U govorima kojima je zaokružen deseti zagrebački Noćni marš, uz uobičajene pozive na obranu ženskih prava, imali smo prilike čuti jasno intonirane proradničke, antifašističke i antimilitarističke stavove.
„Neće se Bruxelles za naša prava boriti umjesto nas“, zaorilo se sa desetog i jubilarnog Noćnog marša, održanim pod sloganom “Žene – kičma otpora”, na zagrebačkom Zrinjevcu, posljednjem odredištu skupa koji je započeo kod zagrebačkog HNK.
Jedna od organizatorica i aktivistica kolektiva fAKTIV koji stoji iza organizacije marša u citiranom se dijelu svoga govora referira na građansku inicijativu My Voice, My Choice kojom je od Europske komisije zatraženo sigurno i besplatno zakonski uređeno pravo na pobačaj.
U istom je govoru istaknuto da se Hrvatska boji žena kao političke snage, zbog čega već devet godina ne donosi zakonski okvir o pobačaju, čak i nakon brojnih pritisaka iz ultrakonzervativnih društvenih tabora. Istaknuto je i stanovito nepovjerenje spram onoga što će službena Hrvatska napraviti kada na snagu stupi mjera Europske komisije iz koje su najavili da će se dio sredstava iz postojećeg Europskog socijalnog fonta koristiti svrhu sigurnog i legalnog pobačaja. Stručnjakinje već danima ističu da takav potez Komisije ne garantira da će se stanje stvari znatno popraviti u zemljama koje brane ili ograničavaju pravo na pobačaj. Bilo kako bilo, i ova odluka došla tek nakon uspješne mobilizacije i pritiska na centre političke moći predajom više od milijun potpisa.
Dok se u Hrvatskoj ginekolozi masovno pozivaju na priziv savjesti, mladići koji učine isto nakon primitka poziva za obavezno služenje vojnog roka, kažnjavaju se duljim trajanjem službe i nekoliko puta manjim primanjima. Na ove i druge kontradikcije upozorile su u svojim govorima organizatorice Noćnog marša. Obvezan vojni rok počinje današnjim danom, a za sada ne vidimo ozbiljnije kolektivne mobilizacije protiv militarizacije i sve većih proračunskih izdataka u tu svrhu. Ako je vjerovati nadležnim tijelima, samo se desetero od nekoliko stotina mladića pozvalo na priziv savjesti.
Podsjetimo, prije nekoliko je dana na ulice njemačkih gradova ponovno izišlo na desetke tisuća učenika zbog najave uvođenja dobrovoljnog vojnog osposobljavanja. Brojni pozivi na osmoratovska okupljanja diljem gradova u Hrvatskoj i regiji bili su antimilitaristički i antifašistički nastrojeni.
“Mainstream je primjerice potpuno normalizirao ovogodišnje uvođenje obaveznog vojnog roka, kojeg Hrvatska vojska predstavlja kao ‘uzbudljivu avanturu za mladiće’. Mislim da nije pitanje o čemu se ne govori, nego kako se govori. Militarizacija je tema o kojoj nema dovoljno javne i jasne kritike“, istaknula je vrlo važnu stvar jedna od organizatorica u intervjuu za portal Super1 kojim je najavljen Noćni marš.
Antimilitaristički i antiratni stav izražen na Noćnom maršu, utoliko predstavlja jednu od važnijih komponenti osmomartovskog okupljanja. Nije potrebno puno mozganja da bi se shvatilo kakve veze antimilitaristički i antiratni pozivi imaju s tradicionalnim prosvjednim okupljanjem u čijim središnjim zahtjevima stoje ženska prava. Samo posljednjih dana smo svjedočili istupima vojnih analitičara koji u gostovanjima na televizijama s nacionalnim frekvencijama ponavljaju da „opasnost uvijek vreba od susjeda”, kao i vijestima o preuzimanju većinskih udjela domaćih tehnoloških firmi od strane njemačkih industrijskih giganata. Sve uz prisustvo ministra obrane. Stoga, nije moguće umanjiti važnost istupa, pogotovo ne u društvu u kojemu je javna manifestacija otporu ratu i militarizaciji gotovo pa nepostojeća.
„Marširamo protiv nacionalizma, protiv društva i svijeta u kojem se normaliziraju ratovi i genocid. Marširamo za mir”, poručila je između ostaloga Luiza Bouharaoua iz kolektiva fAKTIV prije samog početka marša.
Nedugo nakon što smo čuli ovu i druge izjave pripadnica kolektiva na konferenciji za medije, s govornice s govornice su se javila preostale organizatorice. Policija je, pozivajući se na Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, na licu mjesta organizatoricama poručila da će uklanjati sve zastave drugih nacionalnih država, očekujući, nagađamo, manifestacije solidarnosti s narodima u ratom zahvaćenim područjima. Najavili su, također, i uklanjanje transparenata s istaknutim simbolima srpa i čekića.
„Zabranimo ‘smrt fašizmu i slobodu narodu’, zabranimo srp i čekić“ Josipa Dabre tako možda dolazi do svoje realizacije i prije konkretnih zakonskih odredbi.
„Faktiv nema nikakvih problema s ovim obilježjima, osim eventualno sa zastavom SAD-a, ali s obzirom da nas čuva hrvatska policija, u slučaju da bude takvih prisutnih obilježja, policija će tražiti uklanjanje uz prisustvo naših redara. Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, izjavila je potom Vedrana Bibić, jedna od organizatorica, s govornice kod HNK.
O samoj neujednačenosti i nedosljednosti prakse hrvatskih zakonodavaca i represivnog sistema svjedoči i incident koji se desio pred sam početak formiranja mase od nekoliko tisuća ljudi kod točke okupljališta. Javnosti koja sudjeluje u prosvjedima u znak solidarnosti s palestinskim narodom već je poznat kontraprosvjednički duo koji je ovoga puta zaposjeo komad travnjaka u blizini Meštrovićevog Zdenca života. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira dobrim starim socijalističkim rječnikom propisuje novčane kazne zbog isticanja „zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove“. Ipak, to nije spriječilo dotičnog da održi bizarnu propovijed pod zastavom Izraela, stiliziranim u paru s lavom u najboljem maniru imperijalističkog trasha, i izazove omanji verbalni sukob s okupljenima. Sve je prošlo bez značajnijih sukoba, primarno zbog prisutnosti dobrog dijela redara, ali i policajaca koji su pustili ozvučenog kontraprosvjednika da odradi točku u neobično dugačkom vremenskom periodu. Aktivistice i organizatorice su nam kasnije objasnile da su više puta tražile prisutne policajce da postupe po zakonu i maknu spornu zastavu. Policajci su se oglušili na ove zamolbe.
I dok su organizatorice prosvjeda s govornica kod HNK držale govore o napadima na migrante i normaliziranom nasilju u društvu, na perifernom dijelu travnjaka slušali smo dobro ozvučene priče o sotoni, Isusu koji želi dati oprost i pozive Severini da se pokaje što promovira ubojstva nerođene djece.
Bilo kako bilo, povorka od nekoliko tisuća ljudi prošla je nesmetano do svoga cilja, izuzev još jednog incidenta do kojega je došlo na središnjem zagrebačkom trgu. Neobično dugo je trebalo organima reda, koji već tradicionalno u ogromnim brojkama čuvaju slične prosvjedne akcije, da interveniraju zbog pojedinca koji je nakon višeminutnog verbalnog okršaja fizički nasrnuo na jednu od organizatorica i redarki.
Kasnije ćemo, od prisutnih organizatora i redarki, saznati o sasvim sigurno zakašnjeloj reakciji policije, kao i mogućoj prekomjernoj upotrijebi sile nad pijanim izgrednikom. Iako je izazvao neugodnosti i inicirao nasilje, ne odobravaju prekomjernu policijsku silu. Nekoliko je minuta trajao proces hrvanja policije s pojedincem kojemu su naposlijetku ipak uspjeli staviti lisice i udaljiti ga od prosvjednica i prosvjednika.
„Gdje je policija?“, čuje se na snimci incidenta koji je vidljiv i na reportaži javnog servisa.
Pozivi sa završnih govora na Zrinjevcu povezali su žensku borbu s radničkim pravima.
„Osmi mart je radnički praznik“, poručila je s govornice Franka de Syo. U idućim su govorima apostrofirane tragedije zatvorenih tvorničkih postrojenja i firmi u posljednjih godinu dana, prvi zabilježeni štrajk stranih radnika, činjenicu da je Alen Ružić, novi ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi, na margini interesa javnosti otvorio mogućnost produljenja radnog vijeka do 67. godine, spomenuto je i bogaćenje nasljednika i nasljednica ratnih generala…
„Danas marširamo za radnice, jer se borba za ženski rad ne može poistovjetiti s poduzetničkim uspjehom tek šačice žena. Ženska radnička borba je borba za dostojanstveni život većine. Za plaće od kojih se može živjeti, za mirovine koje mogu doprinijeti nekom boljem životu, bez kopanja po kontejnerima, za radno vrijeme koje ne guta cijeli dani javne servise koji neće biti žrtvovani tržištu. Žene i dalje većinski rade u sektorima ključnima za svakodnevno funkcioniranje društva, ali su sustavno u tim radnim okolnostima potplaćene. U školstvu, u zdravstvu, socijalnoj skrbi, u uslužnom sektoru, čišćenju, palijativnoj skrbi, njegovateljskom radu, skrbnom radu, u svakom tipu održavanja ljudskih života. Ti poslovni nisu naprosto ženski, zato što ih žene bolje rade. Nego zato što te poslove povijesno tretiramo kao produžetak kućanskog rada. Istovremeno, žene i dalje rade i drugu i treću neplaćenu smjenu u kućanstvima. Zato jasno poručujemo, ne pristajemo na ekonomiju koja počiva na potplaćenom i nevidljivom radu žena. Tražimo ulaganje u javne sustave, dostojanstvene plaće, kraj prekarizacije, i društvo u kojem briga jednih o drugima nije privatna stvar nego osnovno političko i društveno pitanje održivosti i naše budućnosti“, kazala je u tom kontekstu Ankica Čakardić na konferenciji za medije.
„Pozivamo vas u feminističku borbu koja je antikapitalistička, antirasistička i antifašistička“, poručeno je jasno i nedvosmisleno sa zagrebačkog Zrinjevca.
Često od prisutnih na sličnim prosvjednim akcijama znamo čuti stavove o tome da su okupljanja poput ovoga postali dijelom nekakvog urbanog folklora u kojemu sudjeluju isključivo istomišljenici kako bi potvrdili svoje stavove i iskoristili priliku za socijalizaciju. Mi ćemo, s druge strane, podsjetiti na misao jedne od naših sugovornica, filmske radnice Karle Crnčević, iz intervjua danoga jesenas za ovaj portal:
„Protesti su dobra vježba jer tek tada shvaćamo da smo na ulici jedno tijelo, da se ono što se događa drugome događa i tebi. Protest u tom pogledu nije performativna stvar, već demonstracija činjenice da okupljeni postajemo kolektivno tijelo.“
