Selma Banich (selma banich), aktivistkinja, umjetnica i autorica zbirke igra / the game: Ono što se u jeziku moći opisuje kao “migracijska politika”, za one koji pokušavaju preživjeti znači stalno pregovaranje sa smrću. Preuzimanjem izraza the game iz jezika ljudi u pokretu, željela sam dovesti u odnos njihovu borbu i svoje iskustvo borbe s državnim aparatom – onim istim aparatom koji sustavno reproducira nepravdu i nasilje. Zanimalo me zabilježiti jezik druge strane – hladan, birokratski govor, ali najčešće šutnju, države koja pokušava opravdati vlastite zločine.
„Zar se Dan pobjede u Hrvatskoj slavi novim otmicama ljudi?“
Ova rečenica stoji u jednom od mailova poslanih na adrese Pučke pravobraniteljice, ured gradonačelnika Zagreba i niz drugih adresata nekoliko dana nakon 5. kolovoza 2021. Tih je dana javljeno da su dvije somalijske obitelji nestale iz Prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu. Nakon što su im u policijskoj postaji Remetinec oduzeti dokumenti i mobiteli, odvezeni su prema granici s BIH. Među njima je bila i trudnica u petom mjesecu trudnoće.
Na Silvestrovo iste godine, policija Sisačko-moslavačke županije prima mail o utapanju mladića iz Pakistana. Imao je 22 godine i nastradao je uslijed progona prema bosanskohercegovačkoj granici, na godišnjicu potresa na Baniji.
Niz tragičnih primjera stradanja ljudi poput navedenih okupljeni su u zbirci korespondencije i dokumenata igra / the game; Prilog povijesti migrantske borbe u Hrvatskoj. Zbirka otkriva svu narav nehumanog postupanja u vidu protjerivanja, uskraćivanja pristupa azilu i skrbi, administrativnom nasilju i policijskoj brutalnosti. Zbirka ujedno svjedoči i o činjenici da su upravo pritisci od strane aktivista u više slučajeva urodili plodom i spašavanjem ljudi od protjerivanja, a možda i sigurne smrti.
Autorica mailova iz zbirke (u cijelosti dostupne online ovdje) je Selma Banich (selma banich), samostalna umjetnica i aktivistica. Za H-Alter govori o zbirci i o svojem aktivističkom radu.
Možete li pobliže objasniti naslov zbirke?
Ljudi u pokretu svoj put često nazivaju „gejm“ (igrom, the game) jer se kreću kroz sustav prepreka, nasilja i poniženja koje im nameće tvrđava Europa. Taj naziv preuzimam svjesno, kao gestu solidarnosti i razotkrivanja: jer ono što se u jeziku moći opisuje kao “migracijska politika”, za one koji pokušavaju preživjeti znači stalno pregovaranje sa smrću.
Preuzimanjem tog izraza željela sam dovesti u odnos njihovu borbu i svoje iskustvo borbe s državnim aparatom – onim istim aparatom koji sustavno reproducira nepravdu i nasilje, bilo na granici, bilo unutar institucija.
Za razliku od knjige The Black Book of Pushbacks, koja dokumentira svjedočanstva ljudi u pokretu, mene je zanimalo zabilježiti jezik druge strane – hladan, birokratski govor, ali najčešće šutnju, države koja pokušava opravdati vlastite zločine. U tom jeziku, u mailovima, procedurama i takozvanim “postupanjima”, razotkrivaju se pokušaji legitimacije nasilja, dok se dehumanizacija ljudi prevodi u administrativni čin.
Zašto zbirku karakterizirate kao “umjetničku knjigu”?
Kao umjetnica imam odgovornost propitivati samu ulogu umjetnosti – jer vjerujem da je umjetnost u svakom svom segmentu politična, da ne postoji izvan drugih sfera života, pa tako ni izvan politike i političkog rada.
Gotovo sve mailove u korespondenciji potpisivala sam kao samostalna umjetnica, svjesno ulazeći u tu napetost: tko ima pravo govoriti, svjedočiti, intervenirati u strukture koje normaliziraju nasilje?
Za mene, umjetnička knjiga igra / the game nije samo dokument, nego čin otpora i pokušaj da se birokratski jezik moći izloži, preokrene i razgoli do točke u kojoj postaje neodrživ.
U većini slučajeva cijela struktura sudjeluje u vršenju nasilja: od samog vrha koji svoje naume maskira jezikom birokratizma, do policajaca na terenu koji prijete prolaznici kad pokušava čovjeku pokazati smjer policijske stranice…
Svi adresanti mojih mailova imali su informacije o situaciji koja se događala u stvarnom vremenu, i time su imali odgovornost i obavezu reagirati. U većini slučajeva to nisu učinili.
Nadam se da ovom zbirkom prenosim konkretna iskustva i prakse koje pokazuju da nije riječ o „izoliranim incidentima“, već o sustavnoj politici. Lista adresanata otkriva da u režimu smrti sudjeluje cijela vertikala – od samog Ministarstva do policajaca na terenu koji odbijaju pomoći ili sudjeluju u otmicama ljudi.
Ovo je pokušaj sistemske kritike: poziv na odgovornost čitave strukture koju čine vrlo konkretni ljudi, koji donose vrlo konkretne odluke i izdaju vrlo konkretne naredbe. Politika s vrha vertikale kapilarno se slijeva prema policijskim postajama i kontrolama na granicama, gdje se proizvodi ono što bih nazvala taktičkim rascjepom između onoga što međunarodna konvencija propisuje i onoga što se na terenu svakodnevno događa.
Ne mislim ovdje samo na MUP, nego i na sve druge državne i javne institucije koje imaju inherentnu odgovornost i obavezu pomoći svima, bez obzira na njihov administrativni status.
Europska vladajuća struktura održava sliku demokratskog društva koje „drži do ljudskih prava“, dok aktivno sudjeluje u stvaranju globalnih uvjeta – ratova, siromaštva, klimatskih katastrofa, genocida i ekocida – koji ljude tjeraju u bijeg. Europa desetljećima gradi industriju kontrole, profitira na patnji i nasilju nad onima koje sama čini izbjeglicama.
A što je s individualnom odgovornosti na terenu?
U policijskim postajama, vozilima i patrolama rade pojedinci koji čine hijerarhijske kolektive, podređene zapovijedima. Neki među njima postupaju u skladu sa svojim uvjerenjima, poštujući pravo na život, sigurnost i zaštitu. Drugi čine upravo suprotno i vrše najteže oblike nasilja nad drugim ljudskim bićima. Postoje tisuće svjedočanstava koja dokumentiraju to nasilje.
Srce mi je pucalo kad bih razgovarala s policijskim službenicima u postajama za koje sam imala vizualnu potvrdu da se ondje nalazi osoba koja traži azil. Kada bih nazvala da potvrdim postupanje, lagali bi mi da ta osoba nikada nije ušla u postaju. U tom trenutku počinje otmica.
Zanimljivo je promatrati taj trenutak iz perspektive zapovjedne odgovornosti – gdje ona prestaje, a gdje počinje individualna. Linija zapovjedne odgovornosti u ovom sustavu potpuno je jasna, no upravo u njezinim pukotinama otvara se prostor za osobni čin – za pristanak ili odbijanje sudjelovanja u nasilju.
Naravno, bilo je i službenika koji su postupali korektno, koji su pravodobno pokretali postupke potrage i spašavanja. Svjesna sam i da nisu svi u policijskoj službi ondje iz istih pobuda – mnogi su i sami žrtve sustava prekarizacije, hijerarhije i ekonomske ucjene. Bilo je i zviždača koji su odbili postupati protiv svoje savjesti, zbog čega su kažnjavani najčešće degradacijom, smanjenjem plaće ili ugrožavanjem egzistencije vlastitih obitelji. Unutar represivnog aparata postoji čitava unutarnja ekonomija nasilja koja održava poslušnost.
Ovom knjigom ne pokušavam adresirati individualnu krivnju, nego razotkriti strukturu koja proizvodi i distribuira nasilje birokratski, proceduralno, legalno. Politikama i procedurama sustavno se proizvodi dehumanizacija i legalizira brutalnost. Sve se to odvija pod egidom Europske unije, u okviru Schengena, koji se predstavlja kao prostor slobode, sigurnosti i prava, a zapravo funkcionira kao sofisticirani režim smrti.
Već ste spomenuli kako se razmjeri problema pokušavaju zamaskirati i jezikom. Vi situacije zovete pravim imenom. Naprimjer, “otmicom” zovete slučajeve kada ljudi u fantomkama otimaju maloljetnike i odvoze ih prema zelenim granicama. Možete li malo više o tome?
Jezik postaje sredstvo zataškavanja, mehanizam normalizacije nasilja. Riječ „postupanje“ – koja u službenom diskursu zvuči neutralno, gotovo tehnički – često zapravo označava djelovanje parapolicijskih ili drugih zamaskiranih formacija koje zaustavljaju, premlaćuju i pljačkaju ljude: oduzimaju im novac, mobitele, osobne predmete. Ti ljudi, zarobljeni u prostoru između granica, sustavno se odvraćaju prema rijekama, šumama i minskim poljima – doslovno prema smrti.
U tom kontekstu, govoriti o „postupanju“ znači sudjelovati u prikrivanju zločina. Nasilje se eufemizira, birokratizira i prevodi u administrativne kategorije koje služe da ga učine prihvatljivim, da izbrišu njegovo lice.
Ako pratim lokaciju koju mi je poslala osoba koja je zatražila pomoć, i vidim da se njezino kretanje preusmjerava iz policijskog kombija prema zelenoj granici, a ne prema postaji, to nije „protokol“ ni „operacija“. To je otmica.
Zato mi je važno imenovati stvari njihovim stvarnim imenima. Otmica je otmica. Nasilje je nasilje. Granica nije linija zaštite, nego linija smrti. Svako birokratsko ublažavanje jezika samo produbljuje sustavnu neljudskost kojom se to nasilje opravdava i nastavlja.
Aktivističkim radom ustrajno se suprotstavljate militarizaciji i genocidu u Gazi, zbog čega imate povijest hapšenja i zbog čega vam lijepe etiketu „Jugopalestinke“…
Kad govorimo o genocidu i militarizaciji, ne govorimo o odvojenim pojavama, već o istoj infrastrukturi nasilja. Tehnologije genocida koje se danas testiraju i usavršavaju na tijelima Palestinki i Palestinaca – dronovi, nadzorne mreže, biometrijski sustavi, programi kontrole kretanja – kasnije se izlažu na europskim sajmovima i prodaju državama poput Hrvatske. One zatim služe za militarizaciju naših društava i granica, kako bi se progonili ljudi.
Što se tiče etikete „Jugopalestinka“, ona je pokušaj diskreditacije, ali i nesvjesno priznanje kontinuiteta antikolonijalne solidarnosti. Jugoslavija je 1967. prekinula diplomatske odnose s Izraelom nakon što je ovaj okupirao palestinske teritorije, i ti odnosi nisu ponovno uspostavljeni do raspada zemlje. Dakle, da, dolazim iz povijesti koja je znala stati na pravu stranu povijesti. Na stranu potlačenih, a ne okupatora.
Suvremena Hrvatska, nažalost, čini upravo suprotno. Stoji uz okupatorski, genocidni režim Izraela i istovremeno guši one koji se tome protive. Režim solidarnosti zamijenjen je režimom šutnje i straha. Kad smo u aprilu sjele pred Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, tražeći prekid svih odnosa s Izraelom i zaustavljanje hrvatskog sudioništva u genocidu, privela nas je ista ona policija koja na granicama ubija boga u ljudima.
Ne izjednačavam te pozicije. Mi, kao aktivisti s privilegijama rase, državljanstva i jezika, nismo u istom položaju kao ljudi u pokretu. Naše tijelo nije jednako ranjivo. Ali ta razlika nas dodatno obavezuje na djelovanje. Na nas je red da koristimo svoje privilegije da raskrinkamo sustav koji od Gaze, preko Bihaća i Zagreba, do Bruxellesa funkcionira po istom obrascu – kolonijalnom, rasističkom i genocidnom.
U dobrom dijelu vaših mailova je adresat i zagrebačka gradska uprava. Kako gledate na njezino djelovanje po tom pitanju? Što jedan grad uopće može po tom pitanju?
Trenutna gradska uprava ne čini dovoljno.
Grad je, primjerice, na željezničkom kolodvoru brzo reagirao i osigurao pomoć za izbjeglice iz Ukrajine. No svi znamo da su izbjeglice iz Ukrajine u okviru Europske unije privilegirane statusom privremene zaštite. Njihov se boravak automatski rješava, bez prolaska kroz birokratsku torturu azilnog sustava. Svi drugi moraju prolaziti kroz sustav koji ih tretira kao prijetnju, a ne kao ljude. I u tom smislu, gradska uprava nije učinila dovoljno da taj proces olakša ili da ponudi stvarnu infrastrukturu solidarnosti.
Često se pozivaju na nemoć – da grad nema pravnu osnovu da djeluje „protiv države“. Ali ta navodna nemoć zapravo je izgovor. Nedostaje političke hrabrosti. Postoje brojni primjeri gradova širom Europe koji su se udružili u mreže otpora nacionalnim politikama, uveli gradske isprave, zone zaštite i azila, i tako doslovno spašavali živote ljudi pred deportacijom. Grad ima mogućnost i odgovornost intervenirati: da osigura da se na njegovom teritoriju ne događaju pušbekovi, da policija ne odvodi ljude iz parkova, trgova, bolnica i prihvatilišta.
Umjesto toga, gradska politika ostaje zarobljena u simboličkom, u proslavama „Dana izbjeglica“ i otvaranju „interkulturalnih centara“, dok se istovremeno na rubovima grada odvijaju scene iz horora. Teško je govoriti o „integraciji“ dok se ljude istodobno lovi, otima i protjeruje.
Grad koji se želi zvati progresivnim mora raditi na izgradnji stvarnog legitimiteta. Ne kroz PR i peticije, nego kroz prakse otpora, kroz infrastrukture koje štite život. Gradovi mogu i moraju biti teritoriji solidarnosti, ne produžene ruke represivnih politika.
Zelene i lijeve politike koje ne uključuju antikolonijalne i abolicionističke prakse nisu progresivne, nego samo „mekši“ oblik održavanja statusa quo. Ako govorimo o transformaciji, ona mora početi upravo ovdje – u gradskoj politici, u javnom prostoru, u našim svakodnevnim institucijama koje još uvijek, svjesno ili ne, sudjeluju u režimu smrti.
