U utorak, 21. siječnja 2025. godine, od 18 do 20 sati u prostoru Muzeja osobnih priča u Osijeku (Stara pekara, Trg V. Lisinskog 1, 2. kat, ulaz iz dvorišta) održat će se promocija novog postava “Priče Srba” u Muzeju osobnih priča.
Postav autorski potpisuju Martina Globočnik i Miroslav Sikavica, dok je autor fotografija i snimatelj Jasenko Rasol. Postav “Priče Srba” čini 18 priča realiziranih u suradnji s Odjelom za kulturu Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba.
Postav “Priče Srba” četvrti je postav Muzeja osobnih priča u Osijeku, koji danas broji 89 osobnih priča. Muzej osobnih priča je umjetničko-društveni projekt udruge Fade In iz Zagreba, a otvoren je 2020. godine u Osijeku s ciljem prikupljanja osobnih priča nacionalnih manjina i drugih marginaliziranih skupina iz Osijeka te Slavonije i Baranje. Dosad je naš postav upoznalo nekoliko tisuća posjetitelja, kako kroz izložbe u Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Čakovcu i Požegi, tako i kroz grupne posjete Muzeju u Osijeku.
Informacije o posjetu Muzeju nakon 21. siječnja 2025. bit će dostupne na web stranici muzeja.
Iz autorskog teksta Martine Globočnik:
JEL ME NEKO SLUŠA?
ЈЕЛ МЕ НЕКО СЛУША?
“Zadnji dan škole maturanti obavezno nose svoje maturantske majice. Na moju su ispisali ‘Jel me neko sluša?’ Ja to, naime, stalno govorim svojim učenicima na nastavi. Jednom su mi izbrojali čak 30 puta da sam to izgovorila, ali mislim da je bio u pitanju dvosat. Nadam se. Ono što me rastužuje je da sam morala presvući majicu kad sam došla u Osijek. Moraš misliti gdje ideš i da li sredina to prihvaća. Ćirilica je još uvijek egzotika ovdje, kao da nekad
to pismo nismo svi učili.
Marijana Radmilović, profesorica hrvatskog jezika i književnosti
Jel me neko sluša? ima dvostruko značenje: potrebu pripovjedača da ga se, s jedne strane, čuje i razumije, a s druge strane označuje trenutak u kojem pripovjedača počinjemo slušati. To je trenutak u kojem nam se pripovjedač obraća jezikom koji je sadržajem i formom kalibriran nama kao publici na prihvatljiv način. Drugačije, vrlo često prestajemo dalje slušati. I vrlo često se ne pitamo što smo s tom odlukom propustili čuti. U zadnjih tridesetak godina bilo je malo prilika za poslušati priče osječkih Srba na jednom mjestu. Kroz suradnju s pojedincima koji jače osjećaju srpski identitet i onima koji se ne vide kao dio manjinske zajednice, nastao je izbor ovih kazivača i njihovih priča. Teme i preokupacije kazivača ovisile su o njihovoj dobi, interesima, iskustvu. Ono što ih je sve snažno obilježilo je život u Osijeku i povezanost s gradom na Dravi.”