Iva Tadić, viša asistentica u Institutu za istraživanje migracija, o problemu manjinskog stresa među filipinskim radnicama: Velik broj radnika iz inozemstva u Hrvatskoj uopće ne zna da imaju pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu i nemaju svog izabranog liječnika obiteljske medicine. Mnoge radnice ne znaju da imaju pravo na ginekologa, odnosno nemaju ginekologa. Više ih pati od psihičkih, nego od fizičkih tegoba, a moramo pritom imati na umu da pripadaju kulturama u kojima je tabu uopće pričati o psihičkom zdravlju, a kamoli priznati da imaju psihičke tegobe.
Manjinski stres odnosi se na kroničnu i povišenu razinu stresa koju doživljavaju članovi marginaliziranih grupa kao posljedicu predrasuda, diskriminacije i ostalih čimbenika s kojima se susreću kao pripadnici manjinske skupine. Iva Tadić, viša asistentica u Institutu za istraživanje migracija, u svojem se radu kontinuirano posvećuje toj temi, a uvidom u patnju s kojom se suočavaju mlade radnice, u zadnjem istraživanju odlučila se fokusirati na žensko iskustvo. Nedavno je javno predstavila najnovije istraživanje Instituta o manjinskom stresu među filipinskim radnicama iz 2025. godine.
Od približno 21 600 migrantica u Hrvatskoj, njih 45 posto je s Filipina (više ih je jedino iz Nepala, oko 50 posto), a većina ih radi ugostiteljstvu, hotelijerstvu, maloprodaji, veleprodaji i industriji. Iako su u nekim područjima, poput zdravlja i osjećaja sigurnosti izrazile zadovoljstvo, pokazalo se da su mnoge od njih generalno nezadovoljne migrantskim životom. Čak 40 posto ispitanih u stalnom je stresu, nešto lošije žive od muških kolega s Filipina, a s velikim problemima susreću se u zdravstvu jer većina nema ni primarnog ginekologa. Iako uče hrvatski i imaju želju za većom integracijom u društvo, često nailaze na barijere zbog manjka institucionalne potpore. Posredničku ulogu tu preuzimaju poneki ljudi velikog srca, poput Tadić, koja im nesebično pomaže pri snalaženju u nepristupačnom sistemu. S njom smo pričali o rezultatima istraživanja, teškoćama s kojima se i muški i ženski strani radnici susreću, te prvim koracima prema humanijim politikama i društvenoj percepciji.
Vaše istraživanje o manjinskom stresu kod 147 filipinskih radnica pruža korisne demografske informacije, ali i saznanja o izazovima s kojima se susreću na poslovnom, socijalnom i zdravstvenom planu. Koja su najvrjednija saznanja koje ste dobili iz istraživanja i kako uspoređujete te podatke s ostalim istraživanjima o iskustvu stranih radnika i radnica?
S obzirom na razne sociodemografske podatke koje smo prikupili o radnicama s Filipina, možemo ih uspoređivati sa svim radnicima iz inozemstva, s drugim ženama, ali i s muškarcima s Filipina. Na primjer, žene s Filipina su nešto obrazovanije od drugih radnica iz inozemstva i malo su starije. Jako je zanimljiv podatak o obrazovanju – puno njih ima prvostupničku diplomu, pa čak i diplomski studij, i to je jedan od velikih problema. Ovu pojavu zovemo educational mismatch – one rade poslove koji su znatno ispod njihove obrazovne kvalifikacije. I to nije problem samo za njih, jer naravno da će one bit nezadovoljnije tim poslom, nego je to ustvari društveni i gospodarski problem jer će biti prisutna veća fluktuacija radnika. S druge strane, imamo ljude s različitim potencijalima koje ne koristimo. Nedostaje nam radnika, ne samo u nisko plaćenim, low skills poslovima, nego svugdje. Na primjer, nedostaju nam nastavnici matematike i odgojitelji. Možda bi jedan dio tih žena mogao, ako već imaju to obrazovanje, predavati u školama, biti odgojiteljice u vrtićima i slično.
Što se tiče kvalitete života, ona je nešto niža od očekivane, od “normalne” populacijske vrijednosti. Viša je od prosječne kvalitete života svih radnika imigranata u Hrvatskoj, ali je malo niža od kvalitete života njihovih muških kolega s Filipina.
Kada govorimo o kvaliteti života, kako objašnjavate različite izvore nezadovoljstva? Kako ih uspoređujete s onima s kojima se susreću njihovi muški kolege?
Što se tiče spolnih razlika, potrebna su nam daljnja istraživanja. Ono što znamo je da su žene s Filipina koje rade u Hrvatskoj najmanje zadovoljne svojim životnim standardom, što nije iznenađujuće jer obično rade za niske plaće. Iako je to značajno veća plaća nego što su imale na Filipinima, i dalje je dosta mala, i one su svjesne da ne mogu živjeti po hrvatskim standardima. Uglavnom skromno žive, kao jedini luksuz navode hranu i gotovo sve zarađene novce šalju doma – 90 posto njih financijski pomaže obitelji koja je ostala u zemlji porijekla. Drugo veliko nezadovoljstvo je u socijalnim odnosima, i to je značajan problem, a bio mi je i jedan od poticaja zašto sam se fokusirala na žensko iskustvo. Kada sam tek počela istraživati iskustvo radnika iz inozemstva i kada sam imala intervjue sa ženama, to su uglavnom bile jako mlade žene iz Nepala i s Filipina, neke su imale samo osamnaest ili devetnaest godina. Primijetila sam koliko su tužne i koliko im jako nedostaje njihova obitelj i onda sam zamišljala sebe s osamnaest ili devetnaest godina, da odem tisućama kilometara daleko, da ću možda jednom u tri godine vidjeti svoju obitelj, da mi je to prvo veliko odvajanje od obitelji, da tu radim težak posao i sve ostalo… I to je nekako ostalo u meni, ta njihova tuga. Nije tu bilo nekih nedavnih traumatičnih iskustava koji bi to uzrokovali, nego su jednostavno bile tužne zbog svoje životne situacije.
Na Filipinima postoji duga tradicija rada u inozemstvu i takav rad predstavlja veliki dio njihovog BDP-a, ali to ne znači da je njihovo iskustvo manje tužno i manje teško. Puno žena ostavlja svoju maloljetnu djecu doma i imaju, kako to kažu, roditeljstvo preko mobitela – pišu zadaću s djecom preko mobitela i čuju se kad god mogu. U Hrvatskoj su često i socijalno izolirane, posebno ako žive u smještajima u kojima je većina muškaraca i koji ne udovoljavaju potrebnim standardima. Osim toga, žene su obično više usmjerene na socijalne odnose i stalo im je da oni budu harmonični. Sve to utječe na nezadovoljstvo socijalnim odnosima i moguće je da im to ustvari najviše snižava kvalitetu života.
Kada gledamo po tim domenama, što se tiče muških kolega, rezultati su isti. Znači najmanje su zadovoljni socijalnim odnosima i životnim standardom, ali to vjerojatno doživljavaju na malo drugačiji način. Imamo li u vidu da je socijalna podrška jedan od najboljih zaštitnih faktora za suočavanje sa stresom, ovi rezultati uistinu predstavljaju razlog za brigu i mogu imati dalekosežne posljedice.
Kako opisani problemi utječu na mentalno zdravlje?
Većina radnika iz inozemstva ima povećanu razinu stresa i velik broj njih doživljava manjinski stress, jer doživljavaju diskriminaciju zbog boje kože, nacionalnosti i nepoznavanja jezika. Ako im je razina stresa povišena i ako imaju manjinski stres, to ujedno znači da će to imati negativne posljedice na njihovo fizičko i psihičko zdravlje. U istraživanju koje smo proveli prošle godine, oko sedam posto sudionika izjavilo je da imaju psihičke tegobe. S druge strane, pet posto sudionika izjavilo je da imaju tegobe u području fizičkog zdravlja. Dakle, više ih pati od psihičkih, nego od fizičkih tegoba. A moramo imati na umu da su to kulture u kojima je tabu uopće pričati o psihičkom zdravlju, a kamoli priznati da imaju psihičke tegobe i zato se bojim da su stvarni brojevi puno veći. To potvrđuje i nedavno istraživanje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo prema kojemu velik broj radnika iz inozemstva ima simptome depresije i anksioznosti. Znači, povišen stres znači sniženu kvalitetu života, ali i zdravstvene probleme i u području fizičkog i psihičkog zdravlja.
Jesu li strani radnici dovoljno informirani o svojim pravima i mogućnostima unutar našeg sustava, posebice zdravstva?
Velik broj radnika iz inozemstva u Hrvatskoj uopće ne zna da imaju pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu i nemaju svog izabranog liječnika obiteljske medicine. Vrlo često rade pod bolovima, čak 48 posto njih izjavljuje da trpe svakodnevne bolove pri čemu ne idu liječniku jer misle da nemaju zdravstveno osiguranje ili ne mogu naći liječnika opće prakse. Sve navedeno nikako nije dobro, ni za kvalitetu života, ni za njihovu produktivnost.
Što se tiče žena, mnoge od njih ne znaju da imaju pravo na ginekologa, odnosno nemaju ginekologa, a tu je problem i jezična barijera i svi izazovi koji idu uz nju, ali i strah od stigmatizacije i nerazumijevanja. Mislim da je ponekad i Hrvatima teško ostvariti sve usluge unutar primarne zdravstvene zaštite, a kamoli onda radnicima imigrantima koji ne shvaćaju da samim time što svaki mjesec uplaćuju zdravstveno osiguranje imaju pravo na cjelovitu primarnu zdravstvenu zaštitu.
Od kuda proizlazi taj manjak informiranosti? Gledate li na to kao problem komunikacije sa strane poslodavaca ili manjka inicijative na državnoj razini?
Ako želimo raditi na kvaliteti života radnika imigranata i na njihovoj uspješnoj integraciji, trebamo ih gledati kao ljude i trebamo na razini države imati institucionalni i holistički program integracije. Druge zemlje imaju programe integracije koje donosi država, a koji se onda provode na lokalnim razinama. U Hrvatskoj imamo vrlo neujednačene prakse. Hoće li radnici biti informirani o svojim pravima, hoće li imati svog doktora, hoće li se provoditi neke aktivnosti integracije…, ovisi o entuzijazmu pojedinaca, njihovih poslodavaca ili agencija koje su ih dovele.
Čini mi se da sam čak i ja postala neka vrsta njihovog neslužbenog sindikalnog zastupnika jer mi ljudi koje sam upoznala kroz istraživanja stalno šalju razna pitanja, pa zovem Hrvatski zavod za zapošljavanje i policiju da bih pitala što ih zanima, sama se stalno informiram o njihovim pravima, upućujem ih gdje mogu naći besplatan tečaj hrvatskog, gdje mogu naći besplatnu pravnu pomoć… To radim iz svoje dobre volje, ali to nije moja odgovornost. Država i lokalna samouprava bi trebale imati paket informacija i posebne djelatnike koji bi se time bavili, a trebali bi biti i bolje međusobno povezani. I na kraju, svatko od nas pojedinačno može puno napraviti kako bi se radnici iz inozemstva koje susrećemo osjećali dobrodošlo i mogli se uspješno integrirati u naše društvo – možemo im se nasmiješiti, ne ljutiti se ako ne govore hrvatski, pozvati ih na kavu i slično.
Ističete da je iznimno važno da se o iskustvima stranih radnica govori javno, i da se migracije promatraju kroz prizmu dobrobiti, dostojanstvenog rada i društvene uključenosti. Koji bi bili prvi koraci prema politikama i društvenim praksama koje će se usredotočiti i na rodnu dimenziju te osigurati dostojanstven život stranim radnicama i radnicima?
Kada govorimo o ovoj temi, ponekad dobivamo komentare – “a zašto ne pričamo o hrvatskim radnicima i radnicama?”. Moramo naglasiti da su radnici iz inozemstva u drugačijoj poziciji jer imaju više faktora ranjivosti. Kada si migrant to je faktor ranjivosti, kada si žena to je još jedan faktor ranjivosti, kada si odvojen od svoje obitelji, ne znaš jezik itd… Što više postoji tih faktora ranjivosti, to je teža situacija. Prema tome, radnice iz inozemstva su višestruko ranjiva grupa i zato im treba posvetiti posebnu pažnju.
Prema nekim predviđanjima, uskoro će vodeći uzrok bolovanja biti psihičke tegobe. Ne smijemo zaboraviti da radnice i radnici iz inozemstva rade poslove koji su neophodni za održavanje našeg gospodarstva, zdravstvenog i mirovinskog sustava, i ako mi od njih trebamo produktivnost, jednostavno moramo ulagati u njihovo psihičko i tjelesno zdravlje, u njihovu kvalitetu života. Jer ako nemaju dobru kvalitetu života, ako nisu zadovoljni, neće biti motivirani, neće biti produktivni, često će mijenjati posao. Tada ni naši poslodavci ni gospodarstvo neće biti na dobitku, nego na gubitku. Jedna žena s Filipina mi je rekla kako se nada da ih jednog dana nećemo gledati samo kao strance i kao radnike, nego kao žene i kao ljude, jer su i oni ljudi. I to je humanistička vrijednost i načelo kojim bismo se trebali voditi. Ako to nećemo raditi iz humanističkih razloga, budimo onda pragmatični, jer zadovoljan radnik je produktivan radnik koji će doprinositi, ne samo našem gospodarstvu, nego i društvu u cjelini.
