Novi zakon o otpadu održava na životu regionalne centre za smeće koji su se pokazali kao skupi i štetni promašaji, a zanemaruje prioritetno smanjenje i ponovnu uporabu otpada.
Poruka je to koju su uputile udruge i građanske inicijative okupljene u nacionalnu mrežu Zero Waste Hrvatska uoči današnje sjednice Hrvatskog sabora. Na sjednicu je Ministarstvo uputilo konačni prijedlog zakona o gospodarenju otpadom. Mreža poziva saborske zastupnice i zastupnike da razmotre njihove argumentirane komentare i podnesu amandmane za temeljite izmjene zakona.
Ako se zakon usvoji u predloženom obliku, slijedi novo desetljeće zagađenja okoliša, povećanja računa i šteta za zdravlje građana i građanki RH. Zakon se najviše mijenja u svrhu olakšavanja izgradnje regionalnih centara za smeće iako se na primjeru Marišćine i Kaštijuna pokazalo da su oni društveno, ekološki i ekonomski neprihvatljivi.
Gradovima i općinama nameće se obaveza da miješani otpad predaju u regionalne centre. Time im se onemogućava lokalna obrada u ekološki prihvatljivim postrojenjima i dobivanje novih sirovina naspram štetnog spaljivanja i odlaganja na koje se oslanjaju regionalni centri. Osim toga, nadležnost za donošenje planova gospodarenja otpadom prenosi se s jedinica lokalne samouprave (JLS) na županijsku razinu, što dodatno pogoduje radu regionalnih centara, umjesto potrebne decentralizacije sustava.
Jasno je da se ulaganjem u predimenzionirane regionalne centre za miješani otpad gubi ambicija u ostvarenju viših ciljeva smanjenja količina otpada, njegova recikliranja i ponovne uporabe. To dokazuje i smanjivanje ciljeva iz nacionalnog Plana gospodarenja otpadom. Plan propisuje 60 posto recikliranja do 2022. godine, a taj se cilj novim zakonom zamjenjuje sa slabijim ciljem od 55 posto do 2025. godine. Umjesto povećanja ambicije, Ministarstvo korača unazad, iako je Hrvatska na europskom dnu u ispunjenju ciljeva održivog gospodarenja otpadom.
Nedostatak ambicije ogleda se i na primjeru jednokratne plastike koja se samo minimalno zabranjuje sukladno EU direktivi, ali izostaje propisivanje niza ciljeva smanjenja potrošnje, kao i zabrana najtanjih jednokratnih plastičnih vrećica koje su jedan od najvećih zagađivača. Nije dovoljno regulirana odgovornost proizvođača, kao i okvir za razvoj sustava za višekratnu uporabu koji imaju veliki potencijal za otvaranje brojnih zelenih radnih mjesta.
Dodatno zabrinjava činjenica da se Zakonom ne definiraju mehanizmi kojima bi se građane zaštitilo od nepravedne cijene te nagradilo za pravilno postupanje s otpadom. Zakonom se pokušavaju progurati sporne odredbe o formiranju cijene javne usluge iz Uredbe o otpadu koje je nedavno osporio Ustavni sud RH. Unatoč tome, Ministarstvo ih je besramno ugradilo u zakon.
Udruge i inicijative podnijele su prijave protiv regionalnih centara za smeće i drugih spornih dijelova zakonodavstva pred hrvatskim i europskim pravosudnim tijelima te poručuju da neće odustati u borbi za održiv i pravedan sustav gospodarenja otpadom. Pozivaju saborske zastupnike i zastupnice da stanu u obranu javnog interesa i zahtijevaju promjene zakona koje su neophodne radi poboljšanja kvalitete života ljudi i zaštite okoliša.
