Sve uspješniju i poznatiju domaću cirkusku scenu ne prate odgovarajuće poticajne politike, stoga je rješavanje problema školovanja, priznanja i prostora prepušteno već preopterećenim cirkuskim umjetnicima. Na CirkoBalkana festivalu o strukturnim problemima cirkuske scene za H-Alter govore Jadranka Žinić-Mijatović, Maša Borović i palestinski cirkuski umjetnik.
Spektakularno! Monumentalno! Glamurozno! Oduševljavajuće, očaravajuće i nadasve osvježavajuće! Četrnaesto izdanje CirkoBalkane, podnaslova Generacije, održano je od 29. svibnja do 6. lipnja s briljantnim rezultatima. U devet predstava mogao se vidjeti presjek najboljeg od svjetske suvremene cirkuske scene, ali i odlične domaće produkcije koje ni po čemu ne kaskaju za svojim europskim pandanima. Sva sreća pa se i publika u to uvjerila jer broj posjetitelja iz godine u godinu raste, a po prvi puta šator je i iz predstave u predstavu bio dupkom pun. Je li na pozornici multimedijska meditacija o inherentnoj nesavršenosti života u Cirkusferinoj Entropiji ili parodija procesa suđenja u kaotičnom, klaunskom nasilju predstave MDR katalonske trupe Los Galindos, građanima nije bitno; gdje god se čovjek okrene, lica se krive u osmijehe. Sve to u maloj, šarenoj, umjetničkoj utopiji koja se ovih dana smjestila kod savskog nasipa, u okrilju dobrog društva i dobre glazbe. Kakav trijumf kulture, kakva pobjeda humanizma u ovom sumornom svijetu, kakav vjetar u leđa mladim umjetnicima koji ovim novim medijem na uzlaznoj putanji impregniraju tu sumornost svojim nepokolebljivim elanom i friškim idejama.
Ovakvi, i slični superlativi, kitili bi ostatak ovog teksta da se nalazimo u sredini koja drži do kulture. Tamo, gdje su materijalni uvjeti za kulturu osigurani, preostaje samo ući u materiju interpretacijom i kritikom, no ovdje, nažalost, tako što pada u drugi plan. Jer kontinuirani rast kvalitete i relevantnosti CirkoBalkane jest trijumf humanosti, ali trijumf ovdje najviše označava premošćivanje nemogućih materijalnih i institucionalnih prepreka kako bi se do te točke došlo. Ovogodišnja se tema, naposljetku, na to i referira.
“Iza teme se skriva priprosta činjenica da postoji veliki jaz na našoj sceni između generacije četrdeset plus i mlađe generacije. Prva je ovdje bila pionirska generacija suvremene cirkuske izvedbe, a nikad nije imala priliku školovati se. Svi smo samouki, a nove generacije imaju informacije o školama i omogućeno im je školovanje uz potporu Ministarstva. Ideja je bila pokazati moment tog jaza, stanje u regiji, te preko te usporedbe pokazati da se stvari moraju ubrzati”, objašnjava nam Jadranka Žinić-Mijatović, programska voditeljica Cirkorame, te jedna od selektorica i voditeljica CirkoBalkane.
Problem školovanja jedan je od glavnih, ali ne i jedinih kritičnih točaka koje sputavaju rast cirkuske scene, čiji je oblik sad poprimio ozbiljnije konture, stoga umjesto superlativa i analiza, kao prošle godine, pogledajmo radije iza zastora u kulturnu infrastrukturu suvremenog cirkusa.
Školovanje
Ovogodišnja je CirkoBalkana kao novitet uvrstila nekoliko diskurzivnih programa u ponudu, od kojih je onaj o strukturnim uvjetima održan prošlog utorka. Razgovor (ne)Mogućnosti u regiji okupio je osam cirkuskih umjetnica i umjetnika mlađe generacije koji mahom pohađaju cirkuske škole u Francuskoj i Španjolskoj. Nekima je omogućena stipendija od Ministarstva, drugi školu plaćaju sami, no zajedničko im je da formalnu edukaciju moraju pronaći vani jer u regiji ne postoji niti jedna cirkuska škola.
Na pitanje kakva su im iskustva pohađanja cirkuske škole, odgovaraju da je ohrabrujuće napokon se pronaći u okruženju u kojem je cirkus normalna pojava, a ne kuriozitet prepušten kulturnim marginama. Pokušavajući upisati međunarodne škole, domaći mladi umjetnici često ni ne znaju na kojoj su razini znanja i vještine jer se nemaju s kime uspoređivati, da ne govorimo o problemu manjka predznanja za upisivanje akademija s visokim standardima za primanje studenata.
Marginalizacija ovdašnjeg cirkusa, koja se susretljivijim politikama i većim medijskim interesom u protekla dva desetljeća već mogla višestruko sanirati, također utječe na dob u kojoj ljudi otkrivaju cirkus. Kako je cirkus unikatna fizičko-umjetnička disciplina, za mnoge to znači da se ozbiljnije počinju baviti cirkusom kad je već prekasno za postizanje tehničke virtuoznosti uobičajene u profesionalnom cirkusu na zapadu.
“Svi to rade od dvanaeste godine, ovo im je druga ili treća škola, a ti dolaziš tamo bez samopouzdanja u vlastiti kontekst ili tehniku”, ističe mlada akro-plesačica Maja Wiena Benić tijekom konfenerencije. Dodaje da nedostaje i radionica s mjerodavnim cirkuskim umjetnicima, te su tako cirkuski entuzijasti većinski primorani vještine sami izučavati. Fenomen manjka samopouzdanja koji Benić spominje, saznaje se u toku razgovora, uvriježen je među domaćim umjetnicima, a čak ima i vlastiti naziv: balkanski kompleks.
Međutim, iz razgovora se također da iščitati da je kod nekih manjak tehničkog savršenstva dvosjekli mač. Prema Benić: “Shvatiš da to nije toliko bitno jer ljudi radeći lude tehničke stvari komuniciraju više na tehničkoj nego umjetničkoj ili konceptualnoj razini.”
Nadomještanje formalizma konceptom ipak ima svoje granice, iziskuje solidnu bazu koju, kako stvari trenutačno stoje, umjetnici moraju tražiti vani. Ishodi prve domaće generacije cirkusanata koji su krenuli tim smjerom, ako je suditi po njihovoj prezentaciji kratkih radova dan nakon, više su nego obećavajući. Kasnije saznajemo od organizatora da su tog stava i članovi CircusNexta, službene EU platforme za cirkus, koji su bili prisutni na njihovom izvođenju, a predstavama su ostali “iznimno zadovoljni”.
Nemoguće je proizvoditi spisatelje ako ne postoje institucije koje ljude opismenjuju, pa opet u našem malom kraju postoje umjetnici koji impresioniraju vodeće autoritete ovog medija. Upitno je, doduše, hoće li se isti imati čemu vratiti. Svi sudionici razgovora napominju da se nakon završavanja škola žele baviti cirkusom u regiji, no iz odgovora je jasno koliko je u ovakvoj situaciji tako što još uvijek fantazija. Neki ističu da je realnija opcija raditi napola u državama gdje je cirkus priznatija disciplina, a drugu polovicu vlastitim snagama graditi ovdašnju scenu na temeljima onoga što su Cirkorama i slične udruge tvrdoglavom snagom volje već izgradili.
Jedna od njih, Maša Borović, nedavno je završila školu i sad radi kao učiteljica cirkusa u Madridu. U razgovoru za H-Alter kaže da infrastruktura ovdje skoro ne postoji. U Europi, nastavlja, razvijanje predstave podrazumijeva godine rada, uključujući suradnju s redateljima i dramaturzima: “To je ovdje gotovo nemoguće zbog manjka uvjeta. Vani je cirkus više-manje normalna stvar.”
Premda ni u Španjolskoj, gdje živi, cirkus još uvijek nije punopravna umjetnička disciplina, ona je neizostavan dio zajednice, prisutna na seoskim feštama i kao izvannastavna aktivnost u osnovnim školama. Čak i ako se ne može živjeti od umjetničkog pristupa suvremenog cirkusa, može se raditi kao cirkusant, a to bitno olakšava mogućnost stvaranja ozbiljnijih predstava. Sve to, jasno, počinje s obrazovanjem, koje je ovdje izrazito teško pokrenuti jer nedostaje…
Legitimitet
Za otvaranje privatne škole potreban je novac, dok bi otvaranje službene škole zahtijevalo, navodi nam Žinić-Mijatović: “priznanje te umjetnosti kao jednakopravne svim drugim izvedbenim umjetnostima, da bi se od Ministarstva obrazovanja moglo dobiti potvrdu da ta škola nosi neku težinu.”
Preduvjet tome je priznavanje Društva umjetnika suvremenog cirkusa (DUSC) kao strukovne udruge, no to je dugotrajan i mukotrpan birokratski proces s kojim se već preopterećeni članovi upravnog odbora DUSC-a ne stižu kontinuirano baviti. Vođenje zagovaračkog procesa teško je spojivo sa svakodnevicom organizacije događaja, pisanja projekata, stvaranja predstava i generalnog održavanja cirkuske scene na životu.
“DUSC postoji kao krovna organizacija svega što radimo. Ako sve što radimo odbacimo [u korist zagovaranja], DUSC gubi razlog postojanja. Da je brža i lakša komunikacija bilo bi puno lakše”, objašnjava Žinić-Mijatović. Iako je Ministarstvo kulture velik pomak napravilo 2022., otvarajući posebnu kategoriju za dodjelu sredstava cirkuskim disciplinama, uključujući prije spomenute stipendije, cirkuska se scena još uvijek zbog ovoga nalazi u pat poziciji. Za usporedbu, bivši francuski ministar kulture Jack Lang je na svoju inicijativu 1980-ih etablirao cirkus kao ravnopravnu formu umjetnosti jer se uvjerio u inherentnu moć medija, na račun čega je Francuska i danas vodeća cirkuska sila.
Već tanko raspoređeno vrijeme DUSC-ovaca vjerojatno će postati još tanje iduće godine, jer su oni i drugi suradnici iz regije odlučili doskočiti problemu manjka mogućnosti obrazovanja otvaranjem “nomadske škole”. Pilot projekt preparatorne škole, otkriva nam Žinić-Mijatović, trebao bi se realizirati već početkom 2027., a edukacija bi se provodila u Zagrebu, Splitu, Beogradu i Ljubljani. Koliko će ova inicijativa uspjeti u krpanju gore opisanih rupa ostaje nam vidjeti, no organizatorica nas uvjerava da bi se budući umjetnici s takvom naobrazbom trebali moći upisati na inostrane cirkuske akademije: “Polaznici bi prolazili kroz sve etape edukacije svakih mjesec dana ili dva mjeseca, što bi im pružalo uvid u razne discipline i teoriju cirkusa.”
Škola poprima nomadski oblik radi boljeg povezivanja regionalne scene, ali i, podcrtava nam Žinić-Mijatović, radi toga što nema uvjeta za fiksnu lokaciju, što je ujedno i najveći problem cirkuske scene.
Prostor
“Ne postoji prostor koji bi zadovoljavao kriterije toga da se unutar njega adekvatno vježba u sigurnim uvjetima, te da ima predispozicije za sve discipline koje su razvijene u suvremenom cirkusu”, tvrdi Žinić-Mijatović, što potvrđuju i drugi umjetnici koje anketiramo na ovu temu. Jedini prostor za kontinuirano bavljenje cirkusom koji nije privatan nalazi se u Splitu u Domu mladih, koji će također uskoro nestati jer ide u renovaciju. Cirkuska scena je tako bez središnjeg mjesta okupljanja rasipana, a i izvana zbog toga gubi na vidljivosti. Prije svega, bez adekvatnog prostora za rad kakva je zagrebačka scena imala u AKC Medici prije potresa, nedostaje joj kontinuitet neophodan za razvoj i razradu predstava.
Na pitanje je li se u komunikaciji s Gradom ostvario ikakav pomak od prošle godine, Žinić-Mijatović odgovara “apsolutno ništa”. Natječaj za prostore u kulturi koji nisu uredski ne postoji, kaže: “samo se zapravo ruši i gradi nešto novo, što je uvijek multifunkcionalni centar, što opet znači da nema prostora za kontinuirani rad. Vjerojatno ćemo u novom Paromlinu dobiti prostor za izvedbu, ali što ćemo izvoditi ako nemamo to gdje kreirati?”
Time se otvara druga dimenzija manjka prostora, ona prezentacijska. Žinić-Mijatović naglašava da se muče igrati svoje predstave, te da se većinom programiraju sami. Mia Bradić, jedna od mladih umjetnica koja se školuje vani, na panelu odlazi korak dalje: “Živeći u Francuskoj, vidjela sam grozne predstave i mislim si ‘vau, ovo često igra i dobiva budžet od kojeg se može preživjeti.’ Istovremeno, vidjela sam izvanrednih domaćih predstava koje su imale premijeru, igrale dva puta i to je to. Veliko je pitanje dugoročnosti umjetničkih djela i koji su prostori voljni otvoriti vrata cirkusu. To je i pitanje dolaženja do druge publike.”
U zagrebačkom kontekstu, ostvarena je suradnja sa ZKM-om i nekim kulturnim centrima, no to su rijetki slučajevi pa se takve prilike koriste za ugošćivanje internacionalnih spektakala, dok su domaći i regionalni umjetnici ponovno ostavljeni u sjeni. Iako bi interes zagrebačkih kazališta za domaću produkciju suvremenog cirkusa mogao biti bolji, i oni su ipak ograničeni sveopćim nedostatkom prostora za kulturu u gradu, stoga se odgovornost vječno vraća na kroničnu prostornu potkapacitiranost zagrebačke kulturne scene.
S obzirom na to da Grad nominalno prepoznaje vrijednost suvremenog cirkusa u lokalnom kulturnom ekosustavu, poslali smo im dva pitanja: traži li aktivno Grad Zagreb prostor koji bi odgovarao produkcijskim i prezentacijskim potrebama cirkuske scene i namjerava li poticati gradska kazališta na ugošćivanje cirkuskih predstava? Odgovor, kao ni prošle godine, do zaključenja teksta nismo dobili.
Zašto cirkus?
Možemo govoriti o spektakularnosti i glamuroznosti domaćeg suvremenog cirkusa, možemo govoriti o internacionalnim uspjesima koje naši cirkuski umjetnici postižu ni s kakvim uvjetima, možemo govoriti čak i o divljenju gostujućih umjetnika kvaliteti i posebnosti ovdašnje cirkuske scene koje se moglo zamijetiti kod šatora prošloga tjedna. Umjesto toga, možda jezgrovitiji argument pruža član palestinskog cirkusa čija je trupa gostovala u nedjelju potresnom predstavom temeljenom na iskustvima života na zapadnoj obali, a čije ime izostavljamo zbog sigurnosti. Argument se, dakako, tiče ekstremne situacije, no primjenjiv je na moć cirkusa općenito.
“Znaš, umjetnik je osoba koja inspirira ljude. Posao bivanja umjetnikom nije nešto malo, to je odgovornost – to je oružje. Tako se borimo. [U Palestini] odlazeći obiteljima koje su izgubile članove i pate dugo vremena, te gledajući njihov osmijeh, odcjepljenje od stvarnosti na sat vremena ili pola sata. [Na zapadu] to radim s vjerom i nadom da može promijeniti nešto. Velika je razlika između onoga što radimo i onoga što čitaš na vijestima. Tu, na pozornici, to osjećaš.”
