Od Jure i Bobana do Jasenovca u centru grada Zagreba u samo nekoliko dana. Izložba U ime svih naroda – KCL Jasenovac na javnom pretresu relativnom lakoćom publici komunicira najteže moguće teme. Cilj sudskog procesa koji tematizira izložba bio je obračunavanje s krvoločnim režimom čiji apologeti danas suvereno vladaju diskursom od gradskih pločnika do internetskih bespuća.
Svijest o stravičnim zločinima i stradanjima za vrijeme ustaškog režima i nacifašističke okupacije danas gotovo u potpunosti održavaju manjinske organizacije i organizacije civilnog društva. Manjinama manjinsko – otprilike glasi formula po kojoj se u Hrvatskoj politički istovremeno uspješno egzistira između protokolarnog posjeta Jasenovca i ustaškog pozdrava za dom spremni u sabornici. Kultura sjećanja je kod nas, takoreći, getoizirana.
„Jesu li manjinske zajednice moguće izvan pamćenja samudaripena, holokausta i genocida?“ – dobro poentira u tom smislu jedno od postavljenih pitanja na nedavno otvorenoj izložbi u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu pod nazivom U ime svih naroda – KCL Jasenovac na javnom pretresu. Istraživački i autorski tim čine Danijela Kvesić Stojanac, Nikola Ostojčić, Nikola Puharić i Aneta Vladimirov.
Dakle, na samo stotinjak koraka od poprišta zborskog pjevanja ustaških budnica posvećenih Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, raspravljamo o još jednom datumu važnom za priču o najvećem koncentracijskom logoru u ovom dijelu Europe.
Izložba se bavi početkom procesa protiv 55 pripadnika ustaškog i četničkog pokreta koji je započeo 12. jula 1948. godine. Poseban je naglasak stavljen na suđenje šestorici najodgovornijih za stravične pokolje počinjene u KCL Jasenovac.
Velesajamska dvorana u Savskoj (sada Studentski centar) bila je tog ljeta 1948. dupkom puna, a praćenje suđenja je bilo omogućeno i putem direktnog radijskog prijenosa. Veliki broj domaćih i inozemnih novinskih agencija sa zanimanjem je pratio događaj. Dijelu atmosfere svjedoči i dokumentarni film Pred Narodnim sudom Dragutina Zdunića snimljenog za zagrebački Jadran film. Isječak je moguće pogledati na izložbi, a u cijelosti je dostupan i ovdje.
„Pomažu li suđenja u suočavanju s prošlošću?“ Tako glasi prvo od osam pitanja, postavljenih pred kraj izložbe s ciljem, kako shvaćamo, refleksije na viđeno. Izložba na valjan način posjetitelju prezentira da cilj novoga režima nije bio samo suditi počiniteljima, već i suditi NDH. Teza je bila jasna: ljudi na optuženičkim klupama ne predstavljaju nikakvu devijaciju male krvožedne skupine unutar ustaškog pokreta, već predane izvršitelje rasističkog i ksenofobnog režima koji je na vlast došao spreman na istrjebljenje nečistih i nepoželjnih.
Okosnicu dojmljivo uređenog izložbenog prostora čine svjedočanstva logoraša o užasima počinjenima u četiri godine postojanja logora, kao i iskazi optuženih. Većina je iskaza počinitelja otisnuta i postavljena na teškim limenim pločama naslonjenim na betonske blokove. Tako zamišljen postav kao da evocirana težinu neljudskih logoraških uvjeta i ropskog rada na koji su bili prisiljeni logoraši.
Logoraški iskazi o bjesomučnim ubijanjima, koliko god bili mučni, u svojem zbroju, prema našem shvaćanju, predstavljaju vrijedan doprinos ove izložbe – pomicanje diskursa dalje od fiksacije na brojku ubijenih prema individualizaciji muke ljudi koji su u Jasenovcu ubijani s imenima i prezimenima.
Grafičko oblikovanje izložbe, koje potpisuju Ena Jurov, Ivona Cvitković i Mirna Udovčić, predstavlja još jedan aspekt izložbe za pohvalu. Uz već spomenuti dojam nelagode pojačan prisustvom tvrđih materijala, zid oslikan u najboljem murtićevskom maniru, jezivim grafikama prati tekstualne opise jasenovačkih mučenika. Kao da gledamo nekakav zakašnjeli nastavak Kovačićeve Jame, originalno uvezene u padobransko platno.
Jeziva je i lakoća kojom se Ante Vrban, čitamo na izložbi, prisjeća ubojstva „samo 63 djece“ ciklonom, kao i eksplicitno priznanje Ljube Miloša: „Nije postavljen cilj, da se izoliraju i pohvaćaju predstavnici velikosrpstva i četništva, nego da se uništi što više Srba, bez obzira na starost i spol. Ovo uglavnom važi i za Židove.“
Industrija ubijanja zahtijevala je i profesionalce kojima nije bila potrebna prethodna kvalifikacija. Gotovo svi su, naime, optuženi svoj napredak započeli s deprivilegiranih pozicija. „Uspostava novog režima omogućila im je najgroteskniji mogući napredak. Stupanjem u službu i ‘dokazivanjem’ tokom likvidacija, mučenja i progona započeo je njihov uspon“, pišu autori izložbe.
Ili, riječima Marijana Dumića, odvjetnika optuženih, prenesenih i na izložbi: „NDH je bila organizacija mučilišta i logora za uništavanje naroda, kako je je to bio najokrutniji sistem terora i banditizma, pomoću kojega je okupator sprovodio svoj plan porobljavanja i istrebljenja našeg naroda. Optuženi Pehar, Miličević, Vasilj i Martinović proizvod su tog sistema. Da nije bilo tih uslova, i neizbježnosti tih prilika, nikada ne bi optuženi učinili ništa od onog, zbog čega danas odgovaraju, već bi i dalje ostali ono, što su dotada bili, priprosti seljaci na svom zemljištu, koji se vjerojatno ni čitavog svog daljnjeg vijeka, ne bi ni ošto ogriješili…“
Cilj je suđenja, ponavljamo, bio obračunavanje s krvoločnim režimom čiji apologeti danas suvereno vladaju diskursom od gradskih pločnika do internetskih bespuća. Valja napomenuti da je dio krvnika uspješno napustio tonući Endehazijski brod, da bi u Jugoslaviju bio ponovno vraćen kao ubačeni element nacionalističke emigracije s ciljem rušenja režima. Ljudi, zbog kojih je rat u ovim krajevima potrajao bitno dulje nego što je u ostatku oslobođene Europe, danas su, uglavnom, postali predmetom divljenja.
„Kada ratni zločinci postaju heroji ili mučenici?“, pitaju se dalje autori izložbe. Budući da ovo i ostala pitanja posjetiteljima daju prostora za refleksiju, i ovdje ćemo pokušati odgovoriti komentarom. Prema našem sudu, ustaška bi mučeništva ostali marginalno-desničarskim fenomenom, vezanim gotovo pa isključivo uz dijasporu, a da nije potpore i (prešutnog) blagoslova vladajućih struktura i medijskih jataka, s javnim servisom na čelu.
U kontekstu potonjeg, bilo je zanimljivo i indikativno gledati početkom srpnja ushićene reportere javnog servisa koji su se uglavnom pravili gluhima i glupima pri ustašoidnim skandiranjima oko njihovih glava, prateći tako ukorak represivni aparat koji je dopustio apologetima jasenovačkih krvnika da izvrše desant na pločnike glavnoga grada.
Izložba relativnom lakoćom publici komunicira najteže moguće teme, poučna je i pedantno postavljena. Ipak, krakat život ove izložbe, koja otvorenom ostaje do 6. augusta, lako je predvidiv: nezanimljiva medijskom mainstreamu, ostat će u okvirima interesa uskog kruga zainteresirane zagrebačke publike koja će imati priliku sudjelovati u vođenoj turi s ekipom izložbe. Upravo za razliku od onog zbornog pjevanja Juri i Bobanu od prije nekoliko dana u kojima sudjeluju deseci hiljada.
„Nikada više?“ – pitaju se autori na jednom mjestu. To je pitanje svih pitanja.
