U 2024. godini Republika Hrvatska je za ljude hrvatske etničke pripadnosti koji žive izvan nje, njihove projekte i potrebe, utrošila blizu 114 milijuna eura, što je za petinu više nego godinu prije.
Podatak je naveden u Godišnjem izvještaju o provedbi Strategije i Zakona o odnosima s Hrvatima izvan Hrvatske, a prenosi ga Hina.
O kolikom se iznosu radi, postaje jasnije usporedimo li ga s cijenom nekih drugih projekata od javnog interesa. Na primjer, izgradnja osnovne škole u zagrebačkom Ježdovcu, namijenjene jednosmjenskoj nastavi i cjelodnevnom boravku za sve polaznike košta Grad Zagreb nešto preko dva milijuna eura. Dakle kad bi preusmjerila jednogodišnje izdvajanje za Hrvate izvan Hrvatske, država bi mogla sagraditi 57 takvih osnovnih škola. Ili, financijski plan Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za 2025. godinu iznosi nešto preko 17 milijuna eura: kad, ‘ajmo reći, država ne bi ne izdvajala za Hrvate izvan Hrvatske, Zakladin bi budžet mogla ušesterostručiti, i ubrizgati malo financijske energije u kržljavo civilno društvo (koje Andrej Plenković, u mladosti član Upravnog odbora Zaklade, kao i njegova stranka, ionako smatraju više-manje nepotrebnim i štetnim).
Pritom valja podsjetiti da je HDZ, aktuelni obnašatelj vlasti, na vlast zasjeo propagirajući održavanje podmazanih veza s dijasporom, ali u kontekstu ubrizgavanja, a ne žmikanja novca iz zemlje; još je veliki hrvatski ekonomist Šime Đodan 1990. godine, u vrijeme prvih parlamentarnih izbora, obećavao pripremu terena za prihvat ni više ni manje nego 150 milijardi dolara (a to bi danas bilo brat-bratu 163 milijarde eura) od Hrvata koji žive izvan Hrvatske.
Podatak o izdvajanju za „dijasporu“ možemo staviti i u kontekst izgradnje novog nacionalnog nogometnog stadiona. U tu svrhu, državna i zagrebačka politička oligarhija izdvojit će za potrebe siromašnih nogometaša (koji ionako gravitiraju prema ranjivoj skupini „Hrvata izvan Hrvatske“), trenera, menadžera i sličnih mešetara ni više ni manje nego 175 milijuna eura javnog novca (87 škola, deset godišnjih budžeta Nacionalne zaklade), što je za 65 posto više od godišnjeg državnog izdvajanja za te iste Hrvate. Doduše, pojedini stručnjaci za građenje poprišta gladijatorskih sučeljavanja tvrde da je ta cijena dvostruko prenapuhana, ali pustimo to sve na stranu: kad je nogometna igra u pitanju, sve ću da ti dam, samo da zaigram.
No vratimo se ovogodišnjem izvještaju koji je podnio Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske, i na strukturu izdvajanja koju nam podastire. Ugrubo, ta struktura izgleda ovako:
- Mirovine za pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (više o angažmanu te paravojske moguće je pronaći u bogatoj povijesnoj dokumentaciji, primjerice u presudi za ratne zločine Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku i družini, ili pak Dariu Kordiću) – 54 milijuna eura;
- Za povratak pripadnika „dijaspore“ iz inozemstva – 3,2 milijuna eura;
- Kliničkoj bolnici Mostar – 10,3 milijuna eura;
- Za zdravstvenu zaštitu hrvatskih državljana s prebivalištem u BiH – 4,2 milijuna eura;
- Za znanost i obrazovanje – 5,6 milijuna eura;
- Za programe i projekte važne za unaprjeđenje kvalitete života u BiH, – 6, 5 milijuna eura;
- Projekti od strateškog značaja za hrvatski narod u BiH, poput Sveučilišta u Mostaru, HNK u Mostaru, Katoličkog školskog centra u Travniku, rad Radiotelevizije Herceg-Bosne – uku8pno blizu 2 milijuna eura.
- Projekti hrvatske nacionalne manjine u okolnim državama – 1,6 milijuna eura;
- Projekt vojvođanskih Hrvata Gradi mlin gdje je voda – 1,2 milijuna eura;
- Digitalizacija dokumenata i obnova prostora Hrvatskog franjevačkog etničkog instituta u Chicagu – 150 000 eura;
- Projekti 129 organizacija hrvatskog iseljeništva iz 25 država sa pet kontinenata – 1,2 milijuna eura.
Vidljivo je da dakle skoro polovicom ukupnog izdvajanja na mirovine pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatska pokazuje da ne zaboravlja njihove usluge u vrijeme Tuđmanovog pokušaja da sa Slobodanom Miloševićem podijeli teritorij susjedne nam države.
