Poplava u srpnju 2020. godine, kao i velike oluje 2023. i 2026. godine, iznijele su na površinu posljedice dugotrajno zanemarivane komunalne infrastrukture. Gradski uredi nam ne odgovaraju na upite o aktualnim i planiranim investicijama u vodnu i komunalnu infrastrukturu, bitnim projektima zaštite voda i prilagodbe klimatskim promjenama, kao i o strateškim dokumentima koji definiraju dugoročno upravljanje vodnim resursima u Zagrebu.
U Zagrebu je voda istodobno sveprisutna i odsutna. Grad leži na bogatim izvorima geotermalne vode, podzemnim vodotocima, smješten je uz rijeku Savu te presijecan bujnom mrežom potoka – no ipak, u svakodnevnom iskustvu građana, voda je često nedostupna, skrivena ili svedena na dekor. U vidu slavnih “Bandićevih” fontana, nedosanjanih projekata, potisnutih inicijativa, ali i ostvarenih malverzacija na obali Save, Zagreb ima dugu i konfliktnu povijest urbanog elementa vode. Donedavno grad isušen korupcijom i iscijeđen od vlastitog potencijala: grad je u svakom smislu žedan promjena. Sve je to jako ironično za grad koji je po vodenoj legendi i dobio ime: “Mando, dušo, zagrabi vode”.
Zagreb je nekoć bio grad potoka koji su oblikovali njegovu morfologiju i identitet. Danas su mnogi od njih kanalizirani, zatrpani ili skriveni ispod asfalta. Na južnim padinama Medvednice nalazi se oko šezdeset izvora koji napajaju čak tridesetak potoka što se slijevaju prema gradu. Dio njih prolazi podzemno kroz središte, dok se ostali kreću rubnim dijelovima grada i slijevaju u Savu. S intenzivnijom urbanizacijom i industrijalizacijom krajem 19. i početkom 20. stoljeća započinje njihova sustavna regulacija. Njihovi tokovi se ispravljaju, produbljuju i učvršćuju, a na pojedinim dionicama i natkrivaju. Pri tome se poseže za standardiziranim pristupom uređenju: pravocrtna korita, izgrađeni nasipi s obje strane, često obloženi betonom ili kombinacijom betonskih elemenata i zatravljenih površina, uz povremene kaskade. Na vrhu nasipa ponekad se formiraju šetnice, no njihov kontinuitet i kvaliteta variraju. Danas je većina preostalih otvorenih potoka regulirana u skladu s opisanim modelom, dok se prirodniji, meandrirajući tokovi i organički krajobrazi zadržavaju uglavnom u njihovim gornjim (slabije urbaniziranim) dijelovima na obroncima Medvednice.
Unatoč regulaciji, otvoreni vodotoci zadržavaju značajnu krajobraznu i ekološku vrijednost. Predstavljaju staništa za različite biljne i životinjske vrste, omogućuju urbani kontakt s prirodom i imaju potencijal za razvoj javnih prostora, rekreacijskih koridora i ekoloških mreža. Suvremeni urbanizam sve više prepoznaje vodotoke kao javne i ekološke resurse, a ne samo infrastrukturne elemente. Naglasak se pritom stavlja na revitalizaciju i ponovno otkrivanje zakopanih vodotoka (engl. daylighting), njihovo povezivanje u sustav javnih prostora te primjenu rješenja temeljenih na prirodi (tzv. NBS – nature based solutions) umjesto rigidne betonizacije.
U Zagrebu, nažalost, takve ideje gotovo da potpuno izostaju. Potoci ostaju nevidljivi, a s njima i potencijal za stvaranje kvalitetnijeg javnog prostora. No, inicijativa naravno dolazi odozdo. Tako se kolektiv TOK, kroz svoje dosadašnje projekte Grad–Zajednica–Potok i Tok Zbivanja, razvija kao istraživačko-participativna inicijativa koja se bavi urbanim potocima kao zanemarenim, ali važnim dijelom gradskog ekosustava i javnog prostora. Organizacijski tim čine arhitektice i arhitekti Ana Komadina, Mihaela Sladović, Andrea Stanić, Vili Rakita, Lea Mioković i Iva Mandurić, koji kroz svoje radionice, javne programe i privremene intervencije u prostoru, nastoje skrenuti pažnju na vodotoke koji su često zanemareni ili skriveni u infrastrukturi grada.
“Glavni cilj inicijative je osvijestiti i informirati građane o potencijalu prostora potoka koji su danas svedeni na tek malo više od infrastrukturnog koridora te ojačati lokalnu zajednicu koja bi se borila za pozitivnu promjenu u odnosima grad-zajednica-potok. Kvalitetno uređenje prostora uz potok nosi velike urbanističke, rekreativne, bio-klimatske, društvene i psihološke pogodnosti koje se mogu realizirati samo uz kritičnu masu građana”, kažu za H-Alter iz kolektiva TOK.
Tvrde kako Zagreb – sustavnim bavljenjem sa svojih tridesetak potoka – ima mogućnost stvoriti cijelu mrežu kvalitetnih javnih prostora i višestruko unaprijediti zelenu infrastrukturu grada u skladu sa suvremenim trendovima prostornog planiranja. Napominju kako “…grad trenutno ima volju točkasto se baviti ovom temom, no za najbolji je rezultat potrebno razviti princip i strategiju, uključiti sve potrebne struke i uskladiti različite razine upravljanja prostorom (GUP, Hrvatske vode, mjesni odbori, građani, itd.).”
Iz TOK-a ne promatraju potoke kao tehničku infrastrukturu, već kombinira istraživanje, edukaciju i taktički urbanizam, te ih kroz svoje projekte tretira kao resurs koji oblikuje kvalitetu života, urbanu ekologiju i društvene odnose u gradu. Svojim djelovanjem ovakva inicijativa pokazuje da stručnjaci i građani itekako prepoznaju vrijednost vode kao zajedničkog dobra – za razliku od institucionalnih politika koje je često zanemaruju. Da su pravi ljudi na pravim pozicijama, možda bi i zagrebački potoci nanovo ugledali svijetlo dana, kroz revitalizaciju suvremenim, avangardnim i ekološki osjetljivim projektantskim pristupima.
Poplava u srpnju 2020. godine, kao i velike oluje 2023. i 2026. godine, iznijele su na površinu posljedice dugotrajno zanemarivane komunalne infrastrukture: od neodržavanih slivnika do nedostatnog sustava odvodnje. Ovi događaji ogolili su sustavno zanemarivanje hidro-tehničke infrastrukture, manjak prijeko potrebne pažnje i brige te kronični raskorak između investicija u reprezentaciju grada i ulaganja u njegovu osnovnu funkcionalnost.
U predizbornom programu platforme Možemo! još iz 2021., voda i vodna infrastruktura nominalno se pojavljuju kao jedno od ključnih pitanja komunalnog zaostatka grada. Navodi se koji dijelovi grada i dalje nisu spojeni na vodovod i kanalizaciju, dok se izgradnja kanalizacijske infrastrukture opisuje kao “jedno od gorućih pitanja” koje će se rješavati “u najkraćem roku”. Program također eksplicitno obećava “intenziviranje ulaganja u sanaciju trošne vodovodne mreže”, cjelovitu sanaciju vodovodne mreže, zaštita od poplava, kao i “razdvajanje sustava odvodnje oborinskih i kanalizacijskih voda”. Program dodatno povezuje vodnu infrastrukturu s klimatskom prilagodbom i urbanom ekologijom: “povećat ćemo zelene infiltracijske površine u gradu kako bi se smanjio pritisak na sustav oborinske odvodnje za vrijeme velikih kiša.”
Tako je i Projekt Zagreb – procijenjene vrijednosti oko 320 milijuna eura – predstavljen kao najveće ulaganje u vodovodnu i kanalizacijsku infrastrukturu u povijesti grada, a gradska ga je vlast još 2024. najavila kao ključni EU projekt za obnovu dotrajale mreže i smanjenje gubitaka vode. No projekt je u međuvremenu pratio niz debakla, odgoda, ponovljenih predstavljanja i političkih prepucavanja, a tek sredinom 2025. pokrenuti su prvi postupci javne nabave, dok je istovremeno procjene ukupne vrijednosti investicije narasla na 400 milijuna eura, što je otvaralo pitanja o kašnjenjima, administrativnoj spremnosti, sposobnosti i ovisnosti o europskom sufinanciranju. Projekt formalno nije propao, jer je prijava opetovao slana na EU natječaj, dio sredstava je osiguran, ali ni do danas nije potvrđeno njegovo financijsko zatvaranje i provedba u obujmu u kojem je prvotno predstavljen.
Nadalje, iako novi Generalni urbanistički plan Zagreba (GUP) iz 2026. nominalno prepoznaje važnost zelene i plave infrastrukture, čime predstavlja bitan iskorak u prostornom promišljanju vode, valja napomenuti kako je upravljanje vodom u Zagrebu izrazito fragmentirano između nekoliko gradskih razina i države, zbog čega provedba bilo kojeg slojevitijeg projekta u praksi ostaje komplicirana. Na gradskoj razini prostorne odluke te poslove koji se odnose na izgradnju, održavanje i evidentiranje komunalne infrastrukture vodi Gradski ured za izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo i obnovu; strateški okvir i ekološke politike, među kojima su i vodno gospodarstvo, oblikuje Gradski ured za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje; a komunalni aspekti poput javnih česmi spadaju pod nadležnost Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, komunalne poslove, civilnu zaštitu i sigurnost. Operativno upravljanje pitkom vodom i kanalizacijom nalazi se u okviru Zagrebačkog holdinga, kroz podružnicu Vodoopskrba i odvodnja (ViO), dok je ključni sustav upravljanja rijekama (pa tako i Savom) zapravo u nadležnosti države putem Hrvatskih voda.
Takva kompleksna podjela u praksi stvara institucionalni jaz između ekoloških i urbanističkih ambicija te stvarnih mogućnosti intervencija vezanih za gradske vode. Upravo takva podjela – i velika količina komunikacije i suradnje koju ona iziskuje – određuje nemogućnost integriranog planiranja gradskih vodotoka, rijeke Save i javnih prostora uz vodene površine, naročito kada poznajemo koliko aljkavo gradski uredi međusobno (ne)komuniciraju.
Gradskim su uredima upućena i novinarska pitanja o aktualnim i planiranim investicijama u vodnu i komunalnu infrastrukturu, bitnim projektima zaštite voda i prilagodbe klimatskim promjenama, kao i o strateškim dokumentima koji definiraju dugoročno upravljanje vodnim resursima u Zagrebu. Upiti su se odnosili i na način međusobne komunikacije, suradnje i koordinacije između gradskih ureda, podružnice ViO te drugih gradskih poduzeća, razmjene informacija i usklađivanja prioriteta. Međutim, unatoč opsegu i javnom značaju tema, na ove upite dotični gradski uredi nikada nisu odgovorili.
Svaki odgovoran projekt u budućnosti Zagreba trebao bi dubinski adresirati problematiku vode. Interdisciplinarno propitivanje vode u epohi u kojoj živimo postaje podjednako lokalan koliko i globalan zadatak, koji nadilazi uskogrudno tretiranje vode tradicionalnim pristupima, koji su sušto tehnički, birokratizirani i gradsko-komunalni. U tom smislu, budućnost Zagreba ovisi o sposobnosti da ponovno uspostavi svoj odnos s vodom – ne kao dekoracijom ili dodatkom, nego kao temeljnim elementom urbanog života. Grad koji nauči živjeti s vodom, a ne protiv nje, postaje otporniji, pravedniji i humaniji. Hoće li se Zagreb pomnije posvetiti maštanju o vodenim pojavama, vodotocima, prirodi tekućih zajedničkih dobara i, naposljetku, našem sugrađanstvu i vodenom su-postojanju? Voda bi nas možda mogla voditi do nekog boljeg mjesta u budućnosti grada.
