Andrej Plenković

Sjajno desetljeće ili obična fatamorgana: u povodu desete obljetnice članstva Bijedne Naše u Europskoj uniji Andrej Plenković nije štedio prepotencije, samohvale i populističke hiperbolike.

Od petka 12. svibnja 2023. drama u Bijednoj Našoj, a izvanredno stanje se intenziviralo za vikenda! I vrag će znati – ako to uistinu ni premijer ne zna – do kada će trajati.

Tko je taj u zemlji koji ima pravo, i u čije ime, utjerivati ljudima u glave da moraju u globalnoj krizi biti uz SAD/EU/NATO i tzv. partnere, širiti proturusku histeriju i javno podupirati daljnje krvoproliće u Ukrajini?

Plenkovićeva prepotencija i licemjerje nemaju granice, bilo da je riječ o Milanovićevim „proruskim“ izjavama ili kad je posrijedi tzv. prava strana povijesti u ratu protiv Ruske Federacije.

Može li Branko „crna torba“ Bačić promijeniti iz temelja sustav koji dokazano ne funkcionira ne samo u obnovi nakon potresa, nego praktično ni u čemu razvojno i životnostandardno bitnom? Ma dajte – najte!

Čista je populistička floskula HDZ-a i Plenkovića da će se prenapuhane cijene svega i svačega ne samo vratiti na stanje 31. prosinca 2022., već da će i padati pod udarom inspekcijskog nadzora. Neće.

Kako i komu vjerovati, za što se uhvatiti u hrvatskoj vanjskoj politici, gdje premijer i predsjednik naočigled svijeta  skaču jedan drugomu u usta i psuju si najbližu rodbinu?

Koliko se moglo zaključiti iz izjava viđenijih i manje viđenih ljudi iz političke oporbe – mora da je jako, jako vruće na tajnom tržištu nemoralnih zastupničkih ruku kad je obučavanje ukrajinske vojske u pitanju.

Ironičan eho vica o škrtom, siromašnom ili samo „poduzetnom“ Dalmatincu i njegovu tovaru najprecizniji je komentar Plenkovićevih samohvalnih óda s vladine sjednice o državnom proračunu.

Napadno odjevena u boje ukrajinske zastave, Ursula Von der Leyen je energično zamahivala lijevom rukom preko govornice kao da će baš tog časa zviznuti mrskog Vladimira Vladimiroviča posred labrte.

Tko o čemu, politikantski papagaji o zapadnim tzv. sankcijama Rusiji kao medikamentu za „ničim izazvan“ rat u Ukrajini. A opaka zbilja nije vic o liku koji je učio magarca gladovat i tek što ga je naučio – mágo je ispustio dušu.

 Na sljemenu vlasti netko je umislio da je Luj XIV, pa se svom silinom nejakih pluća dere iz svega glasa: „L’état c’est moi!“ Zoran Milanović? Andrej Plenković? Nije jasno, obojica znaju francuski.

Empirijska je mudrost to da istina najviše boli, što se u nemilosrdnom šaketanju među dvama državnim brdima  očitava amplitudama višeg ili nižeg intenziteta bijesa, prostačke invencije, podmetanja i osvetoljublja.

Najžešći prizivači prijevremenih izbora, koji se neće dogoditi, možda su zadnji koji bi trebali biti zainteresirani za takav rasplet, jer mnogi od njih u hipotetskim izborima ne bi vidjeli Sabor.

Komu je to odjednom, iznenada, ničim izazvano, palo na pamet da se u glavnim gradovima zemalja članica tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo hitno očiste davno već zaboravljena atomska skloništa u podrumima velikih zgrada!?

Nema veze što je pašnjak gradski, ja sam ga ogradio bodljikavom žicom, moj je i ubit ću te budeš li pametovao zakonom! Drčnog Williamsa ne zanima zakon, on ima pištolj i čopor polupismenih majmuna, pa…

Kako nakon ukrajinske ratne i humanitarne katastrofe i dalje ljuto braniti nakaradne politike razbijača Bosne i Hercegovine što ih godinama guraju Milorad Dodik i Dragan Čović?