, ostvariti smanjenjem stope poreza na dohodak od nesamostalnog rada s 24 na 20, odnosno s 36 na 30 posto, pri čemu je mjesečna porezna osnovica 30 tisuća kuna; smanjenjem stope poreza na dobit s 12 na 10 posto za poduzeća s godišnjim prihodom do 7,5 milijuna kuna (prethodno je prag iznosio 3 milijuna); smanjenjem stope PDV-a za svu hranu s 25 na 13 posto. Prve dvije mjere su u međuvremenu provedene, a i treća djelomično, s napomenom da sva hrana ni ranije nije bila oporezovana s 25 posto. A „perspektivne budućnosti“, usudili bismo se primijetiti, i dalje nema.
Gore iznesenim podacima unatoč, donedavni financministar Zdravko Marić usuđivao se važeći fiskalni model povremeno dovesti u vezu s pojmom „progresivnost“. Tu riječ je upotrijebio prije nešto manje od dvije godine, u kontekstu izvršavanja vladinog programa koji se odnosio na snižavanje stopa poreza na dobit.
Zabilježeno je i da je aktualni ministar financija Marko Primorac u svojem prethodnom životu zastupao ideju uvođenja poreza na nekretnine, čije posjedovanje također predstavlja određeni kriterij bogatstva. No postavši ministar, okrenuo je ploču tvrdnjom da to „sada nije na Vladinu repertoaru“.
Što kaže mainstream opozicija?
Po prirodi stvari, progresivno oporezivanje tema je lijevih i pseudolijevih političkih stranaka, dok ga u agendama centrističkih i desnih uglavnom nema.
Kao i po nekim drugim pitanjima SDP, je i ovdje čvrsto na poziciji „odlučno možda“. Sukob oko uvođenja spomenutog poreza na nekretnine prije desetak je godina uzdrmao Milanovićevu vladu i izazvao demonstrativni izlazak ministra financija Slavka Linića iz nje. Ideja poreza na nekretnine Zoranu Milanoviću nikako nije bila legla, međutim njegovi tadašnji suradnici danas su joj verbalno skloniji. U nedavnom razgovoru za N1 televiziju Siniša Hajdaš Dončić tvrdi da SDP podržava takav porez, dapače kaže da podržavaju i poreze na ekstra profite. Kako tu poruku urednici portala N1 nisu dovoljno snažno istaknuli, SDP ju je objavio na svojim službenim stranicama s vlastitom opremom koja ne ostavlja prostor sumnji. Da su u SDP-u možda ipak naprečac promijenili mišljenje daje naslutiti stav Borisa Lalovca, čovjeka koji je na ministarskoj poziciji svojedobno zamijenio Linića. On je ne tako davno izjavljivao da podržava porez na nekretnine, ali da ipak nije baš najbolji trenutak…
Što kažu nove lijeve stranke?
To što govore nove lijeve stranke možda je potaklo SDP da naprečac promijeni vlastito mišljenje. Članak Manifest nove ljevice: Jurnjavu za privatnim profitom zamjenjuje briga za životni standard Katarine Peović, objavljen u finišu kampanje za parlamentarne izbore 2020. godine, zasigurno je bio klica kasnijeg prekida koalicijske suradnje Radničke fronte s ostalim strankama Zeleno-lijevog bloka. „Umjesto osiromašenja većine, država bi trebala posegnuti u džepove bogataša. Oko 51 tisuću bogataša u Hrvatskoj na bankovnim računima ima oko 75 milijardi kuna. Bilo bi potrebno u fondove za saniranje krize preraspodijeliti sva sredstva u bankama koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava, što iznosi oko 700 000 kuna“, napisala je tada Peović. Napisano, od mnogih je bilo pročitano kao prijedlog revolucionarne mjere protiv bogataša i kršenje Ustavom zagarantiranog prava vlasništva.
Radnička fronta naknadno je na razne načine razrađivala i modificirala ovaj prijedlog njihove čelnice. U studenom 2020.izjavili su da se zalažu za uvođenje četiriju poreznih stopa, od 10 posto za prag od 7,5 kuna porezne osnovice, pa do 80 posto za prihode više od 30 tisuća kuna mjesečno. Prijedlog su zaokružili zahtjevom za dizanje neoporezivog dijela dohotka, kao i minimalne plaće, na 5 tisuća kuna.
Nekoliko dana potom, dakle također u studenom 2020. Možemo! je izašao sa svojom vizijom porezne pravde. Radi se također o četverostopnom progresivnom sistemu, pri čemu bi prva porezna osnovica iznosila 4 tisuće kuna i bila bi oporezovana s 15 posto, a najviša bi osnovica bila 20 tisuća i bila bi oporezovana s 40 posto.
Neki primjeri progresivnih poreznih politika
Njemačka ne oporezuje osobne prihode manje od 9 984 eura godišnje. Od te svote pa do 58 596, porez iznosi od 14 do 42 posto. Od 58 597 pa do 277 825 eura porezna stopa je 42, a iznad nje iznosi 45 posto.
U Danskoj je municipalni porez razmjeran prihodima i iznosi 8 posto. Porez kojim se puni državni budžet je progresivan. Osobni prihodi do 50 542 krune godišnje ne oporezuju se. Od toga iznosa pa do nešto preko pola milijuna kruna, porezna stopa iznosi 12,16 posto. Oni koji ostvaruju prihode preko toga iznosa, plaćaju državi porez od 15 posto. Vrijednost jedne danske krune približno je ekvivalentna vrijednosti kune.
U Sloveniji, prihodi do 8 500 eura godišnje opterećeni su porezom u iznosu 16 posto. Slijede još četiri porezne osnovice, a najviša okuplja prihode iznad 72 tisuće eura, koji se oporezuju s 45 posto.
Dodajemo da korporacije u Njemačkoj moraju plaćati jedinstvene poreze na prihode u iznosu 15.825 posto. Danska ima jedinstvenu stopu poreza na prihode trgovačkih društva koja iznosi 22 posto. Slovenija ima jedinstveni porez za prihode trgovačkih društava koji iznosi 19 posto. S jedne strane, usporedba s oporezivanjem najvećih kompanija u Hrvatskoj izaziva gorak smijeh na vlastiti račun. S druge strane, vidi se da je borba za progresivno oporezivanje prihoda kompanija tek pred njima.
