Tako je odgovorio Andrej Plenković na novinarski zahtjev da komentira godišnje izvješće pučke pravobraniteljice za 2023. godinu koje je prepuno zabrinjavajućih činjenica o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj.
Da je tako reagirao premijer u bilo kojoj ozbiljnoj državi, teško da bi ga i ekspresna isprika spasila gubitka funkcije.
U Hrvatskoj, međutim, nije se dogodilo ništa. Od strašne premijerove izjave još je strašnije javno ignoriranje takvog ponašanja čovjeka koji je realno najmoćnija osoba u ovoj državi. Političara koji ima najveću odgovornost za poštivanje ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske kao i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima proizašlima iz Opće deklaracije o ljudskim pravima koju je 1948. godine usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda te europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda usvojene 1950. godine.
Mediji, i to samo oni koji su općenito kritični prema Plenkoviću i „njegovoj“ vladi, spominjali su tu sramotu tek nekoliko dana, i to više kao još jednu verbalnu „cvebu“ Andreja Plenkovića. Niti oporbeni političari, osim rijetkih izuzetaka, nisu se naročito uzbudili. U svakom slučaju nije im palo na pamet tražiti odgovornost „velikog vođe“ koji sve više podsjeća na političkog „jednojajčanog blizanca“ notornog srbijanskog „predsjednika za sve“ Aleksandra Vučića.
Razlika je u tome što se Vučić hvali time da svime upravlja, a Plenković glumi da se ne miješa u djelovanje institucija dok „rade svoj posao“. No, ne može odoljeti zovu svog karaktera, pa dok to govori, ne skida s lica ciničan osmijeh. A ponekad, i sve češće, tako ga „prebaci“ da izrijekom potvrdi koliko ga nije briga što je očito da ne radi svoj posao u interesu svih građana. Kao ovaj put, kad je dao znanja da mu nije stalo do ljudskih prava.
Već sama činjenica da se o izvješću tijela koje je osnovano da bi stručno i neovisno pratilo stanje ljudskih prava u parlamentu raspravlja tek kad je godina na koju se izvješće odnosi pretprošla, govori mnogo o tome koliko je vladajućima stalo do ljudskih prava. To što istu sudbinu imaju i izvješća drugih neovisnih tijela koje polažu račune građanima pred parlamentom ne umanjuje ozbiljnost problema.
Naprotiv, samo pokazuje da vlast ne želi biti ometana u komfornoj zoni umišljene nedodirljivosti. Ako je već morala formirati nekoliko tijela koje bi neovisno trebala upozoravati na njene nedostatke i pogreške, vlast je odlučila otežati im posao. To uspješno i provodi kombiniranom metodom – od uskraćivanja elementarnih logističkih uvjeta za rad do obesmišljavanja njegovih rezultata. Što uključuje nerazumno otezanje s raspravama o godišnjim izvješćima tih tijela, pa i odbijanjem izvješća. Takav pritisak ponekad rezultira ostavkama njihovih čelnih ljudi, a ponekad njihovom odlukom da se ne natječu za drugi mandat.
Aktualna pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter vladajućima, na čelu s premijerom Plenkovićem baš ozbiljno „ide na živce“. Što to sadrži izvješće „njenog“ ureda za 2023. godinu, koje je premijer posprdno „počastio“ izjavom da nikoga za to nije briga? U 34 tematska područja obuhvaćeni su svi životni aspekti povezani s ljudskim pravima uključujući pritužbe građana, nalaze pučke pravobraniteljice i preporuke.
U zaključku izvješća za 2023. godinu pučka pravobraniteljica uputila je nadležnim tijelima čak 147 preporuka. Pritom podsjeća da su nadležna tijela postupala ili postupaju po 44,12 posto preporuka iz izvješća za 2022. godinu, što je neznatno manje u usporedbi s izvješćem za 2021. godinu, kada su to činili po 45 posto preporuka. Također je upozorila da nadležna tijela ne provode 27,06 posto preporuka, te da za 28,82 posto nema informacije o njihovoj provedbi od tijela kojima su upućene.
Pučka pravobraniteljica podsjetila je i na preporuku Europske komisije Republici Hrvatskoj u Izvješću o vladavini prava, prema kojoj bi država trebala dodatno poboljšati provedbu preporuka pučke pravobraniteljice i sustavnije odgovarati na njezine zahtjeve za informacijama. Tu je preporuku EK ponovila u čak tri uzastopna izvješća o vladavini prava.
Pučka pravobraniteljica je opunomoćenica Hrvatskog sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda. Njen ured ima čak pet mandata, pa je istovremeno ombudsman, što uključuje zaštitu građana od nezakonitog postupanja tijela javne vlasti odnosno zaštitu prava na dobro upravljanje i vladavine prava; nacionalna institucija za ljudska prava, s ulogom zaštite i promicanja ljudskih prava, osobito međunarodnih pravnih akata o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska; središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije, odnosno tijelo za jednakost, što uključuje ovlasti u postupanju i prema privatnom sektoru i fizičkim osobama; nacionalni preventivni mehanizam za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, koji se odnosi na osobe lišene slobode; i tijelo za zaštitu prijavitelja nepravilnosti/vanjski kanal za prijavljivanje nepravilnosti.
No, Vlada još uvijek nije usvojila mišljenje na izvješće pučke pravobraniteljice za 2023. godinu. Tako niti Sabor nije raspravio njegove zaključke, ali niti izvještaja za 2022. godinu, za što se ne može „vaditi“ čak niti na poslovično nezainteresiranu vladu kad je riječ o ljudskim pravima. Jer u parlamentu nitko ne postavlja čak niti pitanje zbog čega ta izvješća ne dolaze na dnevni red brže, u skladu s njihovom važnošću. U međuvremenu, pučka pravobraniteljica upravo je objavila i novo izvješće, za 2024. godinu. Sudeći po dosadašnjoj praksi, o njemu se vlada neće očitovati do 2026. godine, a parlament neće o njemu svoje mišljenje izreći do 2027. Kako bi to kratko i jasno rekao premijer Andrej Plenković: „“Kakva je to tema? Koga briga!”
Tema ljudskih prava zapravo bi trebala biti najveća briga vladajućih, a time posebno premijera, ali i oporbenih političara. Jer (ne)poštivanje temelj je svega – od toga kakva je životna svakodnevica svakog građanina do najvećih pravosudno-političkih skandala koji presudno utječu na sliku o nekoj državi. Bilo da je riječ o tretmanu drugih i(li) drugačijih, o jednakoj primjeni zakona prema svima, o razlikovanju dobra i zla u upravljanju državom, o pravu javnosti da zna sve o javnim poslovima… Nastavite niz.
Stoga je važno biti svjestan da je sve zasnovano prije svega na odnosu prema ljudskim pravima. Ljudska prava ugrožena su i kad se dopušta lihvarskim agencijama za otkup dugova da uništavaju živote dužnika gomilajući pritom svoju imovinu. Ljudska prava ugrožena su i kad policija primjenjuje brutalnu silu push backovima nasrćući na ilegalne imigrante.
Ljudska prava ugrožena su kad se generalno ne dopuštaju javni prosvjedi (na Markovom trgu) ili selektivno kažnjavaju mirni prosvjedi podrške stranim državljanima i državama (recentni slučajevi kažnjavanja prosvjednika i prosvjednica u Rijeci i Zagrebu koji se zalažu za prava Palestinaca). Ljudska prava ugrožena su i kad se na ulicu bacaju „zviždači“ koji otkrivaju kaznena djela, a krivcima se suđenja odgađaj u unedogled ili nikada ne budu niti započeta. Ljudska prava ugrožena su i kad se, s lisicama na rukama, pod sumnjivim financijskim optužbama uhićuju ljudi bliski oporbenim političarima (Mile Kekin) dok se protiv onih na vlasti ili „slizanih“ s vlašću godinama ne podižu optužnice za ozbiljna kaznena djela (Josipa Rimac/Pleslić).
Ljudska prava ugrožena su i kad su na čelu institucija koje „treba pustiti da rade svoj posao“ nalaze oni kojima bi se institucije represivnog aparata trebale intenzivno baviti (Ivan Turudić). Na kraju, ali nikako najmanje važno, ljudska prava su ugrožena i kad premijer (ne)činjenjem pokazuje da se stidi Ustavom zajamčenih antifašističkih zasada, a ignorira aktualne protucivilizacijske ispade. Štoviše, daje podršku javnim nastupima štovatelja fašističkih zločina(ca). Ali…. „Kakva je to tema? Koga briga!“
