Hrvatska je metropola u svojoj milenijskoj prošlosti svašta vidjela i preživjela, pa će i bratoubilački rat za gradonačelnički tron A.D. 2025., optočen sjajem proračunskih tri milijarde eura.
Hrvatska je metropola u svojoj milenijskoj prošlosti – čiji početak još nisu dokučile ni arheološka znanost i operativa – svašta vidjela i preživjela, pa će i bratoubilački rat za gradonačelnički tron A.D. 2025., optočen sjajem proračunskih tri milijarde eura. Kao sve općine i županije u RH zajedno. A rat „do istrage naše ili vaše“ (N. M. Stojanović), nije počeo službenim nadnevkom objave liste kandidata, nego barem godinu prije.
E sad, nova je radikalna faza fama o tzv. tajmingu HDZ/DORH-ove (policija i USKOK) navodne subverzije vladajuće ljute konkurencije Tomislava Tomaševića i opcije Možemo! javnim uhićenjima u Ustanovi za upravljanje sportskim objektima (Kosta Kostanjević) i zaštitarskoj tvrtci Eurolex (Domagoj Galić). Budući da „riba smrdi od glave“, time se – maniš tzv. presumpciju nedužnosti, je li!? – zagrebačkoj vlasti u utrci za drugim mandatom pakira izborni debakl 18. svibnja 2025.
Jest činjenica da poštena/kvalitetna istraga, ako nije politički alat, itekako može tragom novca otkriti tko je u tzv. aferi Hipodrom „zamračio“, ko je, tih dva milijuna eura za navodno plaće 105 zaštitara (!?), što su 24 sata na dan čuvali hipodromsku ledinu od kriminalne uzurpacije interesnoga (i građevinskog) lobija, kojem je gradonačelnik Tomašević vrlo bolno bio nagazio na kurje oko. I ne samo to, zaprijetio je da s takvima nije gotov, pa drugi Tomaševićev i mandat parlamentarne opcije Možemo! nikako ne odgovara HDZ-u, četvrt stoljeća vladajućem u RH, kojem nikad nije uspjelo osvojiti Zagreb. Još manje odgovara buljuku mahom isluženih političara iza kojih ne stoje javne pozornosti iole vrjedniji rezultati, ali im je politički kruh bez motike aktivistički raison d’être.
„Nama nije do funkcije, do nekakve časti ili novca, ma neee, stalo nam je do dobrobiti sugrađana i kvalitetnijeg upravljanja Zagrebom“, zajednički je moto svih što u bratoubilačkom ratu sada baražno pucaju oboriti svaki plus za Tomaševićev drugi mandat i osobno položiti svoje debelo meso na tron gradskog oca ili majke. Potporom (ne)vidjivih pojedinaca, odnosno skupina u poslovnom i javnom svijetu, što računaju na unosne dividende na svoje úloge, u ciklično opetovanoj poslijeizbornoj zbílji tipa sjaši Kurta da uzjaši Murta.
Nakon što će netko iz Državnoga izbornog povjerenstva (DIP) pročitati općinstvu službene rezultate glasanja, više nikomu od izabranih neće pasti na um glumatati na društvenim mrežama chefa de cuisine u svom domu, činiti kojekakve kerefeke, izigravati dvorsku ludu, dizati utege, plesati, hodati u mnoštvu i pozdravljati sve odreda, obećavati obnovu ustaškoga groblja i besplatne vrtiće, dodatne naknade i mladima i starima, etc. Tko šiša sve te „hlebince“ i „veslosisače“, njihovo je samo zaokružiti te nedjelje „moje ime“, presaviti listić i uredno ga ubaciti u glasačku kutiju. Dalje se fućka.
Jest da Tomislav Tomašević i njegova momčad na čelu metropole, u kojoj obitava svaki četvrti žitelj tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, nisu cvijeće. Ni približno, osobito kad je riječ o neurednom prometu i, još gore, zbrinjavanju otpada zbog čega Zagreb ni za autoritarnog Milana Bandića nije bio toliko prljav i smrdio, ali tko je ili što alternativa? Drugi zagrebački mandat Tomislava Tomaševića i Možemo! da završe „ključne projekte za Grad, za koje nije dovoljno četiri godine, jer su odgađani ili zanemarivani dva desetljeća“? Ili rizik s već dokazano nesposobnim profesionalcima politikantsko-populističkog iluzionizma, koji sada „misle ozbiljno“ i ispunjenje obećanja jamče „svojom riječju, čašću i moralnom odgovornošću“? E sad…
Budući da svaka od ponuđenih opcija itekako podrazumijeva birački rizik i da će izborne nedjelje 18. svibnja 2025., alkarski rečeno, biti vjerojatnije promašio no usridu, u ovom slučaju ostaje do daljnjega upitnom panta rhei starog Simplicija iz Cilicije o tomu da samo mijena stalna jest.
Prirodno je da se svatko napadnuti brani, pa ni Tomašević – koji, istina, nije bezgrešnik i rajski cvijet okružen anđelima, ali ni evidentno gorega upravljačkog pedigrea od ponuđena napadačkim baražem – ne preza vratiti protukandidatima istom mjerom. Ili još ubitačnije. Poznatoga je državnog tužitelja u tzv. socijalističkomu mraku Antu Nobila, odvjetnika u SRH, osnivača neki dan političke stranke Novi SDP te potpaljivača istrage u tzv. aferi Hipodrom prokazao kao (su)vlasnika građevinskih tvrtki kojim je onemogući basnoslovne poslove na Hipodromu i još nekim atraktivni lokacijama. „Nobilo je izgubio 60 milijuna eura i zato me želi maknuti s mjesta gradonačelnika“, ustvrdio je. „Neće uspjeti niti će on i njemu slični s interesnim lobijima moći takvo što činiti ubuduće.“
Budući da se prljavo igra u svim predizbornim kampanjama – ne samo u RH – zašto bi zagrebačka bila iznimka? Do 16. svibnja u ponoć, kada prestaje kampanja i počinje izborna šutnja, očekivati je i još nevjerojatnija čerečenja u bratoubilačkom ratu za Zagreb, jer samo izlaganje klasičnog prljava rublja, problematične prošlosti, političkog kameleonstva i moralna ljudskog dna neće biti dostatno za osvojiti ili zadržati vlast u metropoli. Sudeći po očitomu mentalnom deficitu dijela aktera, podboltanom glađu za kontrolom te proračinske tri milijarde zagrebačkih poreznih obveznika, vrag će znati nisu li do polovice svibnja mogući i neki tragični ishodi rata za metropolu. Nije nemoguće, ako Tomašević ne bude mogao računati na zakonom determiniranu institucionalnu suradnju tzv. pravne države pod operativnom kontrolom upravo političke opcije koja juriša na vlast u Zagrebu svojim denver plavim ZNA SE kandidatom.
A HDZ i njegov kandidat Mislav Herman – osim Tomislava Tomaševića i Možemo! – nemaju ozbiljniju konkurenciju među ostalim jurišnicima na vlast u Zagrebu, pa im itekako odgovara ne samo tzv. tajming (ako ga i nisu programirali?) kompromitacije vladajuće tzv. lijevo-liberalno-zelene gradske vlasti uhićenjima već ujutro nakon predaje kandidacijskih lista. A to operativno čine USKOK i policija (ministar i vladin potpredsjednik je Davor Božinović, HDZ) pod zapovjedništvom DORH-ova Ivana Turudića, HDZ-premijerova „našeg dečka“. Također se bio „proslavio“ uhićenjem i premetačinom obiteljskog doma saborske zastupnice Ivane Kekin (Možemo!) te privođenjem na pola dana istražnom sucu njezinog muža, estradne legende Mile Kekina, pa baš na dan saborskoga glasanje o smjeni Ivana Turudića „nepodobnog za neovisno obavljanje dužnosti glavnoga državnog odvjetnika“. Tajming slučajan!?
Slučajno je i Enimark Ponjević, šef Zagrebačkoga galopskog saveza i vlasnik zaštitarske tvrtke zbog čijeg se angažmana razvila tzv. afera Hipodrom, objavio na FB-u morbidnu i šokantnu prastaru fotku s Divljeg zapada s vješanja trojice konjokradica. U potpisu pod fotku je pisalo: „Tomašević, Korleat, Kostanjević. Virginija 1929.“
Istog dana kada tzv. pravna država javno trenira strogoću TV-kamerama popraćenim uhićenjima u Ustanovi za upravljanje sportskim objektima i zaštitarskoj tvrtci Eurolex, sugerirajući kriminalnu korupciju u zagrebačkoj vlasti, jer „riba smrdi od glave“ i Tomašević za nju „nije mogao ne znati kad je potpisivao isplatu nešto više od dva milijuna eura za nepostojećih 105 zaštitara“, režimska je medijska tzv. javna kuća HRT upogonila svog neprofesionalca navijačkih sklonosti Mislava Togonala da u Otvorenom pusti Tomaševićeve protukandidate Mariju Selak Raspudić (nezavisna saborska zastupnica), bandićvca Ivicu Lovrića (Plavi Zagreb) i SDP-ova disidenta Davora Bernardića (Zagreb United) sotonizirati Gradsku upravu i gradonačelnika, čijih predstavnika u emisiji nije bilo. Navodno je obećao doći Damir Bakić iz stranke Možemo!, ali se nije pojavio.
„Riječ je o eklatantnoj, organiziranoj pljački gradskog novca u koju su upleteni i Kostanjevićevi nalogodavci !“ – kazao je Davor Bernardić, bivši neuspješan šef SDP-a koji je uspio baciti najsnažniju oporbenu stranku na koljena, izazvati raskol i izgubiti unutarstranačke izbore i sada želi biti gradonačelnikom Zagreba. „Jesu li to Tomislav Tomašević, Luka Korleat ili netko drugi iz grada pokazat će istraga.“ Selak Raspudić tvrdi da nije kompetentna nikoga unaprijed osuđivati, ali „zašto gradska vlast skriva optužene za potencijalna zlodjela umjesto da sami kažu javnosti to što imaju i dužni su reći“. Ivica Lovrić pak, koji je jedanaest godina bio Bandićeva desna ruka u doba kada su se događao kriminal za koji je njegov gazda pravosudno odgovarao, a nakon njegove smrti uništio mu stranku, tvrdi da „četiri godine upozorava na koruptivnu hobotnicu što ju je Tomašević stvorio zajedno s partnerom SDP-om te podnio sedam kaznenih prijava“. I takav lik računa na biračkog Alzheimera?
Mislav Herman, najozbiljniji Tomaševićev protukandidat, likuje: baraž na aktualnoga gradonačelnika i vlast stranke Možemo! s bilo koje oporbene strane, računa, ide mu u korist. Međutim ne mora tako biti. Nitko od tih što ruše aktualnu vlast ne računa na birački inat budući da njihovi tzv. programi, mahom sastavljeni od birokratskih fraza, obećanja koja se ne mogu ispuniti, populizma naučenog napamet s iks prošlih izbora, ali i osobni politički pedigrei, itsl., nisu odveć uvjerljiv alat za dohvatiti se ni drugoga izbornog kruga. „Što je više kleveta i laži, Tomo nam je miliji i draži“, čuje se sa strane parafraza one o Ljubičici Bijeloj i Plavoj.
A dokle predizborna prljavština seže, svjedoči i primjer iz zagrebačkih Gajnica, gdje nastavnica povijesti u VII. razredu osmoljetke, ne prvi put „domoljubno“ ostrašćena, na nastavi, „savjetuje“ učenike: „Govorite svima neka ne glasaju za Tomaševića!“ Zbog takvog se nepedagoškog, politikantskog ponašanja uručuje otkaz radnog ugovora, jer neprimjereno indoktrinira maloljetnike. Što nju briga tko će za koga glasati. Ona neka glasa za koga želi, ali nema pravo svojim nakaradnim „domoljubljem“ kakvo ne postoji u predmetnom kurikulu trovati djecu. I točka.
Na Hermanovo: „To vam je tako kad se kitite poštenjem i stavljate svoje krilatice i plakate ‘Kad se ne krade, može se, ima se’. Što ćemo sada reći? Kad se krade, ima za korumpirane direktore i za Možemo!? Ali da će platformi Možemo! ovo štetiti, a da će ostalim protukandidatima na neki način ili u političku korist, hoće“, Tomašević je poentirao: „Nisam korumpiran, ne kradem, živim u stanu od čertrdeset kvadrata i ne, nismo svi isti.“
Da je netko važan toliko pametan, kao što nije, i kao uvjet za kandidaturu uveo obavezu priložiti imovinsku listu s ovjerenim računima o porijeklu novca, jamačno se 95 posto kandidata na svim CRO izborima, uključivo Zagreb, ne bi usudilo ni sanjati kandidaturu. Kamoli skupljati potpise.
